Davno je Zdenka Tolića život odveo od Gruda i Tolića do Zagreba gdje je izgradio cijenjeno ime i zasnovao obitelj za primjer, ali srce unatoč ljepoti glavnoga grada svih Hrvata uvijek zaigra na spomen Hercegovine.
Ovih dana napisao je pjesmu “Evo mene rodna grudo” na čije bi stihove i kamen proplakao. U nju je na najljepši način opisao sve vrijednosti življenja hercegovačkog čovjeka od najranijih godina do sutona života i preseljenja dragome Bogu.
Evo mene rodna grudo
Moj narode što si iz kamena,
Hrvatskoga roda i plemena.
Evo pisme koja dušu dira,
napisane na listu papira.
Šta učini sudbina prokleta,
pa me ot’ra s moje Zemlje svete,
što me ot’ra s moje rodne grude,
u mladosti dok sam bio dijete?
Ostavio rođeno ognjište;
svoju murvu, kostilu, drinjinu,
rodnu kuću, pojatu, čatrnju,
zagrljene smokvu i odrnu.
Evo mene nakon puno ljeta,
evo mene u tvom zagrljaju;
doša’ sam ti Zemljo moja sveta,
poklonit se svome zavičaju.
Svome oku ne virujem sada;
Čini mi se da sve živo spava.
Pođi suzo sada il’ nikada;
ako pa’neš neće bit badava.
Prija nego pa’neš s lica moga,
ja te molim k’o dragoga Boga:
,,Daj poruči našim potomcima,
nek’ se vrate svojim korjenima“!
Dico mila; i ‘ćeri i sine!
Čujete li vapaj iz davnine,
i poruke svoji pradidova,
koliko je sveta Zemlja ova?
I Oni su nekad tu živili;
moleć’ Boga teško su radili;
žito, lozu, duvan sadit’, križat’,
prkoseći prid vilancim’ bižat’.
A vi dico imajte na umu,
da živite u svitu bilomu,
u kojemu ne postoji ništa
toplije od kamenog ognjišta.
Zato valja dobro poslušati,
i za sva vrimena zapamtiti;
,,Ovaj kamen ima svoju dušu,
i sa njim’ se triba ponositi.“
Svoje dite i unuče uči,
da se dragom Bogu priporuči;
u životu kad utuže muke,
nema druge već pljunit’ u ruke,
A prije neg’ progovore ,,mama“,
Nek’ se znaju igrat’ sa zmijama.!
Sve će proći a kamen ostati,
kraj njega će i zmija čekati,
da svidoče vašim potomcima,
kad se pođu ovd’e povraćati.
Tada neće biti mog imena;
ostavit’ ću svoje uspomene,
da imate za skora vrimena,
kad se bude gledalo u gene.
Zbog tog’ doba i vrimena toga,
što uskoro sigurno dolazi,
uvaj ovo s pomoć’ dragog’ Boga,
i ne pušćaj da se po tom’ gazi.
Da ti dite i unuče more,
Vidit’ rosu ilindanske zore;
priko dana milovati more,
a po noći zatvarat’ prozore,
uz čudesne melodije ‘tica,
sa okolni’ grana ili žica.
Tako ćeš mi dušu usrićiti,
makar neće biti moga tila.
Rašeljka će i ljiljan cvitati,
a rađati murva i kostila.
I još nešto na samome kraju,
nek ti dica i unuci znaju;
odavno je rekla Sveta Kata;
,,Dok je Boga i dok je Hrvata,
dok viruju Božijemu Sinu,
i poštivaju Hercegovinu,
dok je Crkve i u njoj oltara,
nemojte se odreći pratara;
dokle god je isprid kuće kamen,
a na kraju očenaša Amen“!
Zdenko Tolić – Jurkić
Grude.com
