Simbolika Vukovara je opomena europskom posrnuću…“Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu…”
Narodi se u svijetu raspoznaju po svojim univerzalnim simbolima, a prepoznatljivost naroda se gradi na uspješnom iskorištavanju i afirmaciji istinski vrijednih događaja u njihovoj povijesti, događaja i ljudi s kojima se mogu identificirati generacije diljem svijeta. Rijetkima se, i rijetko, u povijesti ponude takve prilike, pogotovo izvan globalnih procesa u kojima se utope ili nestanu milijuni priča s golemim ljudskim, moralnim i vrijednosnim potencijalom, pa je malobrojnim narodima kojima povijest ponudi takvu priliku pitanje opstanka svijetu ponuditi svoje autentične vrijednosti. U protivnom, takvi narodi postaju dio globalne matice, ostaju nužno bez prepoznatljivosti, nemeću im se tuđe vrijednosti, pa je nužan slijed gubitak integrativnog identiteta. Povijesni narodi koji imaju svoju državnost i državu, koji znaju odgovoriti na izazove epoha, ne prolaze povijesnim raskrižjima bez žrtava, ne odriču se ili ne zanemaruju svoju žrtvu, nikada žrtvu i gubitke ne pretvaraju u pobjede mitske naravi, ne koriste žrtvu kao političku razdjelicu u društvenim procesima dnevne naravi, a samosvijest i zrelost, kultura državnosti se očituje u umijeću ugradnje simbolike povijesnih događaja u identitet naroda i uzdizanju pojedinačnih događaja u nacionalnu prepoznatljivost.
Na čemu se gradi nacionalna prepoznatljivost?
Narodi koji uspijevaju takve svoje simbole i takvu svoju prepoznatljivost ponuditi drugim narodima kao simbole identifikacije i raspoznavanja temeljnih vrijednosti civilizacije kojoj pripadaju postaju trajni stupovi civilizacije, a njihovi simboli i žrtve, poprimaju dimenzije pobjedničke vrijednosti na kojima se gradi opstanak i razvoj civilizacije. Taj status nije privilegija mnogobrojnih naroda i moćnih država, iako ti narodi i njihove kulture općenito uspjevaju lakše i bolje prometnuti kao civilizacijsku identifikaciju svoje simbole, često i potpuno izmišljene osobe i događaje s krajnje nevjerodostojnom historiografskom utemeljenošću, za takav status svoje simbolike se bori svaki narod na svome putu. Generacije naroda svijeta formiraju sw na tim simbolima poprimajući elemente njihove vrijednosti. Hrvatski narod je imao upravo takvu povijesnu uzbrdicu, baš zbog te simbolike, velikih događaja i velikana iz hrvatskog naroda koji su obilježili europsku civilizaciju na raskrižjima puteva europskih naroda, Hrvati su uvijek imali povijesni status i uspijevali sačuvati svoju državnost u duhovnoj, kulturnoj i tradicijskoj formi.
Upravo na simbolici povijesnih velikana Hrvati su uspjevali sačuvati nit integracije dovoljne za prekretnicu 1990. i uspostavu, a zatim i obranu svoje države usprkos potpunom posrnuću civilizacijskih standarda u tadašnjoj Europi.
Simbolika Vukovara je opomena europskom posrnuću
Te prekretnice su kroz povijest uvijek bile izvorište novih simbola, novih identifikacijskih šansi, novih vrijednosti i neka vrsta poruke, koje u pravilu nadilaze svojom univerzalnošću narode kojima su se dogodili događaji sa simboličkim potencijalom.
To se dogodilo i 1991. godine.
U Hrvatskoj se dogodilo.
A poruke su uveliko europske, rekao bih civilizacijske naravi i značaja.
