Mons. Ivo Tomašević: Izborom Željka Komšića Hrvatima je načinjena nepravda

Budući da je riječ o pitanjima koja nisu izravno povezana s crkvenim temama, mogu iznijeti razmišljanja samo kao Ivo Tomašević pa moje odgovore ne treba razumjeti kao nekakav crkveni stav nego kao razmišljanje osobe koja živi u ovom društvu i u ovoj zemlji. Želim jasno reći da na Vaša pitanja odgovaram isključivo iz želje da dadnem makar mali pozitivni doprinos višegodišnjem nastojanju da ova zemlja i svi narodi i ljudi u njoj, a ponajprije oni kojima je povjerena odgovorna služba upravljanja odnosno služenja u vlasti, napokon krenu putem međusobnog razumijevanja i suradnje na dobro svih naroda i svih ljudi. Budući da je ova zemlja već prolazila kroz vrlo sličnu situaciju, kriza je sasvim realna opcija iako se ne mogu sjetiti da je odgađanje formiranja vlasti do sada donijelo nešto dobroga bilo kojem narodu i ljudima u BiH odnosno da je time postignut neki pozitivan napredak, a sigurno je puno izgubljeno nefunkcioniranjem vlasti koja, na žalost, nikad nije ni funkcionirala onako kako bi stvarno trebalo.

Mnogi smatraju da onima, koji već godinama vladaju iz sva tri naroda, upravo takvo stanje, na žalost, najviše odgovara, iako ne u istoj mjeri, jer se ne govori o poboljšanju uvjeta svakodnevnog života nego o temama koje jesu važne, ali od kojih najvećim dijelom nije sastavljen svakodnevni život. Zato nije čudno što su mnogi, a posebno mladi, umorni od toga i odlaze iz svoje rodne zemlje u druge zemlje u kojima neće imati svojih predstavnika, ali će imati sva ljudska prava i zaradu koja će im omogućiti život dostojan čovjeka. Podsjećam na dio govora pape Franje u Predsjedništvu BiH prigodom njegova pohoda Bosni i Hercegovini, 6. lipnja 2015., a to je na tragu onoga što je govorio i sveti papa Ivan Pavao II.: „Potreban nam je razgovor, otkrivanje bogatstva svakoga od nas, vrednovanje onoga što nas ujedinjuje te doživljavanje razlika kao mogućnost rasta, pritom poštujući svakog pojedinca.

Prijeko je potreban strpljiv dijalog, pun povjerenja, tako da pojedinci, obitelji i zajednice mogu prenositi vrijednosti vlastite kulture i prihvaćati sve ono dobro u tuđim iskustvima. Na ovaj bi način mogle zacijeliti čak i velike rane nedavne prošlosti, a na budućnost bi se gledalo s nadom, te bismo se, slobodni od svakoga straha i mržnje, suočavali sa svakodnevnim problemima s kojima je svaka građanska zajednica pozvana suočiti se… Svi bismo trebali prepoznati naše temeljne ljudske vrijednosti, kako bismo se uspješno suprotstavili divljaštvu onih koji bi od svake različitosti htjeli stvoriti priliku za nasiljem. U ime se ovih vrijednosti može i mora surađivati, graditi i razgovarati, opraštati i s njima rasti. One tako dopuštaju suzvučju različitih glasova da se oblikuju u plemenit i skladan himan, nasuprot fanatičnom kriku mržnje.

Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.

Kad govorimo, o inače neustavnom, Izbornom zakonu, čini mi se kako je dijelom riječ o paradoksu; Praksa nam je, doduše, pokazala kako on daje mogućnost jednom narodu da bira predstavnike drugom. Ali, strah od majorizacije bio je i glavni predizborni adut, slogan takoreći koalicije okupljene oko HDZ BiH, koja je na koncu postigla najbolji izborni rezultat ikad. Može li se slijedom toga kazati kao je u Hrvata na djelu jednoumlje, a u Bošnjaka pluralizam?

Moj je dojam da smo mi u Bosni i Hercegovini još dosta daleko od istinskog političkog pluralizma. Svaka politika odnosno stranka ima cilj osvojiti vlast i redovito koriste ono čime je moguće dobiti glasove onih birača na koje računaju. Čini se da je u ovako uređenoj BiH najjednostavnije ići prema oprobanom receptu ravnoteže straha od gubitka vlastitog identiteta. Teško bi se moglo na drugačiji način objasniti činjenicu da su ljudi godinama, iako su nezadovoljni radom onih koje su ranije izabrali, ponovno biraju iste ljude odnosno stranke. Zato ne čudi da gotovo uvijek iste stranke najvećim dijelom pobjeđuju iako ni izdaleka nisu ispunile ono što su ranije obećale, a ni tijekom predizborne kampanje nisu ponudile programe koje bi uvjerili ljude u gospodarski napredak. Smatram da je to moguće zato što je Bosna i Hercegovina Daytonskim sporazumom stavljena u pat poziciju, a spomenuti sporazum koči bilo kakav ozbiljniji napredak i razvoj političkog pluralizma.

