Postoji mogućnost pobijanja pravomoćne presude suda u Haagu u predmetu Prlić i ostali! To je zaključak analize Akademije pravnih znanosti Republike Hrvatske sačinjene još krajem ožujka za Ministarstvo pravosuđa RH.
Autori analize su uz voditelja prof. dr. sc. Davora Derenčinovića, prof. dr. sc. Maja Seršić, prof dr. sc. Davorin Lapaš, izv. prof dr. sc. Maja Munivrana Vajda i doc. dr. sc. Marin Bonačić.
Akademija tvrdi da unatoč restriktivnoj praksi Suda u Haagu za područje bivše Jugoslavije, a koju smatraju pogrešnom, postoje osnove za podnošenje zahtjeva za preispitivanje presude, uz pridržavanje i druge mogućnosti, revizije u slučaju da se do isteka roka od godinu dana – koji istječe 29. studenoga – otkriju nove činjenice.
Akademija obrazlaže kako se revizija temelji na Statutu suda u Haagu, dok je preispitivanje ovlast koja se smatra svojstvenom sudu kod postojanja osobitih okolnosti koje to opravdavaju kako bi se izbjegla očita nepravda. Argument kako ono što Statut izričito ne predviđa nije dopušteno, za Akademiju ne stoji jer nije konzistentno poštovan u Haagu. A i sve moguće nepravde nije moguće podvesti pod reviziju.
Za reviziju je potrebna nova činjenica, koja stranci nije bila ranije poznata, niti ju je uz dužnu pažnju mogla doznati, a bila bi odlučna u konkretnom slučaju. Zahtjev da se ranije za nju nije moglo doznati nije tako strog, već su moguća odstupanja, kao u predmetu Šljivančanin, gdje je i pojam “nove činjenice” tumačen na širi način. Međutim, revizija, koju mogu podnijeti osuđenik i tužitelj, ne može se podnijeti radi pravnih pitanja.
Uskrata pravde
Što se tiče “preispitivanja” presude, eksperti Akademije fokusirali su se na traženje “jasnih pogrešaka u zaključivanju”, a koje bi dovele do uskrate pravde ako ih se ne bi korigiralo. To su našli u dijelovima presude koji se odnose na: imenovanje neoptuženih sudionika udruženog zločinačkog pothvata (UZP), običajnopravni status UZP-a i usklađenost njegova najkontroverznijeg tzv. trećeg oblika s pravnim standardima, povredu prava na pravično suđenje, kvalifikaciju oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini i utvrđivanje prekoračenja ovlasti suda u Haagu.
Preispitivanje presude kao diskrecijske ovlasti suda, što znači da mogu i ne moraju to prihvatiti, žalbeno je vijeće obrazložilo u predmetu Mucić – Čelebići, argumentira Akademija. Ali, poslije je sud u Haagu znatno suzio mogućnost korištenja tog pravnog lijeka, pa je restriktivna odluka žalbenog vijeća u predmetu Žigić postala ustaljena iako postoje “značajni i važni razlozi za odstupanje od nje”, navodi se u analizi i upućuje kako bi na to trebalo ukazati pred Mehanizmom u Haagu, koji završava procese.
U predmetu Žigić rečeno je kako ne postoji pravo na preispitivanje pravomoćnih presuda, što je prihvatljivo kad je riječ o činjeničnim pogreškama jer se za njih može podnijeti revizija. Ali druga je stvar s primjenom pogrešnih pravnih standarda. K tomu, u predmetu Žigić žalbeno vijeće nije argumentiralo svoje odstupanje od ranije prakse, što je bilo dužno i na što je upozorio sudac Shahabuddeen, pa je u svom izdvojenom mišljenju ustvrdio kako pod reviziju “nije moguće podvesti sve moguće slučajeve povrede pravde”. Odnosno, da inzistiranje na reviziji kao jedinom izvanrednom pravnom lijeku protiv pravomoćne presude “može dovesti do izvještečenog nastojanja da se pravna pitanja prikažu kao činjenična”.
Zalaganje i suca Merona
Stoga smatra da iznimno treba ostaviti mogućnost preispitivanja kako bi se ispravila očita nepravda. I sudac Meron se za to založio. Bilo je pokušaja da se probije loša praksa suda u Haagu pa i od profesora Zwarta i Knoopsa, pa iako njihov amicus curiae nije prihvaćen, naši eksperti to ističu jer to ukazuje kako ni akademska zajednica ne prihvaća praksu suda u Haagu.
Tužiteljstvo je u predmetu Perišić kroz preispitivanje pokušalo ispraviti očitu nepravdu prema žrtvama zbog primjene pogrešnog pravnog standarda u oslobađajućoj presudi ali je zahtjev odbijen jer interes žrtava ne predstavlja osnovu koji bi opravdao usvajanje zahtjeva. Premda, tu je riječ o poštivanju “svetih” načela kaznenog prava “res iudicata” i “ne bis in idem”, zbog kojih o presuđenoj stvari nije moguće i drugi put suditi.
Predmet Prlić je drugačiji i prema analizi Akademije niz jasnih pogrešaka u zaključivanju tvore nepravdu koju Mehanizam u Haagu treba ispraviti.
Marinko Jurasić / Vecernji.ba
