Već gotovo pet desetljeća Branko Uvodić jedno je od zaštitnih lica HRT-a. Od toga je 24 godine urednik i voditelj emisije ‘Lijepom našom’, s kojom je više puta prošao cijelu Hrvatsku, a gostovao je i u regiji i ostatku svijeta. Dok ulazimo u njegovu redakciju, s neskrivenim zadovoljstvom pokazuje nam brojna priznanja i nagrade, a njih je toliko da bi komotno jednu sobu mogli urediti samo za to. I dalje s jednakim žarom, kao na početku, kad je serijal krenuo, govori o svom poslu koji ga ispunjava i veseli.
Prva emisija ‘Lijepom našom’ emitirana je 8. studenog 1994. na Prvom programu HTV-a u 20 sati iz Doma sportova u Zagrebu. Od tada je kod publike stekla kultni status i postala brend Hrvatske televizije. Danas ima veću gledanost i od ‘urbanije’ ‘A strane’.
‘Ono što sa sigurnošću mogu reći to je da je izniman odaziv publike koja dolazi na snimanja. Sve dvorane su pretijesne da prime sve koji žele podijeliti radost, bogatstva i ljepote tradicijske kulture i pjesme. Gdje god i koliko god bila velika dvorana u kojoj smo nastupali, uvijek se tražila ulaznica više. Obišli smo sve države osim Makedonije. Bili smo zaista dobro prihvaćeni od svih domaćina jer dolazimo s poštenim namjerama i pokazati da se kulture isprepliću. Kad je kolega Božo Potočnik otišao u mirovinu, područje tradicijske kulture ostalo je na vjetrometini i ja sam osjetio potrebu da se to ne ugasi te sam to nastavio raditi. UNESCO je u svoj registar zaštićene nematerijalne kulturne baštine upisao najviše dobara s ovih prostora. Drugi smo u Europi, peti u svijetu po broju i količini kulturnih dobara i mislim da se to ne smije zanemariti, već dati mu dostojnu pozornost, što i činimo kroz taj serijal. Kad smo kretali, bilo je desetak tamburaških sastava koji su se mogli dostojno predstaviti, sada ih ima 400. Jednako toliko ima klapa. Imamo svoj melos i čime se podičiti. Ono što nije bilo zastupljeno u programima HRT-a u području svakog vida glazbe, od rocka, popa do šansone – mi smo postali nadomjestak za sve te glazbene forme. Nadam se da ćemo nastaviti raditi serijal jer bi u suprotnom to bilo nefer prema tim ljudima kojima smo dali novu transfuziju’, ponosno će Uvodić.
Iza njih su milijuni prevaljenih kilometara. Broj posjetitelja je također prešao brojku od milijun ljudi, a emisija ne bi, naglašava, doživjela toliki uspjeh da nije imao dobru ekipu s kojom je počeo raditi i s kojom danas radi.
Prošao sve: od tehnike do politike
‘Televizija je timski rad. Bar je tako bilo kad sam ja došao davne 1974. godine. Bio sam najmlađi spiker u bivšoj državi. Kretao sam dalje u razvoj kroz informativne emisije, uređivao određene projekte, obnašao funkciju pomoćnika generalnog direktora HRT-a, upoznao sve segmente u ovoj kući, tehniku, program i politiku, i sada mogu reći da mi je žao što smo izgubili primat na nekim područjima na kojima smo bili neprikosnoveni, primjerice ekipu vrhunskih profesionalaca poput Helge, Olivera i Ksenije, jer sada ne znam koga od silnih lica poznajem u kući u kojoj radim. Pitam se zašto smo pustili takve ljude jer televiziju čine ljudi, ne tehnika. Prošao sam sve, bio sam u raznim strukturama i drago mi je da danas mladi ljudi koji dolaze imaju odlične uvjete za rad jer nijedna televizija nema ovakve uvjete. Mislim da se treba malo trgnuti jer još uvijek nije kasno da se naprave dobri rezultati’, ističe.