Daytonskim sporazumom zaustavljen je krvavi rat, ubijanje i rušenje, ali provedba zacrtanih političkih ciljeva nastavljena je drugim sredstvima i nakon rata na političkom i administrativnim planu. Ljudi u ovoj zemlji, bez obzira o kojem je narodu riječ, taoci su takvog unutarnjeg uređenja. Treba imati na umu da je rat završio prije više od 22 godine i da su narasle nove poratne generacije, a mi još uvijek imamo unutarnje uređenje prema mirovnom sporazumu. Nijedna se politika ne želi odreći onoga što je uspjela „osvojiti“ bez obzira je li to pravedno ili nije. Tako je, na žalost, i kada je riječ o Izbornom zakonu koji omogućuje da oni koji su u većini biraju predstavnike onima koji su manje brojni. U tom slučaju redovito najlošije prolaze oni koji su najmanje brojni, a u BiH i u cjelini i na entitetskim razinama to je hrvatski narod.

Također na entitetskim razinama loše prolaze i bošnjački i srpski narodi, ovisno o kojem je entitetu riječ dok se o onima koji ne pripadaju nijednom od tri naroda uglavnom i ne govori. Međutim, koliko god to bilo loše po pojedini narod u cjelini, to nerijetko odgovara onim političkim opcijama koji su u pojedinom dijelu BiH u većini jer im omogućuju osvajanje vlasti bez programa o gospodarskom razvoju i bez ispunjenja ranije danih obećanja.

Po mom sudu jedna od postizbornih zabluda je i atestiranje hrvatstva Željka Komšića. Dojma sam da se tako relativizira bit da je taj kandidat izabran uvjerljivom, gotovo apsolutnom, većinom bošnjačkih glasova. Nije, dakle, važno „koliki“ je Hrvat, nego da nema izborni legitimitet. Slažete li se?

Mislim da je bit u ovom slučaju upravo u volji većine birača Hrvata koji su izišli na izbore. Koliko mogu primijetiti u medijima, većina se slaže da je to nepravda kao što i jest. Dakle, sasvim je jasno da je to nepravedno i da treba tražiti način da se takve stvari ubuduće nipošto ne događaju. Prije svih taj način trebaju pronaći vodeći bošnjački predstavnici vlasti, bez obzira u kojim su strankama. Također mislim da bi vodeći bošnjački stranački predstavnici trebali, ne samo na razini općenitih izjava, nego na konkretan način pokazati da od Bosne i Hercegovine žele napraviti zemlju jednakopravnih naroda i građana u kojoj će svatko moći biti ono što jest u svom nacionalnom identitetu sa svim vjerskim slobodama. Nužno je osloboditi se raznih prijetvornih načina da se zaobilaznim dugoročnim putem ostvari sebičan cilj stvaranja zemlje jednog većinskog naroda u kojoj bi bilo dopušteno živjeti drugima i drugačijima na način kako se to živjelo u nekim davnim vremenima. Opasna je i želja da se do toga dođe tzv. građanskim opcijama koje ne bi vodile računa da u ovoj zemlji žive tri jednakopravna naroda.

Također sam uvjeren da je redovito, ne samo u politici nego i u životu uopće, veća odgovornost na onima koji imaju više vlasti. U tom duhu i u Bosni i Hercegovini velika je odgovornost na političkim predstavnicima bošnjačkog i srpskog naroda, jer imaju više vlasti, da poduzmu konkretne korake kako bi i hrvatski narod u BiH bio uistinu jednakopravan iako je manje brojan. Naravno, u svemu posebno veliku odgovornost ima međunarodna zajednica odnosno svjetske sile koje su supotpisale Daytonski sporazum.

U kontekstu „slučaja Komšić“, pojavio se takoreći i „slučaj kardinal“. Već ste, gospodine Tomaševiću, objasnili „nesporazum“ s izjavom gospodina Vinka Puljića. No držim kako i reakcije na ono što je kardinal kazao svjedoče o ozračju u kojem živimo. Ako je, evo, i vrhbosanski nadbiskup sporan, onda su (nam) zbilja došli zadnji dani. Ne mislim, dakako, samo Hrvatima…

U svakodnevnom životu današnjice mediji igraju važnu ulogu jer nam omogućuju mnoštvo informacija od kojih su brojne vrlo korisne. Istovremeno većina medija svakoga dana „igra utakmicu“ privlačenja što većeg broja korisnika, a to nerijetko ide na račun objektivnosti i stavljanja na prvo mjesto onih vrijednosti koje to nisu. Pri tome nipošto se ne smije zaboraviti politički utjecaj na nemali broj medija. A sukobljavanja redovito izazivaju pozornost. Tako je u pojedinim medijima i nekoliko Kardinalovih rečenica iz propovijedi protumačeno na način suprotstavljanja osoba bez ulaženja u bit onoga što je htio reći. U ovom slučaju spomenuo je zakone koji omogućuju legaliziranje nepravde.

