Iako to traje tek oko dva mjeseca, za Šujičane je vremenski bilo i više nego dovoljno da budu sigurni kako ga slušati žele stalno. Ne zbog naglaska, iako je kroz smijeh nam kažu, njegov govor itekako simpatičan.. nego zbog duha! Fra Anthony Stephen Burnside, čovjek je koji istinski osvaja srca ljudi s kojima komunicira, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Preko 150 godina, otkako ova župa postoji, vjernici su uvijek bili vjerni i dosljedni Bogu i Crkvi. Tako je i danas. Uz fra Marija Ostojića koji djeluje kao župnik, kao kapelan u Šujici djeluje rođeni Australac, a danas kako nam Anthony kroz smijeh kaže –Šujičak. Tako se osjeća, a takvim ga osjećaju i sami Šujičani. Na svakoj misi koju predvodi vjernika je sve više. Pa kako i ne bi? Propovijedi o životu kroz primjere ljubavi, obitelji, praštanja i suživota, u vremenu u kojemu živimopružaju nadu i smisao koji su čovjeku čini se, potrebni više nego ikada. No, njegove riječi istinsku težinu imaju zahvaljujući njegovim djelima odnosno čudesnoj životnoj priči -od Australije do Šujice, piše ABCportal.info
Mjesec je siječanj. Hladno je i vjetar puše. Podsjeća na zimu prije 30 godina. Točno toliko je vremena prošlo otkako je jedan mladić iz Australije svoj život promijenio u potpunosti. Danas, svojim životom mijenja živote ljudi oko sebe.
„ U Međugorju tada nije bilo snijega kao danas u Šujici. No, bilo je jako hladno. Bio sam i trideset godina mlađi..“ prisjeća se Anthony svog prvog susreta s Međugorjem, Bosnom i Hercegovinom, tadašnjom Jugoslavijom, pa i ovim dijelom Europe.
Nakon predivnog djetinjstva u iznimno bogatoj i priznatoj australskoj obitelji, nakon dva uspješno završena studija – hortikulture i zemljopisa, od svoje obitelji, po australskom običaju za završetak studija, nagrađen je putovanjem u Europu. Htio je, kaže, upoznati Englesku i Škotsku, zemlje svojih predaka, što je i učinio. S vremenom, nakon putovanja po Europi, poželio je posjetiti Jugoslaviju, zemlju za koju je mislio kako je zemlja suživota.
„Dubrovnik me oduševio. Crkve, kapele.. divan i drugačiji osjećaj me tamo obuzeo. Nakon Dubrovnika produžio sam za Mostar gdje se nisam zadržao, Međugorje je bilo moje iduće, ali usputno odredište.“
Planirao je posjetiti Split i Zagreb nakon čega bi išao u Makedoniju, na Kosovo itd.
„Vani nije bilo nikoga pa sam ušao u Crkvu. Prizor koji nikada neću zaboraviti. Narod koji ne poznajem, zadivio me. Nikada prije nisam vidio kako se toliko ljudi na jednom mjestu zajedno moli Bogu..to su bili Hrvati.“
Iako iz katoličke obitelji čiji su preci i cijela rodbina protestanti, vjerski običaji bili su nešto drugačiji. Svoju vjeru zapostavio je za vrijeme studija, a ni krunicu nisu molili..
„Pokojni fra Slavko Barbarić, tada je rekao kako će se dan nakon, za hodočasnike s engleskog govornog područja upriličiti predavanje. Odlučio sam svoj boravak produžiti za jedan dan. Sudjelujući na predavanju, mojom glavom kružilo je pitanje – kakav sam ja to zapravo vjernik?“
Poželio je u Međugorju ostati još jedan dan, što je i učinio..
„Želio sam posjetiti brdo Gospinog ukazanja. Na jutarnjoj misi upoznao sam ženu iz Engleske, čiji se muž sa židovske u Međugorju obratio na katoličku vjeru. Odvela me do brda gdje smo opet bili sami s Hrvatima. Taj narod ponovno je u meni izazvao divljenje. Sve generacije zajedno su molile. Kleknuo sam s krunicom u ruci i osjetio Božji glas – želim biti u središtu tvoga života.“
Kroz zajednicu koju je u Međugorju predvodio padreLucianoProietti, kroz učenje hrvatskog jezika,postulaturu, novicijat, studij filozofije i teologije na kojoj je proglašen studentom godine, kroz magisterij bioetike u Zagrebu, godinu dana pustinjskog života u Italiji do djelovanja na Čerinu, u Konjicu, Tomislavgradu i Šujici – Bog je u središtu Anthonyevog života.
Čovjek je to koji je napustio roditelje, dvije sestre i brata, cijelo materijalno bogatstvo i svoju zemlju Australiju, zbog Boga i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
„Moji prijatelji mislili su da sam poludio, a moja obitelj da sam izgubljen. Bili su protiv mog života ovdje. Nažalost, u snagu Međugorja uvjerili su se na jako težak način. Moja sestra oboljela je od leukemije.
Darovao sam joj svoju koštanu srž, krv, ali na prvom mjestu zajedničku obiteljsku molitvu Gospi iz Međugorja. Moja sestra danas je zdrava, a Međugorje i moj život ovdje obitelj je prihvatila.“
Život ovdje fra Anthony živi po uzoru na svetog Franju. Napustivši sve što je imao, vjeru u Boga životom svjedoči. Iz Australije je donio tek ljubav prema životinjama, s kojima je odrastao i kojima pomaže i danas. No, na prvom mjestu pomaže narodu – osmijehom, toplom riječju, molitvom, razgovorom i pruženom rukom. To je ono istinsko, što se osjeti i što ništa promijeniti ne može. Prepoznali su to ljudi u župama u kojima je djelovao, prepoznaju i Šujičani.
