to znate o demonima i zlim duhovnima?
Živimo u vremenu kad većina teologa ne vjeruje u postojanje demona i o njima ne zna ništa. Zbog toga vjernici pomoć traže kod vračara i drugih religija. Sajmovi ezoterije prepuni su kršćana, no čini se kako u Crkvi to malo koga danas uopće zabrinjava. Članovi smo Crkve koja ima puninu vjere i sile Duha Svetoga, a pomoć tražimo drugdje. Postoji ogromno neznanje o djelovanju Đavla i zloduha pa smo odlučili pomoći onima koji to žele
Zli duhovi ili demoni niže su razine duhovnih vlasti (Ef 6, 12) koje Sotona šalje protiv čovječanstva. Oni imaju tri cilja koje im je zadao Sotona. Prvo: mučiti i zlostavljati; drugo: sprječavati nas u upoznavanju Krista kao spasitelja; i treće, ako to ne uspiju, spriječiti nas da aktivno živimo svoju vjeru. Demoni su obično nevidljivi. Ne može ih se primijetiti fizičkim očima. Ipak, možemo prepoznati njihovo prisustvo i aktivnost na sličan način kao što prepoznajemo aktivnost vjetra. Zapravo, to je adekvatna usporedba jer u hebrejskom i grčkom prijevodu riječ za duh ista je riječi za vjetar. Mi zapravo nikad ne vidimo vjetar, ali vidimo efekte koje on proizvodi: prašina koja se podiže na ulicama, oblake koji plove po nebu, drveće koje se savija u jednome smjeru. Svi ti znakovi označavaju prisutnost i aktivnost vjetra.
Isto je tako i s demonima. Ne vidimo ih, i to je normalno, ali prepoznajemo njihovu prisutnost kroz određene karakteristične aktivnosti. Napominjem kako demoni nisu sveprisutni i nema ih svuda oko nas. Oni, poput ričućeg lava, obilaze područja i traže osobe kojima će štetiti. Također, napominjem da i dobri kršćani mogu biti pod njihovim utjecajem ako ih ne prepoznaju i ako se ne znaju obraniti ili osloboditi (Ef 6, 10-19). Sama prisutnost demona u čovjeku ne mora govoriti ništa o njegovu odnosu s Bogom. Sam je Pavao tvrdio kako je u tijelu imao Sotonina poslanika koji ga je mučio (2 Kor 12, 7). Svjedoci smo da su mnogi kršćani bili ozdravljeni od teških bolesti, ali isto tako i od grešnih zarobljujućih navika, nakon što su bili oslobođeni od određenih vrsta demona. Biblija kaže kako se svatko kažnjava istom kaznom kojom je sagriješio kako bi mogao prepoznati svoj grijeh, priznati ga, pokajati se i zatražiti oproštenje. To je jedan od razloga zbog kojeg je demonska aktivnost često povezana s određenim vrstama slabosti kojima smo se predali i koje nismo htjeli kontrolirati. Tako je vrlo vjerojatno da ćemo konzumiranjem pornografije biti pod utjecajem duha bluda, ili ćemo, ako mrzimo, imati posla s duhom fizičke boli.
Opisat ću neke od najtipičnijih aktivnosti demona kojima štete ljudima:
Demoni zavode
Demoni zavode ljude na činjenje zla. Svatko od nas je doživio nešto takvo. Zavođenje često dolazi verbalno. Pronađeš novčanik pun novaca na cesti, i tad ti nešto prošapće: „Uzmi! Nitko nikad neće saznati. Drugi ljudi bi učinili isto. Kad bi to bio tvoj novac, oni bi ga uzeli”. Sve što ima glas, osoba je, i taj glas pripada demonu koji te zavodi. Ako mu dopustiš, Sotona će početi uvjeravati. Više nećeš imati čistu savjest. Znat ćeš da si kriv.