Umjesto diskusije o zakonima koji omogućuju legaliziranje nepravde, a među njima je i Izborni zakon, prešlo se na suprotstavljanje osoba što je poslužilo stvaranju daljnjih napetosti umjesto da je vodilo razgovoru i traženju načina da se problemi prevladaju i pronađe dobar put koristeći zlatno pravilo koje je Isus sažeo u riječi: „Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima“ (Mt 7,12) i obrnuto.   Kao vjernik duboko vjerujem da nisu došli nikakvi zadnji dani jer Bog vodi povijest svega što postoji pa tako i cijelog čovječanstva i svakog naroda i svakog čovjeka. Ovdje bi trebalo samo malo više suradnje i pozitivnog ozračja koje bi nam omogućilo vidjeti puno toga dobroga što nam Bog daje u ovoj lijepoj zemlji i prepoznati čovjeka pored sebe kao osobu sebi jednaku i kao dijete Božje. Ne postoji zemlja u kojoj je sve dobro i sve u redu, a svatko od nas treba pomoći da ovo bude zemlja lijepog življenja i suradnje. U tome posebnu odgovornost imaju predstavnici vlasti.

Sjećam se, jasno, i dana kada stavovi kardinala Puljića nisu baš primani s oduševljenjem u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, s, kako se voli kazati, hrvatskom većinom. A, evo, sad, gledam na mostarskoj televiziji NAŠA TV kako slikar Marin Topić poručuje: „Uzmi zastavu, uzoriti kardinale Puljiću, i povedi svoj narod u mirne prosvjede!“ Zanimljivo. I znakovito?

Ono što je lijepo i što ima trajnu vrijednost najčešće se gradi strpljivo, tiho i u ljubavi. A poslanje pastira Crkve, pa tako i kardinala Puljića, nije iznositi ponajprije ono što će goditi pojedinim ušima pa čak i ušima većine, nego čvrsto stajati na onome što je utemeljeno na evanđelju i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Oružane revolucije i nasilje uvijek su ostavljali za sobom mrtve i ranjene, a nijedna nije donijela pravdu na svijet. Nedavno sam na simpoziju o nadbiskupu Stadleru čuo da je austrijski car na početku prvog svjetskog rata zamolio Papu da blagoslovi austrijsku vojsku na što mu je Papa odgovorio da neće blagosloviti nijedan rat nego samo mir. Jedina istinska revolucija jest revolucija ljubavi koja svoj temelj ima u Božjoj ljubavi otvorenoj prema svakom čovjeku. Svako dijete najviše voli svoga oca, majku, braću i sestre, ali mu ne pada na pamet da druge očeve, majke, braću i sestre doživljava kao svoje neprijatelje. Dijete nije biralo ni svoje roditelje ni svoju obitelj pa tako ni svoj narod. To je Božji izbor, a ne neka vlastita zasluga, i tako ga treba i prihvatiti.

U tom duhu normalno je najviše voljeti svoj narod te u isto vrijeme voljeti i sve druge narode i ljude, a posebno one koje je Bog poslao na istu životnu stazu, u isti grad i istu zemlju. Drugi i drugačiji nisu moji ni prvi ni najveći neprijatelji nego oni koje je Bog poslao na moj životni put da s njima tražim najbolje načine suradnje i ostvarenja. Mogu osobno reći da sam toliko toga lijepog doživio ponajprije od mnogih katolika, najvećim dijelom Hrvata kojima ponajprije i nastojim služiti, ali i od mnogih muslimana, pravoslavnih i drugih. Zato mi bude žao kad čujem da netko ružno govori o bilo kojem narodu, bilo kojem kraju i bilo kojem mjestu.

U tom duhu uvjeren sam da bi trebali puno više razlikovati politiku od naroda. Politika se često želi postaviti kao da je ona narod i, štoviše, određivati mjerila dobra i zla. Treba uvijek voditi računa da su pojedine politike zavele mnoge narode i da vjerojatno ne postoji narod koji ne može biti zaveden nekom politikom. Kada se u vremenu nacizma to dogodilo jednom njemačkom narodu, koji je imao i ima tolike umne i svete ljude i koji su organizirali takvo društvo u kojem danas milijuni žele živjeti, onda se to vjerojatno može dogoditi svakom narodu. Zato je potrebno uvijek iznova propitivati ispravnost pojedine politike i političkih predstavnika da ih vlast ne ponese krivom stazom jer posljedice često snose mnogi pa čak i cijeli narodi. Svaki se narod, kada prođu vremena pojedine zle politike, hvali onima koji su se usprotivili zloj politici ne samo u drugom nego i u svom narodu te tako pokazali svoju trajnu veličinu. Zato protivljenje onome što je u pojedinoj politici zlo nije usmjereno protiv naroda nego za narod i za čovjeka.