Jednu takvu simboličku vrijednost i univerzalnu dimenziju označava blagi osmijeh i dječačko lice hrvatsko-francuskog i europskog civilizacijskog simbola Jeana-Michela Nicoliera, koji je ovih dana došao u fokus javnosti i iznova nameće raspravu i razmišljanje o tome – znamo li kao narod prepoznati vrijednosti kojima je obilježena naša povijesna istina?
Onog trenutka kada su srpski zločinci i okupatori ubili francuskog idealistu i hrvatskog junaka Jean-Michela Nicoliera, kad su njegovo slomljeno tijelo bacili u zemlju pokušavajući zakopati njegovu simboliku koju nisu mogli ubiti, zapravo su nesvjesno posijali veliku plodonosnu priču koja je slobodnom dušom sjajnog mladića nadletjela, nikako samo Vukovar, Vuku, obale i tok moćnog Dunava, nikako samo Slavoniju i Hrvatsku.
Nesvjesno su poslali novu zvijezdu na nebeski svod cijeloj Europi.
Tin Ujević i Jean-Michel Nicolier
Veliki Tin Ujević je spjevao besmrtne stihove:
Leti k’o lišće, što vir ga vije,
Za let si dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije,
Cvijet što nema korijena.
Hrvatska je, hrvatski narod, koji je rodio Tina Ujevića, a on sudbonosnom naravi susreta duha i snova inspirirao, godinama nakon što je njegova duša odletjela nad prostranstva čovječanstva, mladog Francuza, pa tog mladića s dječačkim osmijehom u životnoj borbi primila u naručje kao dašak zova slobode i vjere u ideale, upravo sudbinom tog dečka dobila priliku svijetu poslati neusporedivo snažniju poruku od same Hrvatske u nastajanju.
Je li Hrvatska iskoristila tu priliku?
Nije.
Nije čak niti pokušala.
Nije Jean-Michel Nicolier došao u Hrvatsku da bi završio pod zemljom, iako je znao da mu je izvjesnija takva sudbina, nego se proslavljen vratiti u Francusku i nastaviti privremeno zamrznutu francusku svakodnevnicu, niti je čin mladića, koji se ne odriče sudbine svojih suboraca i supatnika ni pred posve izvjesnom smrti koja im tutnji u susret pred očima Europe i njegove Francuske, smio završiti bistom na obali Vuke ili s uklesanim imenom u mostu preko te rijeke. Iako je to vrijedno kao upozorenje generacijama na davnašnje događaje, kao poziv prolaznicima bar na trenutak zastati i razmisliti. Bista i most nisu smisao poruke. U činu Jeana-Michela Nicoliera bilo je puno više snage i univerzalne vrijednosti od susreta namjernika s njegovom bistom u Vukovaru.
Vrlo je vjerojatno bilo većih junaka, junaštava i hrabrosti. Nesebičnost i žrtvovanje su sastavnice svake pobjede i prekretnice, bezbrojne hrvatske obitelji njeguju u svom naslijeđu takve vrijednosti, za neke se dozna, za neke se nikada ne dozna izvan najužih obiteljskih krugova i sudionika događaja hrvatske bitke za opstanak i slobodu naroda, ali nemaju svi ti događaji, nemaju svi ti veliki ljudi iz naših života potencijal univerzalne poruke s kojom se mogu suočiti narodi Europe.
I zastati suočeni s tom porukom.