Demoni love
Demoni te proučavaju, slijede tvoje pokrete, promatraju tvoje slabe trenutke, otkrivaju tvoje slabosti, a zatim stvaraju situacije koje će im otvoriti put da uđu u tebe. Uzmimo, npr., poslovnog čovjeka koji je imao užasan dan na poslu. Sve je išlo krivo, spotaknuo se i pao na pokretnim stubama, tajnica je prolila kavu po njemu, klima nije radila, jedan bijesan kupac došao mu je s prijetnjom da će ga tužiti. Zatim je, na putu kući, proveo sat vremena u automobilu, u prometnoj gužvi. Kad je konačno stigao kući, večera nije bila gotova a djeca su vrišteći trčala naokolo. Tada je izgubio kontrolu i počeo vikati na obitelj. Budući da je inače dobar, nježan čovjek, supruga i djeca iznenađeni su njegovim ponašanjem. Opraštaju mu odmah nakon što se ispriča. Kad taj čovjek ponovno bude izgubio samokontrolu, postoji određena vjerojatnost da će demon srdžbe iskoristiti trenutak bez zaštite i ući u njega. Nakon što se to dogodi, njegova žena primjećuje određene promjene na njemu. Njegova ljubav prema obitelji nije se promijenila, ali postoje trenutci kad nešto drugo preuzme kontrolu. Njegove oči čudno zabljesnu. Kad demon ljutnje zadobije kontrolu, taj čovjek zlostavlja svoju obitelj te tako povrjeđuje one koje najviše voli. Nakon toga je posramljen i žao mu je što je to učinio i jednostavno ne može shvatiti kako mu se to moglo dogoditi. To je samo jedan od mnogih primjera kako će demon loviti osobu kao što zvijer lovi svoju žrtvu dok ne nađe mjesto ili trenutak slabosti kroz koje može u nju ući.
Demoni muče
Isus je izrekao parabolu u kojoj govori o sluzi kojemu je gospodar oprostio ogroman dug, ali koji je zatim odbio oprostiti svome dužniku neusporedivo manji dug. Usporedba završava osudom sluge koji nije oprostio: „Tada ga njegov gospodar, pun gnjeva, predade mučiteljima dok ne vrati sav dug” (Mt 18, 34). U sljedećem stihu, Isus ukazuje na to da se ta usporedba odnosi na sve kršćane: „Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od sveg srca”. Mučitelji u toj usporedbi su demoni. Sreo sam na stotine kršćana koji su se nalazili u rukama mučitelja iz jednostavnog razloga: neopraštanje. Oni su tražili oproštenje od Boga za svoje mnogobrojne dugove, tj. grijehe, a sami odbijaju oprostiti drugima. Takvi ljudi često trpe od velikih bolova kojima liječnici ne mogu pronaći stvaran uzrok. Nakon pokajanja i oslobođenja, bolovi trenutno prestaju.
Nakon što je Isus svoje učenike naučio moliti Očenaš, dodao je samo jedan komentar: „Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših” (Mt 6, 14-15). Postoje razne vrste mučenja kojima možemo biti izloženi. Tako, npr., možemo biti podvrgnuti fizičkom mučenju. Jedan od takvih primjera je artritis. Ne kažem da svaki artritis ima demonski uzrok. Ipak, značajno je primijetiti kako je artritis vrlo često povezan s unutarnjim stavom srdžbe, neopraštanja i gorčine.
Nadalje, imamo mentalno mučenje. Vrlo čest slučaj je strah od ludila. Velik broj kršćana strahuje od toga i često se srame to nekome priznati.
Taj demonski napad može imati i verbalnu formu: „Tvoja teta Lucija upravo je završila u ludnici, a tvoj susjed doživio je živčani slom. Ti ćeš biti sljedeći”. Taj je strah obično djelo optužujućeg demona koji neprestano napada um osobe.
Druga vrsta duhovnog mučenja je unutarnja optužba koja kaže: „Učinio si neoprostiv grijeh”. Kad mi osoba kaže da ima problema s takvom mišlju, uvijek odgovaram: „To nije ništa drugo već optužba duha laži. Da si stvarno počinio neoprostiv grijeh, tvoje bi srce bilo toliko tvrdo da te ne bi bilo ni briga. Činjenica da si zabrinut, dokazuje da ga nisi ni učinio”.
Demoni prisiljavaju
Nijedna riječ nije tako karakteristična za demonsku aktivnost kao riječ „prisila”. Iza većine prisila, stoji demon. Primjerice, prisilno pušenje ili prisilna konzumacija alkohola ili droga. Nekontrolirano jedenje također može biti prisilno, osobito proždrljivost. Možda nećete naći mnogo alkoholičara na nedjeljnoj misi, ali ćete naći priličan broj proždrljivaca! Prisilno jedenje obično počinje gubitkom samokontrole. Kršćani nerado priznaju kako su prisiljeni jesti, ali priznanje grijeha nužan je prvi korak za oslobođenje.
Postoje mnogi drugi oblici prisile. Jedan je od njih i brbljavost ili prisilan govor. Preuveličavanje u govoru gotovo uvijek završava u nekoj formi grijeha. Ako ne držimo svoj jezik pod kontrolom, možemo otvoriti vrata demonu. Dva demona koja mogu iskoristiti priliku i ući su ogovaranje i kritiziranje. Oba su vrlo česti među kršćanima.