Nitko nije ni dobar ni zao zato što pripada ili ne pripada nekom narodu. Osim toga, nijedan čovjek nije samo dobar jer nitko nije bezgrešan. Svatko od nas radi i dobre i loše stvari. Meni je potrebno i Božje oproštenje i oproštenje onih s kojima živim i koje susrećem pa samim tim i ja trebam praštati drugima. Bez priznavanja grijeha i praštanja suživot postaje nemoguć. Naš put u Bosni i Hercegovini, kao i u bilo kojem dijelu svijeta, jest put rada i suradnje, moljenja oproštenja i praštanja uz življenje vlastitog identiteta i poštivanje identiteta drugih te zauzimanje da svi imaju sva ljudska prava i slobode.

Govorimo o kardinalu, a ja zapravo želim podsjetiti, kao što i vi, mons. Tomaševiću, često činite na temelj nepravde, na Daytonski sporazum. Odmah po završetku rata i potpisivanju toga mirovnog ugovora, 25. siječnja 1996. biskupi Biskupske konferencije BiH poručili su: „Nošeni željom za mirom i pomirenjem svi mi, sinovi i kćeri ove zemlje, stječemo neotuđivo pravo tražiti od međunarodne zajednice, koja nam je nametnula ovakav okvir mira, da nam pomogne pretvarati ga u mir po mjeri pravde i pravičnosti, a to znači po mjeri čovjeka… Mi još jedanput podsjećamo na temeljnu istinu da čovjek u svome domu i narod u svojoj domovini ne mogu nikad biti na tuđem, niti u manjini. Njihovo je temeljno pravo živjeti svojim identitetom, ali i obveza poštovati tuđe.“ I tada, prije gotovo četvrt stoljeća, a evo, vidjeli smo na aktualnome primjeru kardinala Puljića, i danas, biskupi (samo) inzistiraju na pravednim zakonima. U čemu je onda problem?! Moraju li, ipak, neki ovdje – kao nekad u Jugoslaviji – biti „jednakiji“?

Hvala Vam da ste podsjetili na te tako važne i duboko istinite riječi. Temelj nepravde nalazi se upravo u Daytonskom sporazumu jer je velikim dijelom ozakonio nepravdu postignutu osvajanjem i progona drugih i drugačijih pa mir nije utemeljen na pravdi i pravičnosti. Umjesto povratka stotina tisuća prognanih i ispravljanja brojnih nepravdi, nastojalo se na razne načine i u različitoj mjeri očuvati ono što je postignuto nasiljem i nepravdom. Posljedice su snosili i snose ponajprije oni najslabiji i oni koji su manje brojni.

Budući da se ni nakon toliko poratnih godina stanje na tom planu nije bitno promijenilo na bolje, nužna je pomoć i potpora međunarodne zajednice, a ponajprije svjetskih sila supotpisnica Daytonskog sporazuma, u stvaranju takvog unutarnjeg ustroja Bosne i Hercegovine u kojem bi sva tri naroda bila jednakopravna na cijelom teritoriju BiH, a svi građani imaju sva ljudska prava i vjerske slobode u svakom dijelu BiH.

Mislite li da su Hrvati nakon svih ovih godina došli u gotovo fatalističku poziciju. Da razmišljaju, osobito tu mislim na matricu političkih predvodnika, Daj što daš! „Logika“ (s ili bez navodnika, ovisi tko kako razmišlja…) je: Drži što je već spašeno! A ostalo? Ostalo je ionako izgubljeno…

Najčešće tako razmišljaju oni koji od toga imaju konkretnu materijalnu korist. Ne bih rekao da većina ljudi tako razmišlja, iako se mnogi daju u to uvjeriti. Ipak, većina ljudi u svakom narodu spremna je pomoći i zauzeti se za one slabije ponajprije u svom narodu, ali i u drugim narodima što su tako zorno pokazale poplave prije nekoliko godina. Međutim, oni koji se mogu okoristiti spomenutom logikom nastoje stvoriti ozračje da svi tako razmišljaju. Oni koji kradu uglavnom kažu kao opravdanje da „svi kradu“, a to naravno nije istina. Naravno da tu logiku ne smatram ispravnom i da je ni na koji način ne želim prihvatiti jer nije utemeljena na pravdi.

Ispravan je način zauzimati se za onog slabijeg tražeći da svi imaju jednaka prava. Meni nije poznato da bilo tko u bilo kojem narodu ima mandat reći da je nešto izgubljeno odnosno da bilo koji dio ove zemlje ne pripada bilo kojem narodu i ljudima koji u ovoj zemlji žive. I sami ste podsjetili na riječi biskupa „da čovjek u svome domu i narod u svojoj domovini ne mogu nikad biti na tuđem, niti u manjini“. Naravno da je nužno pronaći pravedan način unutarnjeg uređenje u kojem nijedan od tri konstitutivna naroda ne bi bio majoriziran u bilo kojem dijelu BiH i u kojem bi svi ljudi imali sva ljudska prava i vjerske slobode.

