Kako je bilo živjeti nekad i danas? Ili možda bolje pitanje: Kako je trebalo preživjeti nekad i danas?
Teška je tema o kojoj sam započeo pisati. Možda se mnogi neće složiti s tekstom, no osjetio sam potrebu da se usporedi nekadašnji odlazak u inozemstvo i današnji.
Već je puno ljudi, a naročito mladih ljudi napustilo ovaj naš kraj i zaputilo se u bijeli svijet za bolji život. Moderni život koji je ubrzao način življenja, stvorio nam neke nove prioritete, nametnuo neke standarde bez kojih ne možemo živjeti.
Donio je i taj moderni život neke pogodnosti za sve nas, ali i preopteretio samog čovjeka u financijskom i svakom drugom smislu.
Vratimo se nekoliko godina unatrag…
Svi se sjećamo priča naših djedova kako su po noći preko Vrana i drugih planina nosili ruskake duhana u Bosnu da bi prehranili svoje obitelji. Nosili su ruksake i svoje glave u njima po noći u strahu od žandara koji su nemilosrdno ubijali sve švercere koji im se nađu na putu. Sjetimo se i tako trojice braće Lozića iz Vitine koji su poginuli 1919. godine na Rosuljama noseći duhan.
Morali su, jer u kući nije bilo kruha.
Uvijek je ono siromašno hercegovačko pučanstvo htjelo na neki način zaraditi svoj kruh. Obrađivala se škrta zemlja, radilo sve i svaštva, no na prvo mjesto se uvijek stavljala obitelj.
I unatoč velikom siromaštvu, kuće su bile pune djece, odisale su životom, mladosti…
Ženilo se i udavalo, iako nisu imali riješeno stambeno pitanje. Bio je dostupan samo krov nad glavom u kući roditelja i jedan krevet za mladence za početak. I opet se bilo zadovoljno. Kasnije su dolazila djeca i malo po malo rješavalo pitanje kuće i svega ostaloga. Nije se imalo puno, ali je postojao duh da će unatoč teškoj situaciji doći bolje vrijeme…
A onda su došle sedamdesete i masovni odlazak naših ljudi u Njemačku. Nisu odlazile cijele obitelji, nego glave kuće. Slali su novce svojim kućama, svojim ženama koje su sada dobile ulogu glavara kuće. Školovale su djecu, prerađivale zemlju i čekale svoje muževe da dođu, najčešće za vrijeme Božića.
A onda su došle devedesete i rat koji je odnio na stotine mladih života. Iza rata nas je dočekala Daytonska Federacija BIH koja je zaustavila rat, no stvorena je kao privremeni ustroj.
Kao takva još živi i danas…
I sada dolazimo na ono glavno pitanje: Da li je danas moguće opstati i normalno živjeti u Hercegovini?
Da, živimo u nesređenoj državi u kojoj izvršne vlasti možda nije briga za malog čovjeka. Mladosti nestaje, a puno mladih se ne odlučuje na brak iz mnogo razloga. Možda se varam i ako se varam ispravite me. Djeca su nekako postala teret mladim roditeljima…
Životne vrijednosti su se iskrivile.
I ponovno se odlazi masovno u Njemačku. Ne zbog nedostatka kruha, nego zbog veće financijske moći, zbog praćenja trenda. Ne razmišlja se puno, već se odmah ide u Njemačku.
A neki su otišli iz potrebe. Jer djeci nisu mogli s malim plaćama priuštiti fakultet i potrebno školovanje. Da bi na kraju i njihova djeca otišla u Njemačku svojim roditeljima…
I ne misle se nikako vraćati na mjesto odakle su ponikli.
Da li nas Hercegovaca nestaje?
Ono što nas je stoljećima krasilo i održavalo: snalažljivost, pamet, radišnost i sve neke druge vrijednosti polako nestaju. I nemojte me krivo shvatiti, no kroz povijest smo imali puno većih zulumućara od ovih današnjih, pa smo ipak opstali na ovim prostorima.
Olako postajemo Njemci, Austrijanci, Švicarci i ne znam tko sve više ne.
I opet kažem, nemojte me krivo shvatiti što probam nekim usporedbama prikazati da u kamenu još života ima, ma koliko god on bio težak. Još uvijek želim biti optimista. Jer, ako se svi otuđimo, tko će biti čuđenje u svijetu, a mi Hercegovci to i jesmo. Po pitanju mnogočega. A ona poznata da “Hercegovina – čitav svijet naseli, a sebe ne raseli” će dobiti potpuno drugačije značenje…
Mario Knezović/Grude.com