Demoni zarobljavaju
Promotrimo jedan primjer iz područja o kojemu se jako malo govori u crkvi: seksa. Pretpostavimo da ste sagriješili na tom području. Priznali ste, pokajali se, te primili oproštenje, ali još uvijek imate intenzivnu želju grijeh ponoviti, iako to mrzite. Sigurni ste da vam je oprošteno, ali niste slobodni, zarobljeni ste.
Jedan vrlo čest primjer je samozadovoljavanje. Neki psiholozi kažu kako je samozadovoljavanje normalno i zdravo. Uopće nije vrijedno o tome raspravljati. Ja jednostavno znam kako postoje tisuće ljudi, muškaraca i žena koji se samozadovoljaju i onda se mrze zbog toga što su učinili. Svaki put kažu: „Nikad više!”, ali im se to iznova dogodi. Oni su zarobljeni.
Vršeći službu oslobađanja u raznim dijelovima svijeta, čujem osobe kako mi kažu: „Mogu tu svoju potrebu osjetiti u svojim prstima. Svrbe me i ukoče se!” Kroz godine, vidio sam stotine ljudi oslobođene od prisilnog demona samozadovoljavanja.
Demoni uzrokuju ovisnosti
Ovisnost je često kao grana koja raste iz neke veće grane. Ako želimo pomoći ljudima, vrlo vjerojatno ćemo morati zaviriti iza ovisnosti i pronaći veću granu iz koje raste ta ovisnost. Dva su česta primjera stalna osobna frustracija i neka duboka emotivna potreba koja nije ispunjena. Primjerice, dvije udane žene koje znaju da im muž nije vjeran, da novac koji one trebaju za domaćinstvo troši na sebe, te da pokazuje malo zanimanja za obitelj – zbog svega toga čeznu za nekom vrstom utjehe. Jedna polako počinje piti i postane alkoholičarka. Za drugu je alkohol previše i počinje jesti te postane proždrljiva. U oba slučaja, na oslobođenju od ovisnosti, bilo od alkohola ili od proždrljivosti, neće se vjerojatno moći mnogo učiniti ako se ne pozabavimo samom granom frustracija. Najbolje bi rješenje bilo kad bi se muž pokajao i promijenio, ali ako on to i ne učini, žena ne može očekivati da će biti oslobođena ako mu ne oprosti i ne odrekne se svoje gorčine i ljutnje.
Pornografija je tragičan primjer ovisnosti. Čovjek koji je zarobljen pornografijom prisiljen je tražiti one programe na televiziji koji će zadovoljiti demona u njemu. Jedan čovjek mi je rekao: „Taj me demon budi u dva sata ujutro kad su na televiziji pornografski filmovi. Jednostavno ih moram gledati. Ne mogu se oduprijeti”. Kod molitve oslobođenja, čitavo mu je tijelo reagiralo kad je demon izlazio.
Postoji bezbroj vrsta ovisnosti i mnogo ljudi treba oslobođenje.
Demoni prljaju
To i nije čudno budući da Biblija demone naziva „nečistim duhovima”. Glavno područje djelovanja takvih duhova je naš duh – naše misli i naša zamišljanja. To se često događa baš u trenutcima kad svoje misli želimo u molitvi usmjeriti prema Bogu. Ako u takvim trenutcima imamo snažne misli ili slike koje nas ometaju, a pogotovo ako spadaju u kategoriju požuda, tada možemo biti gotovo sigurni da se radi o zloduhu. Demonima se nikako ne sviđa naša komunikacija s Bogom.
Mnogi imaju takav problem s govorom. Ne mogu izgovoriti tri rečenice, a da ne prostače ili psuju. U trenutku oslobođenja, događa se trenutna promjena i oslobođena osoba prestaje izgovarati takve nečiste riječi.
Demoni obmanjuju
Vjerujem da su demoni iza većine duhovnog zavođenja. U 1 Tim 4, 1 Pavao kaže: „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke”. Radi se o kršćanima koji se odriču zdrave nauke temeljene na Bibliji i tradiciji Crkve i pristaju uz određene vrste duhovnih zabluda. Čest slučaj danas je vjera kako đavao i zli duhovi ne postoje i kako nitko neće završiti u paklu.
Demonska duhovna obmana uključuje svako religiozno, kultno ili filozofsko negiranje velikih biblijskih istina vjere, a posebno onih koje se tiču Isusa Krista. Svatko od nas može uzeti Bibliju u ruke i provjeriti koliko od onoga što Isus govori ne vjerujemo, a o koliko onoga što je Isus rekao imamo čak suprotno mišljenje! Ako smo čvrsto uvjereni kako, npr., ne postoji đavao, moramo se zapitati otkud nam tolika hrabrost da negiramo tako snažno izraženu biblijsku istinu?! Kako to da se ne bojimo postaviti iznad vrlo jasno napisane Božje riječi?
