Skloni ih, što ti vrijede!?
I sjećanja na njih blijede.
Ništa više od tog nema,
to je roba potrošena!
Mislio si sretan biti,
na svom život proživiti.
Sad podižeš svoga sina,
tuđina mu domovina!
Mislio si nećeš poći
ti putevim oca svoga,
vjerov’o si u Hrvatsku,
u Hrvatsku k’o u Boga!
A sad i nju razapinju,
malo desno, malo lijevo,
Herceg Bosna ‘mjesto sestre
njoj je sada slijepo crijevo!
Nikada nisu oni tebi
a ni drugim rekli hvala,
nikad nisu požalili
mladost što je život dala!
A i sada zbog nje plačeš,
zbog nje lice miju suze,
sve što si joj poklonilo
netko drugi od nje uze!
NEKA IH, NEKA STOJE,
U NJIH NITKO NEK NE DIRA,
TO SU USPOMENE MOJE,
TO JE DIO MOGA MIRA!
TO JE JEDAN DIO MENE
ŠTO NE MOŽE DA UVENE,
NE DIRAJ MI STARE RANE
U SJEĆNJE ZAMOTANE…
Autor: Velimir Velo Raspudić
