Vrijeme u kojem živimo nametne nam neka pravila i, htjeli ili ne htjeli, moramo ih se pridržavati. Lakše je prihvatiti pravila, nego ih kršiti. Samo se iznimni mogu izdići iz prosječnosti, a životna mudrost jedina zna tu iznimnost pretvoriti u životni uspjeh, inače može biti i naš pad.
Te godine se u cijelom kraju pričalo o Zorkinoj ljepoti.
– Nije što je moja – govorila bi njezina tetka Delfa – ali ne zna se je li lipša il’ je viša? Pa strukali i laka koraka, ne staje na zemlju kad iđe. A glave crnomanjaste, oči k’o trnjine, lice rumenkasto, a usta malešna, obrve tanke i crne k’o pijavice, a trepavice guste i dugačke. K’o slika! – zastane na trenutak pa nadoda kao usput.
– Kažu da sliči meni kad sam bila njezina zemana. Viruj ti, ‘oće se bratova dica bacit na tetke prije nego na materinu tragu. Uvik je jača muška strana.
– Govorili su naši misari o njoj – nadoveza se Kata – kažu da je posli mise pivala u kolu.
Moj dragane i jesi i nisi – oženi se da vidim čiji si.
Bacila je ona oko na diverova ti Mirka, iškolanog momka. Ove naše gleda svisoka. Ima pri njoj i uzgornosti, ‘ko zna oće li joj prodobrit’?
– Iznosi svit, moja Kate, a grijota je nakoj curi stavljat’ granu na put. Nije ona uzgorna, već ponosita.
Uistinu se te zime selom orila momačka ganga, a sve oko Zorkine kuće. Navalili najbolji momci u prošnju, a Zorka obeća momku da dođe po omanet, pa privari. Tako tri puta u misec dana.
Bilo je to vrijeme u kojem su se cure mogle tako ponašati. Cijenila se djevojka koja ima više prosaca i nije bila sramota odbit’ momka javno – dati džigaru, umjesto omaneta. A omanet je inače bio torba ćilimuša u kojoj bi se spremile pletene pape, suknene čarape, ručnik i muška košulja, to je bio znak da cura „oće“ i početak ženidbe ili udaje. Događalo se da cura privari prije prstenske užine pa se omanet vraćao, a pamti se i varanje poslije prstenske užine, tada bi se izmirivali troškovi, ali se nije zamjerilo djevojkama. Vrijeme i običaji su im to dopuštali.
– Jedna je cura na prstenu prid pratrom rekla momku da mu ne će jer su njegovi bili protiv nje. Bila alipašina. A kad je našeg Stojana cura privarila i uskočila za drugog, on od ljutnje zapalio omanet, a sutra se selom orila pisma: Gori ‘manet – smrdi prtenina – spominjao bi Zorkin ćaća.
Zorka je te godine uživala u svojoj ulozi, potajno se nadajući sinu tetkine jetrve, obećao je doći iz svita i oženiti se našom curom. Zorka je vjerovala da je to ona jer joj je svašta lipopričao jedne silne večeri. Majka Anica bi joj znala pripomenuti:
– Moja Zorka, ne odbijaj dobre momke zbog onog koji je daleko. Možda ti nisi njemu u glavi koliko je on tebi. Da ne bude ona probirač nađe otirač. Ne znam što te ćaća malo ne suzbija, bojim se ja da te nije ponilo. Bolja si bila priget’ za svoju priliku, nego čekati Jozu, nisu oni od beside, poslušaj mater.
– Neka bira kad joj more bit’ – ohrabrio bi je ćaća – nije vaka cura za svakoga.
Godilo je to Zorki. Svojom ljepotom privlačila je poglede mladića, ali prosci se druge godine više nisu javljali što Zorku pomalo zabrinu, naručito kad joj se počeše udavati prijateljice. Zorkin je pogled odavao tihu brigu jer se selom pronosio glas o Ponorkinom Jozi, kako živi s nekom raspušćenicom tamo u svitu, i ne dolazi kući. Čula je to i Zorka i pognute glave prolazila pored momke koje je privarila, osjećala se postiđenom. Nisu se više seoski mladići zavraćali njezinoj kući, iako još bijaše najljepša u selu.
– Bi li ti tila mom sestriću? – upita je jedne nedjelje susjeda Stana.
– Moj je, ali ti nije prilika naoči. Udarilo ga ždribe u ditinjstvu pa mu nos zaresto nakrivo, ali je radnik i kućanik, veda taki.
– Nije se meni potriba udavati po poruci – ljutnu se Zorka.
– Ne mora ni’ko znat, Zorka. Ne ću te ja na glas iznosit’, ali momka stra’ pitat da ga ne odbiješ k’o i druge lani. Pa ti kako ‘oćeš? Ne bi ti ja naudila.
Te je nedjelje Zorka u kolu gledala pridase. Vidjelo se da je tužna. Došavši kući, povukla se u svoju sobicu i plakala.
– Prošle su dvi zime, a Zorku ne zaiska nijedan momak, a još joj nema parice u lipoti i rađi. – hvalila bi je kuma Anđa.
– Kad nemaš sriće, džaba ti lipota, – brojila bi Zorkina majka – a ne tide me poslušat’? Lako je još dok joj se brat ne oženi, nema je ‘ko prikorit’, a potlje nek sluša kad nije znala. Ne bi jadna bila da nije mogla birat’, a štaš?
Slušala je Zorka materino brojanje, gledala ćaćin zamišljen pogled i bratovo odgađanje ženidbe jer je u kući tisno pa pričeka Stanu kad je gonila krave s poila, ogleda se oko sebe i prozbori:
– Reci sestriću Martinu nek dođe na silo. Ne ću ga odbit’, zdravlja mi.
Malo prija Kalandore navisti se Zorka prvi put, i selom odjeknu vijest poput munje.
– Nije se lako priget’ za nepriliku, ali nije lako ni ostat – rekla je kuma Anđa – možda joj je tako suđeno.
Zorka je već sljedeće nedilje pivala u kolu uzdignute glave i šetala s Martinom i ne primjećujući njegov kriveljivi nos, svidila joj se Martinova narav i obećanje da će je voditi sa sobom u svit.
Iva Bagarić/Tomislavcity
