Simbolika Vukovara je opomena europskom posrnuću…“Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu…”
Narodi se u svijetu raspoznaju po svojim univerzalnim simbolima, a prepoznatljivost naroda se gradi na uspješnom iskorištavanju i afirmaciji istinski vrijednih događaja u njihovoj povijesti, događaja i ljudi s kojima se mogu identificirati generacije diljem svijeta. Rijetkima se, i rijetko, u povijesti ponude takve prilike, pogotovo izvan globalnih procesa u kojima se utope ili nestanu milijuni priča s golemim ljudskim, moralnim i vrijednosnim potencijalom, pa je malobrojnim narodima kojima povijest ponudi takvu priliku pitanje opstanka svijetu ponuditi svoje autentične vrijednosti. U protivnom, takvi narodi postaju dio globalne matice, ostaju nužno bez prepoznatljivosti, nemeću im se tuđe vrijednosti, pa je nužan slijed gubitak integrativnog identiteta. Povijesni narodi koji imaju svoju državnost i državu, koji znaju odgovoriti na izazove epoha, ne prolaze povijesnim raskrižjima bez žrtava, ne odriču se ili ne zanemaruju svoju žrtvu, nikada žrtvu i gubitke ne pretvaraju u pobjede mitske naravi, ne koriste žrtvu kao političku razdjelicu u društvenim procesima dnevne naravi, a samosvijest i zrelost, kultura državnosti se očituje u umijeću ugradnje simbolike povijesnih događaja u identitet naroda i uzdizanju pojedinačnih događaja u nacionalnu prepoznatljivost.
Na čemu se gradi nacionalna prepoznatljivost?
Narodi koji uspijevaju takve svoje simbole i takvu svoju prepoznatljivost ponuditi drugim narodima kao simbole identifikacije i raspoznavanja temeljnih vrijednosti civilizacije kojoj pripadaju postaju trajni stupovi civilizacije, a njihovi simboli i žrtve, poprimaju dimenzije pobjedničke vrijednosti na kojima se gradi opstanak i razvoj civilizacije. Taj status nije privilegija mnogobrojnih naroda i moćnih država, iako ti narodi i njihove kulture općenito uspjevaju lakše i bolje prometnuti kao civilizacijsku identifikaciju svoje simbole, često i potpuno izmišljene osobe i događaje s krajnje nevjerodostojnom historiografskom utemeljenošću, za takav status svoje simbolike se bori svaki narod na svome putu. Generacije naroda svijeta formiraju sw na tim simbolima poprimajući elemente njihove vrijednosti. Hrvatski narod je imao upravo takvu povijesnu uzbrdicu, baš zbog te simbolike, velikih događaja i velikana iz hrvatskog naroda koji su obilježili europsku civilizaciju na raskrižjima puteva europskih naroda, Hrvati su uvijek imali povijesni status i uspijevali sačuvati svoju državnost u duhovnoj, kulturnoj i tradicijskoj formi.
Upravo na simbolici povijesnih velikana Hrvati su uspjevali sačuvati nit integracije dovoljne za prekretnicu 1990. i uspostavu, a zatim i obranu svoje države usprkos potpunom posrnuću civilizacijskih standarda u tadašnjoj Europi.
Simbolika Vukovara je opomena europskom posrnuću
Te prekretnice su kroz povijest uvijek bile izvorište novih simbola, novih identifikacijskih šansi, novih vrijednosti i neka vrsta poruke, koje u pravilu nadilaze svojom univerzalnošću narode kojima su se dogodili događaji sa simboličkim potencijalom.
To se dogodilo i 1991. godine.
U Hrvatskoj se dogodilo.
A poruke su uveliko europske, rekao bih civilizacijske naravi i značaja.
Jednu takvu simboličku vrijednost i univerzalnu dimenziju označava blagi osmijeh i dječačko lice hrvatsko-francuskog i europskog civilizacijskog simbola Jeana-Michela Nicoliera, koji je ovih dana došao u fokus javnosti i iznova nameće raspravu i razmišljanje o tome – znamo li kao narod prepoznati vrijednosti kojima je obilježena naša povijesna istina?
Onog trenutka kada su srpski zločinci i okupatori ubili francuskog idealistu i hrvatskog junaka Jean-Michela Nicoliera, kad su njegovo slomljeno tijelo bacili u zemlju pokušavajući zakopati njegovu simboliku koju nisu mogli ubiti, zapravo su nesvjesno posijali veliku plodonosnu priču koja je slobodnom dušom sjajnog mladića nadletjela, nikako samo Vukovar, Vuku, obale i tok moćnog Dunava, nikako samo Slavoniju i Hrvatsku.
Nesvjesno su poslali novu zvijezdu na nebeski svod cijeloj Europi.
Tin Ujević i Jean-Michel Nicolier
Veliki Tin Ujević je spjevao besmrtne stihove:
Leti k’o lišće, što vir ga vije,
Za let si dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije,
Cvijet što nema korijena.