Logika Crkve u tome je sasvim jasna, a to je zauzimanje i za onog posljednjeg u skladu s učenjem Isusa Krista. Crkva se ne odriče čak ni biskupija koje su nestale prije više od tisuću godina pa pomoćnim biskupima dodjeljuje naslove takvih biskupija da im makar ime sačuva. Ovih dana sudjelovao sam na simpoziju o nadbiskupu Stadleru koji je došao u Bosni i Hercegovinu u vrlo teškom vremenu nakon višestoljetne otomanske vladavine u kojoj su, kada je o Katoličkoj Crkvi riječ, ponajprije franjevci uspjeli sačuvati ono što se sačuvati moglo. Zasukao je rukave i radio s mnogim drugima u uvjetima kakvi su tada bili i s mogućnostima kakve je imao, ali uvijek s pouzdanjem u Boga. Zavolio je grad i zemlju u kojoj je živio svim srcem i dušom, a da ništa nije izgubio od svoga narodnoga identiteta.

U nedavnom ratu bio sam tajnik vrhbosanskog nadbiskupa Vinka koji nije htio napustiti svoje sjedište ni u najtežim ratnim godinama. Štoviše, kad je počela opsada Sarajeva, prekinuo je svoj pohod u Austriji na kojem sam ga kao tajnik pratio. Prešli smo pješice dijelom oštećeni most između Bosanskog i Slavonskog Šamca i ušli kroz nekoliko blokada u opkoljeno Sarajevo. Tijekom rata uvijek je, kad bi privremeno odlazio na neki put uz velike opasnosti, nastojao imati kakvu-takvu sigurnost da će se moći ponovno vratiti u svoje sjedište. I uvijek se, nerijetko i uz velike opasnosti, vraćao. I biskup mons. Ratko Perić u Mostaru nije napustio svoje sjedište ni kada je zgrada njegova Ordinarijata u potpunosti izgorjela. Ni biskup mons. Franjo Komarica nije napustio svoje sjedište u Banjoj Luci ni u mjesecima kada mu je život bio istinski u opasnosti. Tako je bilo s mnogim svećenicima, redovnicima, redovnicama kao i vjernicima s kojima su živjeli dijeleći dobro i zlo. Duboko sam uvjeren da je to ispravan put s kojeg nas ne bi smjela ni mogla skrenuti nijedna politika.

Nedavno ste na tu temu u Katoličkom tjedniku polemizirali s fra Lukom Markovićem, pobornikom (hrvatskog) entiteta diskontinuiteta u (samo) Federaciji. Ako sam vas dobro razumio, držite kako bismo u tom slučaju dobili „tri Republike Srpske“, a jedan dio – nekad uvjerljivo većinski – hrvatskoga naroda bio bi „eutaniziran“.

Fra Luka Marković i ja, uz međusobno uvažavanje i u dobroj namjeri, podijeli smo s čitateljima Katoličkog tjednika svoja razmišljanja o iznalaženju najboljeg rješenja za hrvatski narod u BiH u ovom vremenu u kojem živimo. Meni se čini sasvim logičnim da bi podjelom Federacije na dva entiteta bio konačno legaliziran ne samo onaj prvi entitet iz kojeg je u ogromnoj većini prognano nesrpsko stanovništvo pa tako i Hrvati kojima je nakon rata najvećim dijelom spriječen povratak, nego bi bile ozakonjene i brojne nepravde učinjene mnogim pripadnicima sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH, u različitoj mjeri i broju, kao i mnogim drugim ljudima. Nikako se ne bi smjelo zaboraviti da su međusobne granice u ratu najčešće crtane krvlju uz brojne nepravde i zločine. Rat i poraće su na vrlo bolan način pokazali, a na žalost uglavnom i dalje pokazuju, da ljudska prava ovise od dobre volje onih koji u pojedinom dijelu BiH imaju vlast.

Ratom, progonima i raznim političkim igrama pokrenuta je sa svojih ognjišta gotovo polovina stanovnika Bosne i Hercegovine i tako velikim dijelom promijenjena demografska struktura stanovništva. Oni koji su u pojedinom dijelu BiH nakon rata imali vlast nastojali su, doduše u različitoj mjeri, spriječiti povratak drugih i drugačijih, a taj povratak često nisu podržavale ni politike u vlastitom narodu u želji da imaju tzv. etnički čiste teritorije u kojima će vladati. To je danas najočitije u RS kada je riječ o Bošnjacima i Hrvatima. Podaci o Hrvatima u toj polovini BiH su pogubni. Prognano više od 90 % s tog dijela BiH, a vratio se samo mali broj. U isto vrijeme iz Federacije BiH prognan je veliki broj Srba, ali i Hrvata i Bošnjaka. Na žalost, one koje nazivaju ostalima gotovo nitko i ne spominje. Dakle, riječ je o nepravdi koja vapi u nebo na svim stranama, a pravda je temelj mira. Ako se želi živjeti u trajnom i istinskom miru, onda je nužno zauzimati se, ne za legaliziranje, nego za ispravljanje nepravde u mjeri u kojoj je to moguće i to ne samo za sebe i za svoj narod nego za svaki narod i svakog čovjeka u svakom dijelu BiH. Ne može se budućnost graditi na nepravdi.