Na emisiji ‘Lijepom našom’ radi 55 članova ekipe, scenografa, majstora rasvjete, reportažnih kola, kamermana…
‘Funkcioniramo kao skladni satni mehanizam. On je sastavljen od malih i velikih kotačića i kad najmanji ode i ne funkcionira, tad sat neće funkcionirati. Dio koji je involviran u sve što radimo na terenu čini pet ljudi: Aleksandra Haller kao asistentica redatelja, Marijana Duler kao tajnica redatelja, Vladimir Košćević kao redatelj, Miro Mioč kao producent i moja malenkost koji ima funkciju urednika, glazbenog urednika i scenarista. Mogu si umisliti i reći da je ‘Lijepom našom’ moje dijete. Donio sam ga na svijet i odgajao i čini mi se da je stasao u zrelu osobu koja zna kako želi živjeti’, navodi.
Ne može se više sjetiti gdje su sve bili niti izdvojiti neko posebno mjesto kojem se posebno veseli kad ponovo odlaze tamo. Svugdje su odlično primljeni.
‘Svuda je lijepo, samo je bilo nekih iznenađenja. Primjerice, kad smo 1997. godine otišli u Split, svi su mi govorili da sam budala jer tko će u Dalmaciji doći gledati tambure. Mogu vam reći da su Gripe bile pretijesne, sedam tisuća ljudi bilo je u dvorani i još ih je vani ostalo. Pokojni Oliver pjevao je pjesmu Ćire Gašparca, a on je pjevao Oliverove pjesme. Sve je prštalo emisijama i bilo jako upečatljivo. Čuvari smo tradicije jer radimo i Đakovačke vezove, Vinkovačke jeseni, Brodsko kolo, Festival dalmatinskih klapa u Omišu, Zlatne žice Slavonije u Požegi, Mef u Čakovcu i sve ono što je vezano uz tradiciju i tradicijsku kulturu’, kaže.
Na pitanje je li ikada vodio evidenciju o tome koliko je gradova prošao, koliko općina, kaže da nema točan podatak, ali sa sigurnošću zna da ih ljudi gdje god dođu tretiraju kao članove svojih obitelji.
‘Nešto smo bili napravili za 500. emisiju, to je bilo 2010. godine, a od tada ih je bilo zaista puno. Sigurno je bilo 800 emisija, po četrdeset gradova godišnje, što je otprilike oko tisuću. Na jednom od snimanja kamerman je pao u nesvijest jer nije bilo zraka u dvorani. To su stvari koje čovjeku daju obvezu da tim ljudima zaista omogućiš takav šou. Na sve destinacije na kojima smo snimali uvijek nas ponovo zovu jer smo opravdali njihova očekivanja i poklonili im pozornost koju zaslužuju’, kaže.
Ne postoji osoba na našoj estradi koja nije bila njihovim gostom, a u emisiju dolaze i brojni političari te se nerijetko opuste pred kamerama. Zanimalo nas je kakvi su kad si daju oduška.
‘Iznenadio sam se zbog mnogih. Recimo, moj najbolji prijatelj je Dinko Burić iz Belišća. Kad sam ga gledao u Saboru, mislio sam si: ‘Ovaj je bože sačuvaj.’ A to je predivan čovjek koji bi i krvi dao da treba. Dajemo priliku da i oni pokažu kako funkcioniraju i izgledaju u normalnom svijetu. Mnogi od njih i zapjevaju. Ne pjevaju oni kao pjevači, ali se vidi da to vole i da uživaju. Građani koje oni zastupaju, kad to vide, mogu biti sigurni da ih zastupa normalan čovjek i da je to čovjek od krvi i mesa koji s njima dijeli dobro i zlo. Primjerice, sreo sam Gorana Jandrokovića na Krku dok sam kupovao meso, a on me pita što se to kuha. Rekao sam mu da u Šilu za Rokovo, kad je fešta u mjestu, kuham za svoje prijatelje. Pitao me može li se to doći probati, a ja sam mu rekao: ‘Hvala Bogu, na kirbaj se ne poziva, nego se dolazi u goste.’ Došao je, kušao čobanac i oduševio se. Lijepo smo se podružili, opustili’, ispričao je.
