Svaku kozu, a imaju ih 40, znaju poimence. Isto je i s jarićima, kojih je trenutačno na njihovu imanju 15-ak. Bilo bi netočno reći da su Zdenka Lojdl iz Vukovara i njezin suprug Milan maštali o životu na selu, uzgoju koza i jarića, sadnji rajčica, paprike, ali životne i poslovne nedaće u koje su prije pet godina zapali sa svojom tvrtkom u Vukovaru nagnali su ih da počnu razmišljati o velikim promjenama.
– Suprug je jednoga dana razočaran u sve kazao: ‘Zdenka, idemo na selo. Ljudi su me razočarali, a životinje me ne mogu razočarati. Uzet ćemo neke domaće životinje, posaditi povrće i krenuti ispočetka!’. Iskreno, nije me trebalo dugo nagovarati, jer je i meni tada već s četvrtim karcinomom u 16 godina bilo svega dosta, pa sam vjerovala da će nas rad na selu i život od zemlje i prirode učiniti zadovoljnijima i sretnijima.
Danas sa sigurnošću mogu ustvrditi da je tome tako. Doduše, puno smo fizički umorniji nego što smo bili prije, ali od fizičkog umora čovjek se može odmoriti, a sa psihičkim malo je teže – govori nam gospođa Zdenka, žena nevjerojatne i fizičke i mentalne snage, puna optimizma, vjere i pozitivne energije.
Doduše, Zdenka i Milan u poslove na zemlji nisu baš “pali s Marsa”. I u Vukovaru su imali staklenik u kojem su uzgajali rasad, pa je bilo logično da s tim započnu svoj novi poslovni uspon i u Oroliku, selu nedaleko od Vukovara u kojem su kupili kuću s okućnicom i jutrom zemlje.
Najbolji lijek
– Bilo je to 2014. godine. Upravo su mi bili dijagnosticirali četvrti tumor u 16 godina. Kad mi je bilo 34, prvi sam put oboljela dobivši melanom, nakon toga se javio početak karcinoma na maternici, zatim sam od melanoma dobila dvije metastaze, a onda i karcinom na štitnjači. Unazad 20 godina koliko se liječim imala sam 21 operaciju, ali nikad se nisam predavala i, iskreno, dolazak na selo i ovo što sad radimo za mene je najbolji lijek. Sve me ovo smiruje, odagnava negativne misli i apatiju, daje mi snage i energije da budem pozitivna – kaže gospođa Zdenka koja danas, četiri godine od osnivanja OPG-a, radi kuhanu rajčicu, kečap, pinđur, kiselu papriku, sataraš, pekmeze i marmelade, kozji sir… Ukupno 15-20 različitih proizvoda.
– Budući da smo u Vukovaru imali staklenik u kojem smo uzgajali rasad, s tim smo krenuli i ovdje, a onda smo počeli saditi i povrće. Znate kako to ide? Ostane rasad, pa si mislimo što ćemo sada? Ništa, idemo posaditi da imamo svoje, pa se sve počelo vezati jedno na drugo. U početku smo svježe povrće prodavali na vukovarskoj tržnici, ali nakon godinu i pol shvatili smo da to nema previše smisla, jer nam je dosta toga ostajalo neprodano, a nije baš ni jednostavno svakoga dana odlaziti tamo i vraćati se, pa smo se odlučili za prodaju na kućnom pragu, putem interneta i društvenih mreža…
No, kako je tog povrća znalo ostajati, pa jednostavno istrune, shvatili smo da samo gubimo i onda smo se okrenuli prema krajnjem proizvodu – uvodi nas u priču gospođa Zdenka koja je do odlaska u civilnu invalidsku mirovinu uslijed bolesti, a što joj ne priječi da bude nositelj OPG-a i ima dodatni prihod, radila kao kuharica.
Fondovi
– Krenuli smo s kuhanom rajčica, a zatim sam odlučila probati napraviti kečap, koji danas svi hvale. Prije nekoliko mjeseci dobila sam ponudu iz Ukrajine da im isporučim kečap u vrijednosti 400.000 dolara, ali to sam morala odbiti, jer nema šanse da toliko napravim, ali to mi je potvrda da imam dobar proizvod. Nakon toga uslijedio je ajvar, pa pekmez, kisela paprika, sataraš, odnedavno i pinđur.
Uz to sve, odlučili smo drugu godinu kupiti i koze. U početku ih je bilo 5-6, ali smo s vremenom taj broj povećavali, a kako je rasla proizvodnja sira, tako smo morali kupiti i hladnjaču za skladištenje, koja nam je spas – istaknula je naša domaćica koja sve radi ručno, na starinski, tradicionalan način, bez pomoći bilo kakvih strojeva.
– Prošlu sam noć cijelu probdjela kuhajući ciklu, jer sve radim u kotlu i sama miješam. Znate, sve što imamo sami smo kupili, ali daleko od toga da ne bih voljela imati ove moderne strojeve koji znatno olakšavaju preradu i proizvodnju. Prijavila sam se bila i za jedan projekt preko fondova EU, za duplikatore za kuhanje rajčice, ali nisam prošla na natječaju, a 15.000 eura da ga sama kupim nemam. I zato mi preostaju samo moje ruke, pa to zna biti iscrpljujuće, jer ih nemam tri para, ali opet dovoljne su i ove dvije da dnevno skuham 50-60 litara rajčice – smije se gospođa Zdenka kojoj puno pomaže suprug Milan, kao i njezina kći iz prvog braka Matea, koja opet zbog svojih obiteljskih i poslovnih obveza ne može majci svakodnevno biti od pomoći, pa na kraju većinu posla ipak odradi sama. To zna biti problem, jer ne može sve stići, pa joj je ovog ljeta od tri tone rajčice kolik je bio urod, propala sigurno trećina, jer je nije stigla skuhati.