Sasvim je jasno vidljivo da vodeću srpsku politiku u RS gotovo uopće ne zanima malobrojno preostalo srpsko stanovništvo u Federaciji BiH koje je primorano primati mrvice od svojih sunarodnjaka iz RS kao i mrvice koje im daje većina bilo da je riječ o onima koji se kunu u jednakopravnost svih građana ili o onima koji promiču europske vrijednosti u herceg-bosanskoj izvedbi. Ne razlikuje se puno ni skrb većinske bošnjačke i hrvatske politike o članovima njihova naroda izvan prostora na kojima imaju većinsku vlast. Tako oni za koje se skrbe ne znaju, je li bolje da se za njih skrbe ili ne skrbe. Za sve tri prevladavajuće većinske politike moglo bi se reći, ne u istoj mjeri, da nastoje druge obezvlastiti tamo gdje vladaju te u isto vrijeme učiniti političkim bogaljima svoje sunarodnjake tamo gdje su u manjini proglašavajući se njihovim skrbnicima. Zato mi se čini da bi, umjesto logike „spašavanja onoga što se spasiti dade“ i navodne skrbi, uz prihvaćanje nepravde učinjene brojnim sunarodnjacima, te logike onoga što nazivaju građanskom opcijom, u kojoj bi pomalo prevladali oni koji su brojniji, bilo puno mudrije ponuditi rješenje koje će biti utemeljeno na pravdi i jednakopravnosti za sve u svim dijelovima BiH uz očuvanje identiteta svakog naroda u svakom dijelu BiH i svih ljudskih prava za sve građane.

Kad ste već spomenuli fra Luku, on je kasnije pojasnio da kod stvaranja entiteta diskontinuiteta nije mislio samo na Federaciju nego na cijelu BiH pa smo se složili da bi dobar prijedlog mogao biti npr. prijedlog kantonizacije cijele Bosne i Hercegovine na tragu onoga što je vojni biskup mons. Tomo Vukšić, 21. veljače 2017. izjavio za dnevnik „Večernji list“: „Prije i poslije Daytona sam smatrao, bez pretenzija, da bi za BiH najprikladniji model teritorijalnog ustroja bio onaj koji je u primjeni u Švicarskoj. Uz uvjet da bude primijenjen na području cijele BiH. No, nažalost, oni koji odlučuju nisu htjeli primijeniti taj model. Tamo su u toj maloj državi istodobno primijenjeni različiti kriteriji: etnički, jezični, kulturni, povijesni, vjerski. Sve te kriterije trebalo bi primijeniti i u BiH. U Švicarskoj su se pokazali kao dobro rješenje još u vrijeme dok je ta zemlja bila u pretpolitičkom razdoblju. BiH je takvo društvo, preddemokratsko društvo, gdje se stanovnici ne natječu u poštivanju prava drugih, posebno ne manjih ili ugroženih kao što je to danas u Švicarskoj. I ovdje, zapravo, nema pravednoga rješenja ako Hrvatima, Bošnjacima i Srbima ne budu na temelju tih kriterija, i još nekih, jednako zajamčena prava. Čini se da je Cutilleirov plan prije rata bio na tome tragu. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da sve više ljudi žali što taj plan nije primijenjen“. Zašto se ne bi moglo ponuditi takvo ili neko slično rješenje za koje sam siguran da bi pronašlo svoje podupiratelje i da bi mogla pokrenuti promjene koje bi bile za dobro sva tri naroda i za sve ljude u BiH.

Spomenuvši RS, dolazimo, dakako, i do Milorada Dodika. A tim i do još jednog postizbornog apsurda; Ne treba ponavljati kako je njegova politika nastavak politike (ratne i poratne) SDS, samo drugim sredstvima. Biskup Komarica najbolji je svjedok. Pa, ipak, politički tajnik HDZ Srednje Bosne srdačno poziva Dodika, a novinari hrvatskih listova pitaju ga hoće li u Predsjedništvu zastupati hrvatske interese…

Ne želeći ni na koji način umanjiti odgovornost srpske i bošnjačke većinske politike ili međunarodnih predstavnika, čini mi se opravdanim da kao Hrvat upitam legalne i legitimne hrvatske predstavnike vlasti u BiH, kako je moguće da već godinama tako dobro surađuju i koaliraju s vodećom politikom RS-a kada je u toj polovini BiH prognano više od 90 % Hrvata i kada im tamo prijeti potpuni nestanak? Zar ne bi u svim njihovim razgovorima trebalo biti uvijek ili gotovo uvijek prvo pitanje i prva tema razgovora: stanje hrvatskog naroda i njegova prava u toj polovini BiH, a u isto vrijeme i stanje srpskog naroda u drugoj polovini BiH odnosno tamo gdje Hrvati imaju većinsku vlast?