Hrvatska povijesnost je sjećanja na velikane
Generacije Hrvata su stoljećima odrastale i formirale se uz priče, ponekad legende, o junaštvu, časti, ljubavi i predanosti. Hrvatske priče su se kroz europska stoljeća naseljavale na dvorove europskih velikaša, koji su na njima odgajali svoje elite, o njima su se pisale knjige, pjevale poeme i skladali glazbeni spektakli o nihovoj hrabrosti i časti, a hrvatski narod je trpeći zastrašujuće udarce opstajao i živio na odjecima slave svojih velikana. Tu duhovnu dimenziiju nisu uspjevali porobiti i ubiti okupatori koji su se stoljećima izmjenjivali nad Hrvatskom, ni najbrutalniji režimi nisu imali izgleda protiv toga duha naroda. Nije Jean-Michel Nicolier bio prvi, niti jedini Europljanin, koji je privučen zovom hrvatskog naroda, hrvatske kulture, povijesti, duha i ljepote zemlje došao u Hrvatsku i tjekom povijesti svijetu nastojao svojim primjerom poslati poruku o nama. Bezbrojni su povijesni tragovi o tome, od historiografskih zapisa do spomenika, daleko od fokusa javnosti čak i u posebnim prigodama, daleko od tzv. mainstreama, javnog i političkog, vrlo često na samoj margini interesa znanosti, negdje u ćoškovima i na dalekoj periferiji ritma društvenih procesa u krilima rijetkih zanesenjaka, koji su vjerovali da je duša za let stvorena.
Tri su jednostavna koraka potrebna da bi se besplatno i anonimno pretplatili i podržali “Rasprave o državi”. Dva vidite ispod, treći je opcija “no pledge”. Hvala
Farsa umjesto dubokog poštovanja i samosvijesti
Gledajući rasprave i kvazipolemike o fašizmu i antifašizmu, ustašluku i antiustašluku, rasprave o tome tko bi smio, a tko ne bi smio dolaziti na proglašeni i ozakonjeni dan nacionalnog dubokog poštovanja prema “žrtvi Vukovara”, koje su po tko zna koji put svojim dubokim neshvaćanjem ili primitivnim shvaćanjem istinske vrijednosti priče o Vukovaru i Jeanu-Michelu Nicolieru potaknule iste grupe ljudi, klasičnih rentijera njima potpuno stranih vrednota, čovjek se mora jako rastužiti. Nikako klonuti duhom, iako ti pokušaji upravo idu u tom pravcu, ali rastužiti se mora.
Gradonačelnik Vukovara Penava i nesretna skupinica rentijera vukovarske, hrvatske i općeljudske žrtve, hrabrosti i ideala, svojim besramnim svojatanjem tih ljudskih i društvenih ostavština i vrednota, koje i Vukovar i Hrvatsku mogu i moraju utisnuti duboko u život europskih generacija, zapravo pokušavaju u svom primitivnom nagonskom refleksu samoodržanja još dublje zakopati Nicoliera, dograbiti njegovu dušu iz nebeskih visina i svesti sve veliko i lijepo na razinu polumračne krčme u kojoj se na dvije strane u tom polumraku virtualno kolju srpski zločinci i virtualni “junaci”, a zapravo i jedni i drugi u službi zla nastoje ubiti šansu čovječanstvu suočenom i onako s ubijanjem korijena.
Penavin primitivizam je uvjetovan i potaknut slabostima države i društva
Nije Penavin bujičarski primitivizam nastao tek tako, niti zbog svoje realne deficitarnosti Penava i bujičarske nakupine snose većinu krivnje, zbog koje je možda i ponajinspirativnija priča ispričana u srcu Europe, prilično dezorjentiranim i uzdrmanim europskim narodima pred krajnje opasnim procesima s jasnom pretenzijom poništenja njihove povijesnosti, ostala zakopana i postala predmet banalnog političkog profiterstva. Veličina poruke obrane hrvatskog naroda, Vukovara, veličina čina Jeana-Michele Nicoliera u koje su utkane bezbrojne priče i sudbine tisuća ljudi toga doba, i milijuna prethodnih stoljeća, daleko je i visoko iznad Vukovara.
Da nije, ne bi vrijedilo ništa od toga.
