“Odbio se prepustiti letargiji u koju je društvo zapalo nakon okupacije i potom donio odluku”.
“Bio je introvertiran, uvijek zadubljen u knjige i novine, volio je povijest, interesirala ga je filozofija.” Pola stoljeća je prošlo, ali 70-godišnju Ivanu Žižkovu uvijek preplave emocije kada pripovijeda o kolegi iz razreda Janu Palachu.
“Bio je zgodan, privržen majci i nije oklijevao raspravljati s učiteljima kada se s njima nije slagao, što nije bilo uobičajeno u doba komunizma”, sjeća se Žižkova. Jan Palach, ili za prijatelje Honza, završio je srednju školu u Melniku, sjeverno od Praga, piše Hina.
Tri godine poslije, 16. siječnja 1969., tada kao student filozofije na Karlovu sveučilištu, zapalio se na Vaclavskim namestima, središnjem praškom trgu. Svojom gestom želio je osuditi krvavo sovjetsko gušenje Praškog proljeća 1968. i prekinuti malodušje u koje su Česi zapali nakon toga. S teškim opeklinama na 85 posto tijela, preminuo je u mukama tri dana poslije.
Stotinu tisuća ljudi hodalo je Pragom u tihoj povorci na dan njegova pogreba. “Divim mu se. Žrtvovao je život.” “Bila sam negdje na pola puta između Praga i Melnika kada sam u novinama pročitala kratku obavijest: ‘Student JP zapalio se na Vaclavskim namestima.’ Kada sam shvatila da je to Honza, bila sam šokirana”, kaže Žižkova.
“Bilo je nešto u njemu čime je vidio dalje od nas, pokušao je mobilizirati naciju. Divim mu se. Žrtvovao je život. I danas se naježim”, rekla je.
Jan Palach bio je iz skromne obitelji iz Všetatyja, sela 30 kilometara od Praga. Otac, koji je umro 1962., bio je slastičar kojem su komunisti zaplijenili slastičarnicu, a majka mu je radila kao prodavačica u kiosku na kolodvoru. “Jan je 1967. i 1968. bio na dobrovoljnim radnim akcijama u SSSR-u i bio je šokiran koliko je sovjetska realnost drugačija od propagande”, kaže Jana Beranova, predsjednica Društva Jana Palacha iz Všetatyja.
“Odbio se prepustiti letargiji u koju je društvo zapalo nakon okupacije i potom donio odluku”.