Na opasku bi li se i sam mogao kandidirati za predsjednika, s obzirom na to koliko ga ljudi poznaje i voli, kaže:
‘Ono što stalno ističem na svojim snimanjima, a parafraziram pokojnog Borisa Dvornika, to je da ‘neću politiku u svoju butigu’. U našim emisijama su sve opcije otvorene. Svi koji vole Hrvatsku i u tome uživaju imaju ravnopravan tretman. Bilo je situacija: ‘Znate, mi nismo ista politička opcija, županija i grad, mi ne bismo…’ Tada kažem: ‘U redu, ni nas onda nema kod vas.’ U Gospiću su nam bili skupa na pozornici i pjevali gospoda Dado Milinović i Karlo Starčević, iako si u političkim odnosima nisu baš najbolji. Ali naša emisija zaista djeluje homogenizirajuće. Želimo pokazati ljudima da postoji i puno područja na kojima možemo surađivati. Da ne mora uvijek biti samo, kako ja to volim reći, crno ili žuto, kriminal ili žute vijesti, nego zaista postoje pozitivne stvari koje dobro mogu djelovati i na život i suživot u određenim sredinama. Ne pravim nikad razlike među ljudima, vjerama, nacijama, političarima. Svatko je našao sebe, ja sebe nisam našao u politici iako mi se čini da radim korisnu stvar za našu domovinu. Kandidatura za predsjednika? Možda bih to čak učinio, ali mislim da ću kroz emisiju dati puno veći obol jer tako imam veću kreativnu mogućnost doprinijeti svom narodu i kulturi.’
‘Onaj tko javno nastupa mora biti sugestivan i uvjerljiv’
O današnjim televizijama u odnosu na vremena u kojima je on počeo raditi, kaže, teško može govoriti jer je došlo do velikih pomaka i korjenitih promjena. Njega jedino smeta to što se gubi na profesionalnosti i kvaliteti.
‘Prerano se pušta neke mlade ljude da izgore kao zvijezde repatice. Daje im se prilika, a oni nisu još ni mentalno ni profesionalno zreli da bi obavljali posao. Gubi se uvjerljivost, a to je bitno za čovjeka koji javno nastupa, da bude sugestivan i uvjerljiv. Mora ulijevati povjerenje da je ono što je izgovorio istina. Jasmina Nikić držala je do izgovora na našoj televiziji, a nakon toga nitko nije nastavio s tim. Osjećam se kao posljednji Mohikanac koji govori hrvatskim književnim jezikom. Nekome to zvuči previše arhaično, ali ja sam tako odgojen. Mislim da je taj naš hrvatski toliko melodiozan da ga trebamo čuvati i paziti’, napominje.
Unutar svake emisije su prilozi o kraju u kojem gostuju i sve te priče snima on sam. Nije mu teško ni pomesti binu kad to treba. On za tu emisiju doslovno živi. A u njoj nikad nije bilo nikakvih neugodnih i incidentnih situacija.
‘Nikad nikakvu redarsku službu nismo trebali organizirati. Sve su to ljudi koji žele uživati u onome što im nudimo. Bili smo u Republici Srpskoj, u Tesliću, da našim ljudima ondje pokažemo da mislimo na njih i da ih potaknemo da njeguju tradiciju. Dvorana je bila puna, 1400 ljudi je bilo, a ondje inače živi 400 Hrvata. Znači da smo mi ti koje su prepoznali Bošnjaci, Srbi i naši ljudi koji su došli graditi mostove suživota’, pohvalio se.
Obaveza prema publici
Iduće godine bi po životnim godinama trebao u penziju. Ispričao je što će tada biti s emisijom.