Zato se tu poruku ne smije zakopati. To nisu uspjeli srpski zločinci, nije ni njihov monstruozni državni um koji je sve to planirao. Tu poruku ne bi smjeli zakopavati zaogrćući se u svojim torovima u nju ni ljudi i skupine koje danas s nekakvim političkim ili politikantskim legitimitetom govore ispred Vukovara. Jean-Michel Nicolier, Blago Zadro, Crvenkapa i toliki junaci kojih se danas sjećamo, nekih svi, nekih samo neki u svojim uskim krugovima, ne bi imali simboličku vrijednost, ne bi bili izvan svakodnevnice vrijedni spomena, da su njihova junaštva i žrtve bili namjenjeni nekoj maloj grupi, nekoj privatnoj borbi koliko god bila načelna, ili da su njihova junaštva bila inspirirana samo odnosima s nekolicinom prijatelja u pogibelji. Njih slavimo, i njih se sjećamo danas, o njima pripovjedamo djeci i uzdamo se da će jednoga dana u susretima s izazovima jednako sudbonosne naravi koji neće mimoići niti jednu generaciju, upravo simbolika tih događaja i ljudi biti kamen samosvijesti i inspiracija novim velikanima i velikim porukama, kao poruka i nit što spaja generacije i uspostavlja povijesne vrijednosti po kojima se narodi i civilizacije razlikuju jedna od drugih.
Po kojima se razlikuju dobro i zlo, po kojima se uspostavlja pripadnost naroda, a ne samo malih grupica.
I po kojima se ljudi, narodi, civilizacije prepoznaju.
Hrvatska je morala unijeti u europsku obitelj simboliku Nicoliera
Zato Jean-Michele Nicolier nije Penavina priča, nije politička priča niti jedne stranke u Hrvatskoj, niti smije ikada biti. To je univerzalna, za početak hrvatska vrijednosna razdjelnica, ponajprije zato što u simboliku povijesnih velikana, kneževa, kraljeva, plemenitaša, pučana i banova, vojskovođa i vitezova kroz stoljeća do Blage Zadre snažno unosi gotovo potisnute europske vrijednosti bez kojih niti Nicolierova Francuska danas nema izgleda. Hrvatska država je obranjena na toj priči, ta priča pripada hrvatskom narodu, a ništa europskije hrvatski narod nije mogao unijeti kao vrijednost u obitelj europskih naroda. Veće vrijednosti od toga Europa danas nema.
Pogotovo danas.
Čak tome zbog niza stvari ne može tako nevino, čisto i plemenito, tako božanski po svojoj naravi biti zamjena ili alternativa današnja ukrajinska borba za opstanak i slobodu. Danas je svijet kome pripadaju i Vukovar, i Jean-Michel Nicolier, i Hrvatska, i Francuska, udružen u borbu ukrajinskog naroda, koja svojom načelnošću i plemenitošću baš zbog naravi toga raznolikog svijeta, naravi čija je 1991. bio svojevrsna savijest i suprotnost Nicolier, ali i hrvatski narod u cjelini, nosi zrnce sumnje u motivacijsku čistoću takvoga jedinstva, pa baš zbog toga ukrajinska priča ne može imati Jean-Michelovu nevinost i snagu. Današnju ukrajinsku priču mogu prisvojiti i prekriti, tko zna što prikrivajući nad sudbinama tisuća ukrajinskih ljudi, Scholz, Macron, Biden, Plenković i desetine sličnih, vukovarsku priču i poruku Jean -Michela Nicoliera ne mogu. Jer ne baštine čistu narav te priče, i jer su njihovi prethodnici bili suprotnost tim idealima.
Posrnuli su pred njima.
Penava to ne može razumjeti.
Ne mogu, naravno, niti par javnih propalica oko njega, koji čak i svoju sudbinu iz toga velikog doba danas krčme za kilu prasetine i minutu javnosti, jer su usprkos tome što ih je povijest slučajno zatekla na tom mjestu, bili samo kulisa tih događaja. Ili statisti, koji su čak i to profućkali profitirajući na privilegiji biti bilo kakvi sudionici događaja.
Od Penave nije ništa drugo očekivati.