Zar ne bi trebali upravo legalni i legitimni hrvatski predstavnici prvi dignuti glas zbog takve nepravde u toj polovini BiH i zauzeti se da se takvo stanje promijeni na bolje? Nije li puno teža nepravda činjenica da u toj polovini BiH mnogobrojni prognani i malobrojni preostali Hrvati od rata do danas gotovo uopće ne mogu imati predstavnike koje su oni izabrali na bilo kojoj razini od činjenice da je u drugoj polovini BiH izabran jedan predstavnik na najvišoj razini na način da ga nije većinski izabrao hrvatski narod, što je također velika nepravda? Zar nije dužnost onih, koji su legalno i legitimno izabrani kao predstavnici svih Hrvata u BiH, zauzimati se da u svim dijelovima BiH Hrvati budu jednakopravni i da imaju sva ljudska prava što vrijedi i za druga dva naroda i za sve ljude u BiH? Kako to da se u gotovo svim njihovim dosadašnjim prijedlozima gotovo uopće ne računa s obespravljenim Hrvatima u RS, a isti je slučaj i s nedavnim prijedlogom izmjena izbornog zakona u BiH koji ne računa čak ni s onim Hrvatima u dijelovima Federacije u kojima su manjini?

Činjenica je da već duže vrijeme većina vodećih hrvatskih političara u BiH na državnoj i entitetskoj razini dolazi s jugozapadnog malog dijela BiH pa mnoge ne čudi da se uglavnom zalažu samo za taj dio na kojem mogu imati gotovo svu vlast. U tom duhu formiran je i Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine čije su sastavnice, koliko mi je poznato, isključivo one stranke koje na tom dijelu BiH imaju svoje sjedište. Uvjeren sam da to nije ni dobro ni pravedno jer je drugačije živjeti kao Hrvat u različitim krajevima ili mjestima BiH: Mostaru, Širokom Brijegu, Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Vitezu, Bihaću, Žepču, Travniku, Derventi…  Osim toga, na taj se način teško mogu izbistriti i izabrati najbolji načini djelovanja koji bi bili na korist svim Hrvatima u svim dijelovima BiH, a samim tim i na dobro svih drugih što bi onda sigurno poduprli i brojni plemeniti ljudi.

Osim toga, od rata sve do danas osjeća se nedostatak stalnog življenja najviših predstavnika hrvatske vlasti u BiH u glavnom gradu BiH jer se brojni važni neslužbeni susreti događaju upravo u danima vikenda na raznim neformalnim druženjima. Također se osjeća veliki nedostatak najjače hrvatske stranke tamo gdje je i osnovana, a to je glavni grad BiH jer bi to bio siguran znak da ta stranka želi stvarno predstavljati sve Hrvate u BiH, a ne samo one u malom dijelu zemlje gdje su u većini. To pogotovo vrijedi za HNS BiH. Kao obrazloženje što nije tako navodi se da Sarajevo nije grad u kojem živi najveći broj Hrvata u BiH. Predstavlja li ta stranka odnosno HNS BiH Hrvate na gradskoj, regionalnoj ili državnoj razini?

Ako predstavljaju na državnoj razini u cijeloj BiH, čini mi se normalnim da sjedište bude u glavnom gradu gdje je sjedište velike većine sličnih i drugih domaćih i međunarodnih institucija s kojima trebaju komunicirati i surađivati. I Sveta Stolica, kada je obnavljala redovitu crkvenu hijerarhiju u BiH, stavila je metropolitansko i nadbiskupsko sjedište u Sarajevo kao glavni grad za područje današnje BiH i jer su tu bili najviši predstavnici vlasti iako to ni tada nije bio grad s najvećim brojem katolika u BiH. A i danas u glavnom gradu svoje sjedište imaju sve crkvene institucije koje pokrivaju cijelo područje BiH.