‘Da, po sili zakona, po postojećem zakonu, 25. travnja punim 65 godina. Trebam sa svojim poslodavcima ići na razgovor da vidimo što i kako dalje. Šteta bi bilo da projekt stane, a možda mogu biti lažno skroman ili lažno neskroman pa reći da on neće biti onakav kakav ja radim te vjerujem da ćemo naći optimalno rješenje i za kuću i za mene da taj, slobodno mogu reći, televizijski brend i dalje živi. Možda ćemo dobiti i bolje uvjete i zahvalan sam našem vodstvu što nam je dano dodatnih sredstava kako bismo poboljšali kvalitetu naše emisije. Ona je u proračunu i ne vidim razloga da bi bilo nekih problema. S velikim zadovoljstvom nastavio bih to raditi. To osjećam kao obvezu prema svom gledateljstvu’, tvrdi.
Vidi li nekoga tko bi ga eventualno jednog dana mogao naslijediti?
‘To je specifični projekt te se jedna emisija poistovjećuje s jednim čovjekom. Ne bih volio nikome biti u koži. Pokušavao sam razgovarati sa svojim kolegama te da netko ide sa mnom i uz mene to pokušava raditi. Jer to je zahtjevan posao i treba se jako dobro pripremiti. Teško je o sebi govoriti, ali ta emisija živi u meni. Bile su mi nuđene neke druge stvari da ih radim, ali sam rekao: ‘Nemojte, pustite mi ovo.’ Ono što je najvažnije u ovom dijelu posla to je da jako volim ljude. Meni ljudi nikad nisu dosadni. Imam vremena sa svakim stati i popričati. Da znate koliko mi ljudi stane čestitati iza pozornice i uvijek netko ima potrebu razgovarati sa mnom. Mogao bih reći: ‘Nemojte, koncentriram se na posao’, ali to nikad ne radim. Pripremim se. Naša snimanja traju tri i pol sata, a nitko se ne pomakne. Kad otpjevamo zadnju pjesmu i bis, ljudi stoje i ne idu nikamo, a onda ih znam pitati: ‘Ljudi, imate li vi kuću?’ (smijeh) Oni bi još! Nije problem publika, nego sadržaj koji uvažava ukus tih ljudi. Uvijek se prije dolaska u neki grad na pregled terena i dogovor informiram o tome tko bi mogao nastupiti od njihovih domaćih i koga bi voljeli vidjeti. Pitam je li netko od naših zvijezda iz tog kraja. Ne prežem ni od toga da pozovem mlade iz ‘A strane’, ‘Supertalenta’, jer im želim dati prigodu da se predstave. Trenutno nemamo emisiju u kojoj promoviramo naše proslavljene zvijezde s estrade, ali zato smo mi, rekao sam već ranije, glazbeni nadomjestak za mnoge glazbene sadržaje. Na našim snimanjima ima raznih dobnih skupina, što me posebno raduje. Bilo je tu najmlađih od šest mjeseci, ali i žena od 98 godina na našem zadnjem snimanju u Benkovcu’, kaže.
Čobanac je jedna od Uvodićevih specijalnosti kad je riječ o kulinarstvu.
‘Na to sam iznimno ponosan. Znam sve kuhati. Moja majka je odlična kuharica, a sad više ne kuha jer joj je 90 godina, ali uvijek sam gledao od nje i slobodno mogu reći da gotovo da nema jela koje ne mogu i ne znam pripremiti. Kuham, naravno, najviše slavonska jela i volim raditi čobanac. Osobito zato što mogu popiti dva, tri čokanjčića rakije uz to jer se kuha najmanje dva i pol sata. Ono što sam uveo kao novost, a u Slavoniji ne vole, to je da stavljam žličnjake, što mlađi vole. Nikad ga ne napravim preljutog i ostavim svima mogućnost da si ga doljute ako im paše. Mora imati najbolje komade, prednjake bez kosti, jer mrzim kosti’, otkrio je.