Hrvatska je, hrvatski narod, koji je rodio Tina Ujevića, a on sudbonosnom naravi susreta duha i snova inspirirao, godinama nakon što je njegova duša odletjela nad prostranstva čovječanstva, mladog Francuza, pa tog mladića s dječačkim osmijehom u životnoj borbi primila u naručje kao dašak zova slobode i vjere u ideale, upravo sudbinom tog dečka dobila priliku svijetu poslati neusporedivo snažniju poruku od same Hrvatske u nastajanju.
Je li Hrvatska iskoristila tu priliku?
Nije.
Nije čak niti pokušala.
Nije Jean-Michel Nicolier došao u Hrvatsku da bi završio pod zemljom, iako je znao da mu je izvjesnija takva sudbina, nego se proslavljen vratiti u Francusku i nastaviti privremeno zamrznutu francusku svakodnevnicu, niti je čin mladića, koji se ne odriče sudbine svojih suboraca i supatnika ni pred posve izvjesnom smrti koja im tutnji u susret pred očima Europe i njegove Francuske, smio završiti bistom na obali Vuke ili s uklesanim imenom u mostu preko te rijeke. Iako je to vrijedno kao upozorenje generacijama na davnašnje događaje, kao poziv prolaznicima bar na trenutak zastati i razmisliti. Bista i most nisu smisao poruke. U činu Jeana-Michela Nicoliera bilo je puno više snage i univerzalne vrijednosti od susreta namjernika s njegovom bistom u Vukovaru.
Vrlo je vjerojatno bilo većih junaka, junaštava i hrabrosti. Nesebičnost i žrtvovanje su sastavnice svake pobjede i prekretnice, bezbrojne hrvatske obitelji njeguju u svom naslijeđu takve vrijednosti, za neke se dozna, za neke se nikada ne dozna izvan najužih obiteljskih krugova i sudionika događaja hrvatske bitke za opstanak i slobodu naroda, ali nemaju svi ti događaji, nemaju svi ti veliki ljudi iz naših života potencijal univerzalne poruke s kojom se mogu suočiti narodi Europe.
I zastati suočeni s tom porukom.
Hrvatska povijesnost je sjećanja na velikane
Generacije Hrvata su stoljećima odrastale i formirale se uz priče, ponekad legende, o junaštvu, časti, ljubavi i predanosti. Hrvatske priče su se kroz europska stoljeća naseljavale na dvorove europskih velikaša, koji su na njima odgajali svoje elite, o njima su se pisale knjige, pjevale poeme i skladali glazbeni spektakli o nihovoj hrabrosti i časti, a hrvatski narod je trpeći zastrašujuće udarce opstajao i živio na odjecima slave svojih velikana. Tu duhovnu dimenziiju nisu uspjevali porobiti i ubiti okupatori koji su se stoljećima izmjenjivali nad Hrvatskom, ni najbrutalniji režimi nisu imali izgleda protiv toga duha naroda. Nije Jean-Michel Nicolier bio prvi, niti jedini Europljanin, koji je privučen zovom hrvatskog naroda, hrvatske kulture, povijesti, duha i ljepote zemlje došao u Hrvatsku i tjekom povijesti svijetu nastojao svojim primjerom poslati poruku o nama. Bezbrojni su povijesni tragovi o tome, od historiografskih zapisa do spomenika, daleko od fokusa javnosti čak i u posebnim prigodama, daleko od tzv. mainstreama, javnog i političkog, vrlo često na samoj margini interesa znanosti, negdje u ćoškovima i na dalekoj periferiji ritma društvenih procesa u krilima rijetkih zanesenjaka, koji su vjerovali da je duša za let stvorena.
Tri su jednostavna koraka potrebna da bi se besplatno i anonimno pretplatili i podržali “Rasprave o državi”. Dva vidite ispod, treći je opcija “no pledge”. Hvala
Farsa umjesto dubokog poštovanja i samosvijesti
Gledajući rasprave i kvazipolemike o fašizmu i antifašizmu, ustašluku i antiustašluku, rasprave o tome tko bi smio, a tko ne bi smio dolaziti na proglašeni i ozakonjeni dan nacionalnog dubokog poštovanja prema “žrtvi Vukovara”, koje su po tko zna koji put svojim dubokim neshvaćanjem ili primitivnim shvaćanjem istinske vrijednosti priče o Vukovaru i Jeanu-Michelu Nicolieru potaknule iste grupe ljudi, klasičnih rentijera njima potpuno stranih vrednota, čovjek se mora jako rastužiti. Nikako klonuti duhom, iako ti pokušaji upravo idu u tom pravcu, ali rastužiti se mora.
Gradonačelnik Vukovara Penava i nesretna skupinica rentijera vukovarske, hrvatske i općeljudske žrtve, hrabrosti i ideala, svojim besramnim svojatanjem tih ljudskih i društvenih ostavština i vrednota, koje i Vukovar i Hrvatsku mogu i moraju utisnuti duboko u život europskih generacija, zapravo pokušavaju u svom primitivnom nagonskom refleksu samoodržanja još dublje zakopati Nicoliera, dograbiti njegovu dušu iz nebeskih visina i svesti sve veliko i lijepo na razinu polumračne krčme u kojoj se na dvije strane u tom polumraku virtualno kolju srpski zločinci i virtualni “junaci”, a zapravo i jedni i drugi u službi zla nastoje ubiti šansu čovječanstvu suočenom i onako s ubijanjem korijena.