Tragičnija od njegovog primitivnog profiterstva je činjenica da generacije hrvatskih političara, trideset i dvije godine nakon toga nisu razumjele, nisu ni pokušale razumjeti priliku koju su im Srbi ponudili u svom barbarskom nasrtaju, lomeći i bacajući tijelo francuskog mladića pod hrvatsku zemlju s tolikim hrvatskim mladićima. Nije nakon svega čemu svjedočimo tijekom godina njegovog javnog djelovanja na čelu Vlade nerazumljivo zašto Plenković nije nikada shvatio i pokušao čak i za sebe, što bi odgovaralo njegovoj naravi, iskoristiti tu priču. Jer Plenković, iako bi formativno trebao biti naslijednik Franje Tuđmana, zapravo to nije. On je nasljednik politika ondašnjih europskih i zapadnih dvorova, kojima je Jean-Michele Nicolier bio suprotstavljena savjest, a njegova sudbina i “izbor u dobru i zlu” poruka koju oni nisu ni mogli, ni htjeli tada čuti.
Poruka da se trgnu.
Oni se nisu trgnuli.
Naravno da ne može ni Plenković.
Ne može Tomo Medved počastima Nikolierovoj obitelji zamjeniti Plenkovićevu nesuptilnost
Ta politika paralizira i hrvatskog ratnog junaka, generala Tomu Medveda, Plenkovićevog potpredsjednika Vlade i ministra branitelja, koji može u okvirima paralizirane države egzistencijalno zbrinuti ratne veterane, može dati socijalnu satisfakciju Nicolierovoj majci ili obitelji, s pripadajućim državnim priznanjima za police njihovih domova i obiteljske priče njihovim nasljednicima, može postavljati spomenike, polagati cvijeće i vijence u prigodnim situacijama, ali nije njegov poziv niti posao uzdignuti priču iz hrvatske slobodarske epopeje na razinu univerzalne prihvatljivosti pripadajuće nam civilizacije. To je obaveza, smisao i uloga hrvatske države, hrvatskog društva, hrvatskog uma, a tu viziju, ako sam ne zna, ako nema državničke senzibilnosti mora potražiti onaj tko preuzima ili tko namjerava preuzeti personalnu odgovornost za usmjeravanje hrvatske državnosti.
Primjerice, odgovore na ta pitanja može dati mladić iz Splita, Stjepko Rošin, koji je tu ideju i viziju iznio hrvatskoj javnosti u mojoj emisiji. Plenković nikada, kao sljedbenik dvorskih perspektiva pred čijim je bezdušnim pogledima umirao Jean-Michele, neće prepoznati europejstvo ispod vukovarske zemlje i u Nicolierovoj duši iznad Europe. Jer da je bar mrvicu senzibiliziran za to, da ima narav državnika i da nastoji iza sebe, kao i svaki čovjek s mrvicom ideala ostaviti trajan rukopis vrijednosne naravi u svome narodu ili okruženju, da ima taj motivacijski i inspirativni impuls u svom karakteru, oslušnuo bi glasove ljudi, koji i znaju i mogu. A u Hrvatskoj ih ima, jednoga sam naveo.
Plenković – Obuljen Koržinek perspektiva i Jean Micheleova simbolika
On na tom nebu može vidjeti jedino svoju karijernu perspektivu jer pripada svijetu koji je na toj projekciji stvaran, pa će s Francuskom u ime hrvatskog i francuskog naroda i njihovoga europskog savezništva prepoznati mogućnost trgovine vrijedne milijardu eura, kupit će Rafale, jer za to ima formalno pokriće i matematički izračun da će narativom o obrani privremeno, ali ipak nedohvatno pojedinačnoj identifikaciji mnnoštva, potaknuti uspavani ponos hrvatskog naroda, koji će mu, baš kao i francuska naklonost zbog toga, koristiti u ostvarivanju karijernih ambicija. Nikada, niti u kakvim okolnostima francuska i hravstka mladost na svojim majicama neće nositi simbol Rafalea, a hoće i rado bi uz samo malo senzibiliteta, vizije i iznimno malo novaca uloženih u rad vrhunskih umjetnika, nosila nasmiješenog heroja. Perspektiva s Rafalima se brzo može naplatiti, a stvaranje europskih simboličkih vrijednosti kao što je priča o Vukovaru i Jean-Michelu Nicolieru, uz to što se ne može brzo i efektno iskoristiti i poistovjetiti sa svojim karijernim interesima, u vremenima i u političkim procesima kojima poptuno pripada Plenković, stvarne vrijednosti i afirmacija autentične simbolike bi vrlo lako moglo biti neisplativo i neprihvatljivo.