‘Moja obitelj je moja karijera’
Posao ga ne umara, jer da je umoran, jedva bi, kaže, čekao da ode u mirovinu. Osim televizije, u njegovu životu važno mjesto ima obitelj.
‘Posebno uživam u svojim unucima. To je nova kvaliteta života, a čovjek se osjeća ispunjenim time da je neki njegov životni ciklus došao u drugi dio. Imam dvije prekrasne kćeri koje su isto uspješne u životu. To je zapravo moja karijera! Jedna kći je molekularna biologinja, a druga veterinarka. Sara ima dvoje djece, Petra još nema. S mojim unucima, Laurom i Davidom, uživam. Preko blagdana su bili kod mene. Dogodila mi se obiteljska tragedija, umro mi je otac, ali oni su mi bili najbolji lijek da prebolim odlazak drage osobe jer će oni nastaviti tamo gdje je stao moj otac, odnosno naši djedovi. Kad god imam priliku, ukradem ih iz Rijeke da dođu k meni u Zagreb i onda sve ovisi o poslu, ali to mi je najbolji odmor te razonoda. Iako me okupiraju 24 sata. Stanujem u Dugavama, u kojima imamo prekrasna dječja igrališta, puno je zelenila, idealni su uvjeti i koliko god sam bio zaposlen, sad to s njima nadoknađujem.
Malo ljudi zna to da je bio na porodiljnom dopustu.
‘To je bilo 1987. godine, kad se Sara rodila. Petra mi je odrasla i nisam stigao ništa jer sam u to vrijeme završavao fakultet, radio, trčao za obavezama, tako da sam si priuštio Saru šest mjeseci’, otkrio je.
Ispričao je anegdotu iz tog vremena dok je bio doma.
‘Moje kolegice s posla, Helga Vlahović Brnobić, Vesna Spinčić Prelog, Ksenija Urličić i Jasmina Nikić, nisu vjerovale da se bavim djetetom i pokušale su me iznenaditi. Zvonile su mi na vrata, ali ja im nisam mogao otvoriti jer sam premotavao Saru, a kad sam ih pustio u stan, nisu mogle vjerovati kako vješto baratam prematanjem i kako sam im skuhao kavu i podvorio ih. Ostale su paf.’
Djetinjstvo mu je, kaže, bilo najljepše na svijetu, a u svom je gradu proglašen počasnim građaninom.
‘Zahvaljujući tome i radim ovaj posao. Odrastao sam u Slavoniji i stanovao sam preko puta samostana, jedne od najljepših crkava, sv. Antuna, gdje sam se družio s puno ljudi. Bavili smo se sportom, svećenici su nam omogućili prvu kožnu loptu, igrali smo i stolni tenis. A ja sam igrao rukomet osam godina i bio sam strijelac, treći u Hrvatskoj u pucanju iz malokalibarske puške. Muzej u Našicama sam osnovao i opremio s prijateljima, bio sam u izviđačima, svirao u bendu. Gimnazija u Našicama pružila mi je toliko elementarnog znanja da mi danas mnogi mogu pozavidjeti. Imali smo vrhunske profesore. U amaterskom kazalištu bio sam 11 godina i dobio nagradu za mušku ulogu u kazalištu Pere Budaka i poziv za odlazak na Akademiju, ali sam se odlučio za vanjsku trgovinu i ekonomiju, a ovaj posao radim od 19. godine. Kad sam došao na fakultet, nisam imao novca pa sam se u Student servisu javio na oglas za najavljivače i voditelje na televiziji. Bilo je 400 kandidata, a Mladen Stubljar i ja smo prošli četiri kruga audicije’, prisjetio se.
Napominje kako je tada imao dugu kosu te su ga ‘ucijenili’ da je mora ošišati. ‘Našao sam kompromis pa je nisam skroz ošišao’, smije se. A kad je počinjao s televizijskom karijerom, nije ni sanjao da će jednog dana imati toliku gledanost i posjećenost u dvoranama u kojima danas gostuje.
