Kontaktirali smo najeksponiranijeg franjevca u Hercegovini da se izjasni o vijesti…
Na što nam je odgovorio: Zanimljivo je da crveni kmeri, mislim na Večernji list i njima sestrinske medije, uopće se dotiču tema s kojima oni ni u duhu ni u stvarnosti nemaju ništa zajedničko. Šta oni imaju s unutarnjim crkvenim ustrojstvom?! Vjerujte mi da istom mržnjom oni se odnose i prema biskupu i prema franjevcima koje spominju. Doduše očita je bila veza njih i vatikanskih ureda no nadamo se da su napokon u Vatikanu ljudi koji ako ih nisu pročitali bar proučavaju u svjetlu istine.
Zacijelo nije slučajno da se vrijeme odlaska u mirovinu biskupa mons. Ratka Perića preklopilo s procesom približavanja službenom statusu Međugorja koje je upravo najvećim dijelom obilježilo njegov mandat.
Prije dva dana, na blagdan Svijećnice 2. veljače mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić napunio je 75. godina i ispunio kanonske uvjete za mirovinu, stavivši na raspolaganje svoj mandat papi Franji. A taj mandat, koji je započeo 29. svibnja 1992. kada je zaređen za biskupa koadjutora ondašnjem mostarskom biskupu mons. Pavlu Žaniću, doista nije bio lagan.
Došavši u punini na katedru mostarskog biskupa 24. srpnja 1993. on je na svoja pleća preuzeo sve breme Crkve u Hercegovini, koje je najteže bilo na dvama područjima – tzv. hercegovačkom slučaju i međugorskom fenomenu. I jedan i drugi povezani su s franjevcima, koji su se kroz povijest brinuli i o duši i o tijelu hercegovačkog puka koji je s fratrima kroz stoljeća srastao kao prst s noktom i svatko tko bi krenuo u odvajanje toga zajedništva možda u početku nije bio svjestan da dijeli dijete od majke ili oca od obitelji.
Izuzetno obrazovan, čvrste vjere i kamenih gena (premda je rođen u Rovišću kraj Bjelovara), pastoralno nadahnut i s evanđeoskim žarom, biskup Perić krenuo je iskorjenjivati „crkveni neposluh“ (hercegovački slučaj) i „dogmatsku zabludu“ (međugorski fenomen). Kuražu i snagu apostolskog autoriteta stavio je ispred volje naroda, zanemarivši njegov „sensus fidei“ (nadnaravan osjećaj vjere cjelokupna puka – op.), pa je polugama vlasti odlučio slamati otpor upravo ondje gdje nije trebalo nastupati silom nego blagošću, a umjesto strogoće propovijedati ljubav i milosrđe. Sudbina tako ispravnim ljudima kao što je biskup Perić često priredi „festival paradoksa“. Tako je on neposredno prije odlaska iz svoje biskupije lani dobio „biskupa podstanara“, i to upravo za Međugorje koje je time došlo pod vatikansku upravu.
Upravo ono čemu je biskup Perić težio cijelo vrijeme – staviti Međugorju vatikanske uzde – dogodilo se na njegovu odlasku. Ne kako bi se zaustavilo i zauzdalo međugorski fenomen, nego upravo suprotno, kako bi Međugorje dobilo zamah i prepoznatljivost u svijetu. To će se najbolje očitovati u papinu imenovanju Perićeva nasljednika, kojemu će prva zadaća biti izgradnja mostova koji su se za Perićeva mandata porušili.
