Naslovnica Društvo Tri mlade Hercegovke volontirale u Africi: Neupitno je da bi htjele ići...

Tri mlade Hercegovke volontirale u Africi: Neupitno je da bi htjele ići opet, ali na duži period

Danas je u uredu načelnika Branka Bage upriličen prijem za dvije Posušanke – Margaretu Mandurić i Karlu Petric, 23-godišnje studentice Grafičkog fakulteta u Zagrebu koje su se ovoga ljeta odvažile na jedan iznimno hrabar i plemenit životni korak – odlazak na volontiranje u daleki Benin na zapadu Afrike, priopćeno je iz ureda načelnika općine Posušje.

Kako su kazale, ideja o odlasku u Afriku javila se u svakoj od njih još u vrlo ranoj dobi, a prekretnica se dogodila prošloga ljeta kada je jedan njihov prijatelj podijelio s njima iskustva o svome boravku i volontiranju u Africi. Nakon razgovora s njime, želja za Afrikom bivala je sve snažnija, a ideja im se činila sve realnijom i izvodljivijom te su se ovoga ljeta i same odvažile na volontiranje.

Put u Afriku bilo je potpuno odricanje od svega na što su dosad navikle i što su uzimale zdravo za gotovo – vode, toaleta i kreveta. No to im je, kako kažu, promijenilo kako navike tako i pogled na život. Sada čuvaju i cijene svaku kap vode, hranu te su zahvalnije na svemu što imaju.

Kazale su kako ih je ovo volontiranje blagoslovilo brojnim plodovima, a sve što su volontiranjem pružile drugima, vratilo im se dvostruko te ohrabruju sve u kojima tinja želja za volontiranjem u Africi da se odvaže na taj korak.

Pored Margarete i Karle iz Posušja na put u Afriku uputila se zajedno s njima i Katarina Galić iz Širokog Brijega.

-U Africi smo s djecom radile razne poslove. Nismo imale neku određenu zadaću. Čupanje trave, rad u vrtu, branje kukuruza, kuhanje , pranje i igra s djecom su neki od poslova koji su se provlačili u svakodnevici, kazala je Karla za Ero.tel.

-Svaka od nas tri je imala svoju priču kako je došla do ideje o odlasku. Nešto što nam je zajedničko je to da smo sve tri imale istu želju od malena, otići u Afriku. Fakultet nas je udružio, prijatelji potakli te dali do znanja da je ostvarivo, obitelj pružila podrsku, a naši misonari primjer. Imale smo tu sreću i pojavila se prilika koju smo iskoristile, kaže nam Karla koja dodaje kako se ponekad zapitaju kako ljudima pribliziti to što se tamo događa, koju riječ upotrijebiti da opisemo tu radost, ljubav i bogatstvo. Bilo je raznih događaja i situacija koje su ostavile utisak na nas i koje su nam koji put rasparale srce. Posebno nas je se dojmio odnos među djecom i njihove životne priče. Došli su u sirotište iz raznih razloga: nesređene obitelji, smrt roditelja, zapustenost… Ali hvala Bogu i zalaganju nasih misionara ta djeca pronalaze spas i utočište u ovim sirotistima, priča mlada Posušanka.

-Teško nam je nakon svega proživljenoga stati na samo jednom putu i sebi reći to je zadnji put. Neupitno je da bi htjele ići opet, ali na duži period, zaključila je za Ero.tel.