Godišnje, pak, s njezina OPG-a iziđe oko 1000 litara rajčice, 400 litara kečapa, po 500 teglica ajvara, pinđura, pekmeza oko 400 teglica…
– To je neki prosjek, ali sve ovisi o tome kakva je godina. Ova je, inače, bila dosta loša što se tiče uroda – požalila nam se ova vrijedna žena.
U njezinoj zimnici, ističe, nema konzervansa, pa zato primjerice pekmeze radi u manjim teglicama kako im ne bi istekao rok upotrebe, a proizvode prodaje pod brendom Keka, što je njezin nadimak iz djetinjstva, uz koje je, pak, vezano i puno toga što je primijenila kad se počela baviti ovim poslom.
– Cijeli život živjela sam u gradu i sa selom nisam imala previše doticaja, no moji roditelji, inače porijeklom iz Livna, bili su radišni, kućevni ljudi koji su znali raditi sve što je jednom domaćinstvu trebalo, a u vrijeme mojeg djetinjstva mi djeca morali smo im u tome pomagati, doduše ne svojom voljom, ali takva su bila vremena – smije se gospođa Zdenka i nastavlja.
– Nevjerojatno je koliko je toga zapravo ostalo skriveno negdje u meni i onda kad sam počela ovo raditi jednostavno je isplivalo na površinu. Majka mi je još živa i od nje sam pobrala mnoštvo recepata i savjeta. Ona dan-danas, kad je nazovem i kažem joj da mi je koza bolesna, točno zna što joj trebam dati. To je žena s bogatim životnim iskustvom i to i meni puno znači – naglasila je.
Bilo je na tom putu i uspona i padova, ali nije se predavala.
– Na primjer, gledala sam recept za kečap i vidim da tu idu jabuke, grožđice, med… Misliš da je to nemoguća misija. I onda od tri recepta nađem jedan koji je odličan. Sir? Ja sam se osam mjeseci patila da dođem do ovog sira koji danas radim, a tu ima samo tri sastojka – mlijeko, sol i ocat – otkriva Zdenka, a potom pojašnjava kako je došlo do odluke da uzgajaju koze.
– Uvidjeli smo da je malo ljudi koji rade s kozama i s vremenom smo shvatili da za je tim vrlo velika potražnja. Iskreno, kad bih mogla, potpuno bih se preorijentirala na uzgoj koza i proizvodnju sira – iskrena je Zdenka dok obilazimo lokaciju na kojoj uzgajaju koze. I ona je u Oroliku.
Riječ je o jednoj staroj kući s okućnicom i oranicom koju su kupili i ondje ogradili prostor za koze i jariće, o čijem uzgoju također nisu ništa znali. No, s vremenom su i to svladali. Godišnje proizvedu oko 1200 komada sira.
Sirana
– Sezona mužnje koza traje od svibnja do najkasnije listopada, a nakon toga nastupa sušni period, tako da su to dobre brojke – istaknula je s ponosom nam pokazujući i posebno ograđeni prostor u koji su smjestili patuljaste jariće kao svoje dvorišne ljubimce.
Od jednog su čovjeka u zakup uzeli šljivik, ali su zasadili i jedan svoj. Što se tiče povrća za zimnicu, kaže da ga proizvedu dovoljno za svoje prerađivačke mogućnosti, tako da ne moraju kupovati od drugih, ali zato moraju kupovati hranu za koze.
– Puno je toga što se može raditi za zimnicu, ali ne možemo sami, a radnike je teško pronaći. Voljela bih raditi i jabučni ocat, skutu…, ali nemamo uvjete. Ipak, najviše se želimo razvijati u proizvodnji sira, pa smo sada aplicirali na jedan projekt da kupimo opremu za siranu. To je nekih 115.000 kuna za opremu, mali traktor… Čekamo rezultate i nadamo se da ćemo sada proći, iako je meni problem i mirovina koju primam i koja mi umanjuje bodove, ali se ipak nadam da ću ih skupiti dovoljno. Uglavnom, kod nas nema odustajanja. Možemo samo naprijed – zaključila je Zdenka koja planira izraditi i svoju internetsku stranicu, a dobro joj je došla i suradnja sa “Žutim klikom”.
– Dobili smo poziv “Žutog klika” nakon što su nas vidjeli kao proizvođača zimnice koju je prodavao jedan čovjek, koji je od nas otkupio veću količinu robe. Tako su nas primijetili i pitali želimo li s njima surađivati. U početku nisam bila previše zainteresirana jer mi je to dodatni posao s pakiranjem itd., ali onda sam ipak pristala i mislim da će nam “Žuti klik” biti dobar novi prodajni kanal, osobito zimi kad se najviše prodaje – komentirala je Vukovarka.
