Bio sam bogat! Svi smo bili bogati. Imali smo svoju zemlju koja je bila pravo blago. Svaki dan bih sa svojim bližnjima obrađivali tu zemlju.
Ipak posebno zadovoljstvo bilo je kad smo igrali nogomet na “Rašeljki”. Rašeljka je bila naš velebni stadion. Naš Wembley … Najljepši stadion na svijetu. To nam je puno značilo. Ovo je bilo naše, i mi smo se tim ponosili.
Sve što smo imali, bilo je rezultat našeg rada. Teškog i poštenog rada naših obitelji. Imali smo svoje žito, vino… Sve svoje domaće…Kaščansko vino koje kad se pije u Kašču ima poseban okus. Domaći kruh ispod sača … Imali smo svoje domaće meso, mlijeko, jaja itd. Sve je bilo domaće. To je bilo to naše zlato.
Od svojih baka i djedova koji bi nas čuvali, naučili smo mnogo toga poučnog. Pričali bi oni nama o svojem životu… O svojim životnim iskustvima. Mi djeca smo to sa zanimanjem slušali. Svemu su nas naučili. I do danas nisam zaboravio njihove riječi koje mi mnogo znače u životu. Bili smo sretani! Najsretniji … Imali smo najveća bogatstva svijeta. Iskrene prijatelje, konja, pasa, lozu… Svoju zemlju… Sve što nam je trebalo da budemo sretni.
Danas u mom Kašču živi jako malo ljudi … Žive oni najuporniji… Svi im moramo biti zahvalni što su još uvijek tu… Bez njih bi to bila još tužnija priča.
Danas se ne budim uz cvrkut ptica, zelena polja, visoka brda. Ne živim u tom bogatstvu u kojem sam živio nekad. Danas živim u gradu. Bučnom gradu koji je cvrkut ptica zamijenio bukom automobila. Umjesto brda i šume, tu su sada zgrade… Ne živim više u tako lijepom okruženju kao nekad, ali se rado sjetim svog djetinjstva. Rado se sjetim didovih, babinih, riječi…
Otišao sam, a nikad nisam otišao … Tamo pripadam. Tu su moji korijeni. Tu sam proveo veliki i značajni dio svog života. Nema ništa ljepše nego vratiti se bar i na kratko nakratko u svoje djetinjstvo.
Ja i moji prijatelji ponekad se okupimo i na jedan dan vratimo u te dane. Znalo se i opet igrati nogomet na našoj Rašeljci … Kao nekada… I pripremiti ručak kao što smo ga imali nekada. S domaćim kruhom ispod sača, domaćim vinom, juhom, pekom, … To je onaj pravi domaći ručak. Ne baš onako sladak kao što su pripremale naše majke i bake, ali ipak sladak jer je na našoj djedovini. Popričamo o svom djetinjstvu i dobrim zgodama…
Svojoj djeci pričam ono što su nama nekada govorili naši preci. S koljena na koljeno . Naša djeca trebaju znati tko su, i od kuda dolaze, gdje su njihovi korijeni… Trebali bi biti ponosni kada vide to selo odakle su njihovi korijeni… To selo se zove Kašče. Selo koje je dalo puno, puno dobrih i vrijednih ljudi! Ljudi, koji su otišli, ali gdje su god došli, obogatili su taj dio svijeta s našom kaščanskom dušom!