Demoni napadaju naše fizičko tijelo
Postoje mnogi demoni koji su povezani s različitim vrstama bolesti poput nekih vrsta epilepsije, sljepoće, gluhoće, nijemosti, artritisa, alergija, neplodnosti… No postoje i neki drugi duhovi, poput duha umora i duha pospanosti. Ako možete satima gledati televiziju ili baviti se nečim drugim, a kad se odlučite posvetiti molitvi ili čitanju Biblije, odjednom osjećate umor ili neprirodnu pospanost koja vas u tome sprečava i to vam se događa vrlo često, trebali biste provjeriti radi li se o demonu. Postoji i demon slabosti koji uzrokuje da se netko neprekidno osjeća bolesnim, iako liječnici ne mogu pronaći nikakav stvaran uzrok tom stanju.
Zaključak
Većina ljudi koji su pod utjecajem demona, ima jednu karakterističnu osobinu: nemir. Osoba koja može zadržati mir u većini životnih neprilika, vjerojatno nema nikakvih problema s demonima. Vrlo čest slučaj je taj da osobe koje kontrolira zloduh imaju iznenadne trenutke zbunjenosti u kojima kao da netko drugi na trenutak preuzme njihove misli te im je potrebno određeno vrijeme da se vrate u stvarnost. Zanimljivo je da se demoni, jednako kao u Isusovo vrijeme, očituju ondje gdje je prisutna sila Duha Svetoga po nečijoj vjeri. Činjenica je da crkvena hijerarhija u velikom broju biskupija ne želi da se o toj temi uopće govori, o njoj ne poučava ni vjernike, a ni svećenike, a ondje gdje se demoni počnu očitovati i gdje se ljudi počinju oslobađati, redovito dolazi do zabrana. U dijelovima svijeta gdje crkvena hijerarhija potiče borbu protiv demona i njihova djelovanja, Crkva nezaustavljivo raste (Indija, Oceanija, Afrika, Kina…), a ondje gdje se čak ne vjeruje u postojanje demona pa se i otvoreno uči kako oni ne postoje, Crkva propada strahovitom brzinom (Zapadna Europa). Ondje gdje je Crkva svjesna duhovne borbe između sila Sotonina i Božjeg kraljevstva, Crkva širom otvara vrata svojoj karizmatskoj dimenziji, i obratno, ondje gdje Crkva ne vjeruje u postojanje đavla ili ne razumije duhovnu borbu – crkvena hijerarhija ne vidi nikakvu potrebu svoje karizmatske dimenzije. Ondje gdje se ne vjeruje u postojanje đavla, ne postoji ni razvijena služba oslobađanja. Vrlo se rijetko iznimno dopusti egzorcizam teško opsjednute osobe, no nitko ne vodi brigu o onima koje demoni tlače na bezbroj drugih načina, koji nisu opsjednuti nego su samo pod određenim utjecajem demonskog djelovanja. Posljedica toga je da kršćani masovno odlaze u druge religije, i vračarima po duhovnu pomoć te tako padaju u još veće probleme. Nije li to pomalo neprihvatljivo za Crkvu koja se itekako trudi ukazati na činjenicu kako jedino ona posjeduje puninu vjere? U današnje vrijeme Interneta, vjernici lako mogu vidjeti što se u Crkvi događa globalno. Kako prihvatiti činjenicu da se u određenim biskupijama od svećenika očekuje da bude nanovo rođen, da govori drugim jezicima, da bude ispunjen karizmatskim darovima, dok se u drugim biskupijama svećenicima zabranjuje bilo kakovo karizmatsko djelovanje, a posebno bilo kakova služba oslobađanja? Jesmo li mi vjernici dužni u nekakvoj lažnoj poniznosti šutjeti i praviti se da ne znamo što se događa ili smo dužni postavljati pitanja i tražiti odgovore na njih? I na kraju, bez obzira što se Crkva u Hrvatskoj gotovo u potpunosti odrekla poučavati o djelovanju demona i o tome kako se od njih obraniti ili osloboditi – demoni se nisu odrekli svojeg djelovanja. Mnoge neškolovane bakice danas mnogo bolje razumiju Evanđelje od onih koji bi ga trebali poučavati, i to samo zato jer su na svojoj koži osjetile da demoni itekako postoje.