Zato Jean-Michel Nicolier ostaje „zakopan“, zato postaje instrument banalnih profitera penavinastog profila, koji u svim epohama postoje kao pratnja događaja i skupljaju vrijednosti sa stolova elita, vrijednosti koje završe ispod stolova ili na margini, bez potrebne pozornosti. Penava i takvi su kroz povijest uvijek bili sakupljači „kostiju“ koji su nastojali utezgariti ono što „bogataši“ u visokom društvu zanemare ili odbace. Zato je najmanje njegova krivnja banaliziranje vukovarske simbolike i priče o francusko-hrvatskom mladiću, zato je strašnije od toga banalnog profiterstva da mu to svojom nezainteresiranošću zapravo omogućuje i na to ga potiče urušeni poredak, ne samo državnih, nego sve više i opasnije i društvenih vrijednosti.
Plenković ne razumije poruku iz činjenice da se Jean-Michele 1991. došao suprotstaviti tadašnjim “Rafalima” i tenkovima bez ičega, da ga je upravo to motiviralo i potaknulo njegov idealizam, te da „rafali“, „migovi“ i ratni strojevi nikada neće, niti mogu postati dio ljudskog vrijednosnog naslijeđa. On ne može shvatiti da je izraz potpunog nedostatka duha to što usprkos činjenici da je mladić, pripadnik vrlo brojnog europskog naroda i državljanin moćne svjetske države Francuske, čijim se jezikom služe i čiju kulturu baštine stotine milijuna ljudi, umro za slobodu Hrvatske potaknut čistim i nevinim idealima, zapravo golema prilika za univerzalnu, veliku, besmrtnu poruku narodima svijeta.
Baš danas više nego ikada u sjećanju naše generacije.
Uspavana savjest Hrvatske i Francuske suočenih sa zlom
Jer hrvatske autentične priče rijetko kada kroz povijest imaju takav autentičan most, kao u ovom slučaju Francusku, kojoj zbog razornih procesa u toj zemlji i Europi čak i više nego Hrvatskoj treba takva vrijednost za dostizanje univerzuma kojega bi prihvatile kao svoju identifikaciju stotine milijuna mladih ljudi.
Svaku epohu civilizacije pamtimo i obilježavamo prema simbolici tih epoha, a uvijek su nositelji te simbolike bivali ljudi. Hrvatska je zbog svoje inertnosti i nevjerojatnog bijega od vlastite povijesnosti praktično potpuno Mađarskoj prepustila simboliku Nikole Šubića Zrinskog, koji je bio europski simbol jedne epohe povijesti. Hrvatska je dopustila da se u njeno ime, a to dopušta, potpomaže i stimulira, i danas, prepoznatljivim simbolom prikaže epohalni barbarin i zločinac Tito i njegove horde zla, kojima nasuprot razorenog groblja hrvatskih vojnika na Mirogoju strši kao balvan u srcu civilizacije “Aleja narodnih heroja”, iako je hrvatski san 1990. u koji je ušao i u kojem je umro Jean-Michel Nicolier, bio istrgnuti se iz okova tog zla, predstaviti se svijetu i vratiti barem dio slave i baštine Nikole Šubića Zrinskog. Ne može se danas taj hrvatski san i njegovo slavno ostvarenje pretvoriti samo u spomenike nasuprt toj sramnoj „Aleji narodnih heroja“. To je okivanje snova. Kako je moguće da Plenković i ministrica Nina Obuljen Koržinek, prepoznati i kao ljudi bliski francuskoj političkoj i navodno kulturnoj eliti, nisu mogli prepoznati potencijal vukovarske epopeje s likom Jean-Michela Nicoliera, moć toga blagog osmijeha u oči smrti i da od toga osmijeha nisu s milijunima francuskih mladića i djevojaka pokušali poslati narodima svijeta poruku sa simbolom novog doba i snažnih, neprolaznih vrijednosti?