Podsjećam da smo mi, dijecezanski svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, u velikoj većini na svom skupu pod predsjedanjem kardinala Puljića, 23. rujna 2015. uputili u javnost Izjavu o aktualnom crkvenom i društvenom stanju u Bosni i Hercegovini. Između ostaloga, izjavili smo: da se kao svećenici ne odričemo nijednog dijela Bosne i Hercegovine koja pripada i katolicima u jednakopravnosti. Nijednog dijela! Također smo izjavili „da poslušni poticajima pape Franje koje nam je uputio u sarajevskoj prvostolnici 6. lipnja 2015. nećemo zaboraviti svoju prošlost, nego iz nje crpiti snagu za požrtvovnost u sadašnjici“. Bosna i Hercegovina, iako jest miješana, nije Jugoslavija u malom jer nije nastala dogovorom naroda nego ima svoju dugu povijest. Ta povijest bila je i lijepa i tužna kao i povijesti svih naroda i svih zemalja i ne treba se te povijesti stidjeti nego o njoj pisati i od nje učiti. Ovi ljudi i narodi na ovim prostorima stoljećima žive i nisu došljaci nego su svoji na svome. I za razliku od Švicarske nije im potrebno učenje stranih jezika da bi se međusobno razumjeli. U spomenutoj Izjavi dalje stoji: da je Bosna i Hercegovina naša država, a Sarajevo glavni grad te da su državna zastava i himna BiH također dio sadašnjega identiteta Hrvata u BiH; da je potrebno vratiti zastavu hrvatskog naroda koja simbolizira sve Hrvate i u Republici Hrvatskoj i u BiH i na svim prostorima gdje Hrvati žive; da kada govorimo o domovini, onda mislimo na cjelokupan prostor gdje Hrvati žive kao autohtoni narod, danas uokviren državama: BiH i Republici Hrvatskoj; da duhovno skrbeći za naše prognane i izbjegle sunarodnjake, želimo njegovati i učvršćivati povezanost s njima kako ne bi zaboravili svojih korijena; da nitko nema pravo nametati nam dvojbu ili BiH ili Hrvatska, nego je naše opredjeljenje BiH, a i Hrvatska; da su legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH dužni zalagati se za prava Hrvata, najvećim dijelom katolika, na cijelom prostoru BiH, s posebnim naglaskom na Republiku Srpsku; da je međunarodna zajednica dužna računati s Hrvatima, najvećim dijelom katolicima, kao s konstitutivnim narodom u BiH te ispraviti političke nepravde učinjene ovom narodu i mnogim drugim građanima BiH; da je obveza svih političkih predstavnika i svih katolika učiniti sve moguće, u skladu s evanđeljem i pozitivnim zakonima, da Crkva i katolici u što većem broju opstanu u Bosni i Hercegovini.

Opet su, čini se, velika očekivanja od međunarodne zajednice. Dojma sam, međutim, kako je na djelu prilična nezainteresiranost velikih za malu Bosnu. Primjerice, hrvatski se premijer Andrej Plenković ovoga tjedna sreo s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u Elizejskoj palači, na, dakle, „mjestu zločina“, gdje je (svečano) potpisan Daytonski sporazum. Plenković mu je govorio i o „slučaju Komšić“ i važnosti legitimnog predstavljanja. Na novinarsko pitanje je li dobio ikakve garancije svoga domaćina da će se angažirati glede ove teme, hrvatski je premijer kratko odgovorio: „Dobio sam razumijevanje.“ I tako evo četvrt stoljeća: Stranci „razumijevaju“, a mi propadamo. 

Mene ne čudi previše da su mnogi izvan BiH nezainteresirani jer oni imaju svoje probleme i poteškoće. To je stvarnost s kojom treba računati, iako treba uvijek iznova zahtijevati da isprave nepravde nastale potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Ipak, mene puno više čudi da mi u Bosni i Hercegovini općenito nismo daleko više zainteresirani za svoju zemlju u kojoj živimo. Što bi mi trebali očekivati od nekog francuskog, njemačkog, američkog… političara ako ovima u našoj domovini Bosni i Hercegovini nije stalo da živimo u pravedno i lijepo uređenoj zemlji? Jer, kad bi im bilo stalo da to urede i kad bi u tom nastojanju zamolili pomoć, mnogi bi im rado pomogli.

Smatram nužnim da svi mi u Bosni i Hercegovini napokon shvatimo i prihvatimo da je ovo naša zemlja, i to cijela, a ne samo njezin dio na način da svi budu jednakopravni u svakom dijelu te da imaju sva ljudska prava i slobode. Nama treba biti najviše do nje stalo jer mi u njoj živimo. Također trebamo napokon shvatiti da je ovdje opasno crtati nekakve granice koje označavaju da neki dio pripada samo jednima, iako će u svakom dijelu netko uvijek biti većina, jer su u ratu takve granice crtane krvlju i iza sebe su ostavile brojne nepravde te uvijek iznova rađale novim ratovima. Podsjećam da je kardinal Puljić još u ratu rekao poznatu rečenicu: crtajte granice, ali nemojte precrtati čovjeka.

Čovjek mora biti u središtu i to svaki čovjek u svom identitetu i svim ljudskim pravima i sve treba njemu služiti pa tako i granice koje imaju svrhu pomoći boljem funkcioniranju, a ne sukobima i nerazumijevanju. Ne može biti pravedna ona politika koja je spremna žrtvovati čovjeka, a gotovo uvijek žrtvuje se onog manjeg i slabijeg iako je upravo takvome potrebna najveća pomoć. A ne treba zaboraviti da se Isus nije poistovjetio ni s kakvom većinom ili onima koji su jaki i moćni nego s onim najslabijima.