‘Nisam previše vjerovao da ću uspjeti. Pa tko ti išta može garantirati? Zato sam odustao i od Akademije dramskih umjetnosti jer sam znao da samo jedan ili dvojica mogu napraviti pravu karijeru. A tko mi jamči da ću ja biti taj? Ovdje sam išao korak po korak i ovo što sam danas plod je zadnja četiri desetljeća. Nisam htio nikoga imitirati. Prema svojim psihofizičkim karakteristikama gradio sam se onakav kakav jesam. I u trenutku opuštanja i u ozbiljnom trenutku ja sam – ja’, ističe.
Iz takta ga može izbaciti ljudska glupost
U karijeri mu je, reći će, pomogla Helga Vlahović Brnobić, njegova mentorica kad je stigao na televiziju.
‘Ona je zaista vrhunski profesionalac, ali je prije svega bila veliki čovjek. Ona je prepoznala i ukazala mi na prednosti i mane jer neki cijeli svoj život te mane ne uspiju zatomiti i riješiti ih se. To je osjećaj odgovornosti jer izlazim pred publiku. Drugo je biti u studiju pa misliti o tih milijun gledatelja koji te prate, ali biti pred tri, dvije, tisuću ili osamsto gledatelja bez ijedne probe – za to zaista treba imati odnos povjerenja s publikom. Ono što ja imam s njima odnos je uvažavanja i povjerenja bez ikakvog podcjenjivanja. Pokojni dida me naučio da je svatko gospodin pod svojom kapom. Tako se ponašam u našem serijalu’, navodi.
Kao dijete nije pretjerano maštao ni o čemu posebno jer nije imao kada.
‘Bio sam hiperaktivan i jako dobar učenik. Sve sam stizao. Tako je i sada te s velikim ponosom ističem da sam najbogatiji čovjek na svijetu. Poznajem najviše ljudi, imam puno poznanika, jednako tako i dobrih prijatelja i nigdje ne zalupim vrata za sobom’, rekao je.
Budući ga uvijek vidimo dobre volje, zanimalo nas je naljuti li se ikad i što ga može izbaciti iz takta.
‘Na ljudsku glupost onda kad želiš nekome napraviti nešto dobro, napraviš ustupke, a on to ne shvaća. Najviše se svađamo oko repertoara, kad netko hoće izvoditi novu pjesmu, tu znam poludjeti. Ili kad se pravi pametan netko od voditelja folklornih društava, ali to su zaista rijetki trenutci. Više puta za sebe ostavim takvo stanje, pa nitko ne zna da sam ljut jer ne želim opterećivati ljude. Uvijek u odnose i prijateljstva ulazim s pozitivne strane, da vidim što nam je zajedničko i gdje skupa nešto dobro možemo učiniti. Posvađati se uvijek lako možemo i u startu’, napominje.
Otkrio je s kime se druži i tko su njegovi prijatelji s obzirom na krug ljudi koje poznaje i kojima je okružen.
‘To je društvo koje je sa mnom trideset godina, ali je vrlo šaroliko, a ono što nas veže je glazba kojom se bavim, tamburaška glazba. Da ponovo krenem raditi, opet bih izabrao ovaj posao. Volim to što radim, uživam i činim korisno djelo. Ima li ljepšeg od toga? Nema’, zaključio je Uvodić u razgovoru za Tportal.
Gostujući u petak navečer na HRT1 u emisiji Kod nas doma, skupa s Jolom najavio je skoro snimanje Lijepom našom u Ljubuškom. Saznajemo kako će Ljubuški biti domaćin javnoga snimanja glazbeno-scenskoga spektakla HRT-ove emisije “Lijepom našom” u srijedu 6. veljače 2019. o čemu u narednim danima donosimo više detalja.
Hercegovački info portal