Moguće je zato, jer pripadaju političkoj tehnomenadžerskoj strukturi današnje Europe, koja se panično boji simbola i nevinog osmijeha.
I herojstva.
I ideala.
I spremnosti žrtve za ideale.
Obuljen Koržinek će kupiti francuske instrumente „istine“ umjesto afirmirati simboliku
Plenković će kupiti Rafale od Francuske, kao što će Nina Obuljen Koržinek za potrebe nadzora nad društvenim procesima kupiti francusku nacionalnu datoteku provjere činjenica u javnosti, predati ju u ruke GONG-u i skupini koje arbitriraju istinu, pa i istinu o Jeanu-Michele Nicolieru, koji je kao dragovoljac pristupio HOS-u u Vukovaru, a koju će upravo ta francusko-hrvatska koprodukcija novih oportunih i virtualnih kvazivrijednosti po volji poretka koga personaliziraju Obuljen Koržinek i Plenković u Hrvatskoj, proglasiti bez ikakve zadrške fašizmom i neprihvatljivim suvremenoj europskoj kulturi. Toj naravi se ne zna suprotstaviti Penava sa svojim bujičarima, on u biti upravo svakim svojim potezom, posebno svojatajući Jean-Michelea Nicoliera i HOS, dajući im dimenzije koje nisu ni htjeli, niti im pripadaju, služi toj destruktivnoj naravi teških povijesnih falsifikata i razaranja elementarnih vrijednosti na kojima još uvijek stoji, bolje rečeno visi Europa.
Nikakve bitne razlike zato nema između njih i primitivnog profitera Penave okruženog grupama bujičarskih parazita, izuzev u uvjetovanosti. Baš ta profilna crta i bezidejnost državnih politika omogućile su Penavu i potaknule sveopće parazitiranje na slavi, koja pomalo zamire, jer se ne može pojesti u skupim restoranima, ne može se njom platiti skupocjena odjeća, skupi auti, školovanje djeci na izopačenim antivrednotama, skupe nekretnine i pogotovo društveni utjecaj u politici i medijima.
Zato svjedočimo sveobuhvatnim procesima u kojima se s jedne strane ljudima osmišljavaju i nameću sve nakaradniji i bezličniji kvazisimboli, bez osmijeha i ljudskog lica, a s druge strane, na marginama tih matica, beskrupoloznim ljudima se kao privid slobode ali i potpuno invalidne suprotnosti, prepušta parazitsko uništavanje istinskih vrijednosti, za koje se navodno zalažu.
Točno o tome se radi u dubini novog, već kronično bolesnog pokušaja stvaranja društvene i javne atmosfere uoči Dana sjećanja na Vukovar i Škabrnju. Koju državni vrh, Plenković i Vlada omogućuju nečinjenjem, a Penava i bujičari banalnim profiterstvom.
Dok duša Jean-Michela Nicoliera s dušama tisuća, milijuna mučenika idealista kroz povijest, nijemo lebde nebeskim visinama, čekajući svoje korijene. Nadam se i vjerujem da duše pravednika ne plaču, jer nije danas lako pronaći Nou koji bi se suočio s takvim potopom.
