Davor Domazet Lošo: Neodrživ položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini
Žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini posljedica je izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjemu hrvatskom kraljevstvu i hrvatskoj djedovini. Na jugoistoku Europe, a posebno na području Bosne i Hercegovine prelamaju se anglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neosmanizma i srbijanska svetosavlja. Sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adrijatizma.
Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”. Operator u tom predmjevanom “determiniranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani.
Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, (naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu) ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.
Za nemuštu hrvatsku geopolitiku, koja traje od 2000. godine, Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrercegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske. Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici, cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane, geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj i gaji u svakome smislu velika očekivanja. Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnoga saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni.
Jedno od tih ograničenja je i stvaranje «bošnjačke nacije». A ta samoproglašena nacija od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne što ona jest. Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskoga naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, «hrvatska djedovina» i «hrvatsko kraljevstvo».
Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.
Bošnjački Memorandum
Na polazištu o novoj «bošnjačkoj naciji» muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj «Memorandum», ali postupci bošnjačkih političara i «Bošnjačkog instituta» pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.
Po načinu kako istupa i kako djeluje bošnjačka politička elita, glavna misao toga plana je pretvaranje Hrvata u Bosni i Hercegovini u manjinu te poticanje njihovog iseljavanja, gašenje Republike Srpske i priznavanje Srbima formalne konstitutivnosti unutar unitarizirane Bosne i Hercegovine, razbuktavanje nereda u Sandžaku i proglašenje sandžačke autonomije koja bi se u budućnosti treba pripojiti nacionalnoj ‘bošnjačkoj’ državi, matici Bosni i Hercegovini, po uzoru na Kosovo.
U biti, ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.
Adrijatizam
Odgovor na ovu i ovakvu strategiju bosanskohercegovačkih muslimana je hrvatska protustrategija adrijatizma, to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države. Nažalost, to je izostalo, ne toliko iz neznanja, koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu. U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosanskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.
Davor Domazet Lošo