Penavin primitivizam je uvjetovan i potaknut slabostima države i društva
Nije Penavin bujičarski primitivizam nastao tek tako, niti zbog svoje realne deficitarnosti Penava i bujičarske nakupine snose većinu krivnje, zbog koje je možda i ponajinspirativnija priča ispričana u srcu Europe, prilično dezorjentiranim i uzdrmanim europskim narodima pred krajnje opasnim procesima s jasnom pretenzijom poništenja njihove povijesnosti, ostala zakopana i postala predmet banalnog političkog profiterstva. Veličina poruke obrane hrvatskog naroda, Vukovara, veličina čina Jeana-Michele Nicoliera u koje su utkane bezbrojne priče i sudbine tisuća ljudi toga doba, i milijuna prethodnih stoljeća, daleko je i visoko iznad Vukovara.
Da nije, ne bi vrijedilo ništa od toga.
Zato se tu poruku ne smije zakopati. To nisu uspjeli srpski zločinci, nije ni njihov monstruozni državni um koji je sve to planirao. Tu poruku ne bi smjeli zakopavati zaogrćući se u svojim torovima u nju ni ljudi i skupine koje danas s nekakvim političkim ili politikantskim legitimitetom govore ispred Vukovara. Jean-Michel Nicolier, Blago Zadro, Crvenkapa i toliki junaci kojih se danas sjećamo, nekih svi, nekih samo neki u svojim uskim krugovima, ne bi imali simboličku vrijednost, ne bi bili izvan svakodnevnice vrijedni spomena, da su njihova junaštva i žrtve bili namjenjeni nekoj maloj grupi, nekoj privatnoj borbi koliko god bila načelna, ili da su njihova junaštva bila inspirirana samo odnosima s nekolicinom prijatelja u pogibelji. Njih slavimo, i njih se sjećamo danas, o njima pripovjedamo djeci i uzdamo se da će jednoga dana u susretima s izazovima jednako sudbonosne naravi koji neće mimoići niti jednu generaciju, upravo simbolika tih događaja i ljudi biti kamen samosvijesti i inspiracija novim velikanima i velikim porukama, kao poruka i nit što spaja generacije i uspostavlja povijesne vrijednosti po kojima se narodi i civilizacije razlikuju jedna od drugih.
Po kojima se razlikuju dobro i zlo, po kojima se uspostavlja pripadnost naroda, a ne samo malih grupica.
I po kojima se ljudi, narodi, civilizacije prepoznaju.
Hrvatska je morala unijeti u europsku obitelj simboliku Nicoliera
Zato Jean-Michele Nicolier nije Penavina priča, nije politička priča niti jedne stranke u Hrvatskoj, niti smije ikada biti. To je univerzalna, za početak hrvatska vrijednosna razdjelnica, ponajprije zato što u simboliku povijesnih velikana, kneževa, kraljeva, plemenitaša, pučana i banova, vojskovođa i vitezova kroz stoljeća do Blage Zadre snažno unosi gotovo potisnute europske vrijednosti bez kojih niti Nicolierova Francuska danas nema izgleda. Hrvatska država je obranjena na toj priči, ta priča pripada hrvatskom narodu, a ništa europskije hrvatski narod nije mogao unijeti kao vrijednost u obitelj europskih naroda. Veće vrijednosti od toga Europa danas nema.
Pogotovo danas.
Čak tome zbog niza stvari ne može tako nevino, čisto i plemenito, tako božanski po svojoj naravi biti zamjena ili alternativa današnja ukrajinska borba za opstanak i slobodu. Danas je svijet kome pripadaju i Vukovar, i Jean-Michel Nicolier, i Hrvatska, i Francuska, udružen u borbu ukrajinskog naroda, koja svojom načelnošću i plemenitošću baš zbog naravi toga raznolikog svijeta, naravi čija je 1991. bio svojevrsna savijest i suprotnost Nicolier, ali i hrvatski narod u cjelini, nosi zrnce sumnje u motivacijsku čistoću takvoga jedinstva, pa baš zbog toga ukrajinska priča ne može imati Jean-Michelovu nevinost i snagu. Današnju ukrajinsku priču mogu prisvojiti i prekriti, tko zna što prikrivajući nad sudbinama tisuća ukrajinskih ljudi, Scholz, Macron, Biden, Plenković i desetine sličnih, vukovarsku priču i poruku Jean -Michela Nicoliera ne mogu. Jer ne baštine čistu narav te priče, i jer su njihovi prethodnici bili suprotnost tim idealima.
Posrnuli su pred njima.
Penava to ne može razumjeti.
Ne mogu, naravno, niti par javnih propalica oko njega, koji čak i svoju sudbinu iz toga velikog doba danas krčme za kilu prasetine i minutu javnosti, jer su usprkos tome što ih je povijest slučajno zatekla na tom mjestu, bili samo kulisa tih događaja. Ili statisti, koji su čak i to profućkali profitirajući na privilegiji biti bilo kakvi sudionici događaja.
