A) DOLAZAK U NERETVU ČETNIKA IZ TREBINJA
U 3 i pol sata jutrom (14.travnja 1941.opaska M.V.) došao je iz Trebinja vlak sa 26 vagona do zubi naoružanih vojnika.
Broj im se ne zna, ali se računa da ih je bilo od 600 do 700 vojnika,među kojima 160 pitomaca podoficirske škole u Bileći, momaka od 16-18 godina.Uputili su se sa ciljem “rasterivanja buntovnih Hrvata” u neretvanskom kraju.
Drži se da su pozvani od nekih domaćih Srba,koji su za prošla dva decenija komotno živjeli na grbači potištenog hrvatskog naroda,a koji su proglašenjem slobodne države Hrvatske vidjeli, da im vlast i pašovanje izmiče.Vlak je došao u najvećoj tami i tišini i nenajavljen. Netom je prispio na postaju Krupe, bio je dočekan hitcima iz pušaka malobrojne narodne zaštite.Dio vojske, ponajviše pitomci, bio je odatle upućen cestom na Čapljinu lijevom obalom Neretve. Drugi veći dio prešao je željezničkim mostom Neretvu i zaustavio se pred željezničkom postajom Gabela. Jedan odred pod zapovjedništvom podporučnika Šafranca Velimira bio je upućen u selo Gabelu i zauzeo je brijeg, na kojem je župska crkva i stan, da se odatle brani protiv Metkovića. Ostatak je došao na željezničku postaju Gabela, te napetim puškama, bombama i revolverima ušao u posjed željezničke postaje i susjedne pošte, gdje se je proglasio komandantom postaje podporučnik Dušan Filipović, rodom Crnogorac, sa službom negdje u Srbiji.
O njegovoj krutoj vlasti zavisio je 3 dana život i smrt osoblja pošte i postaje, te upotreba brzojava i telefona, kao i upućivanje vlakova. Primivši upute u kući Jove Draška i od Jove Perišića, željezničkog službenika, krenuli su “četnici” (tako ih je svak zvao) na Čapljinu preko sela Struge i Gorice (desna obala Neretve). Stanovništvo ovih katoličkih sela iznenađeno povuklo se je u katoličko selo Trebižat kod Čapljine. Soldateska je haračila kuće, oštećivala ih bombama i ubijala, ko joj je pred oči dolazio. Zauzevši Struge i Goricu uputili su se na Čapljinu. U starom i dobro sačuvanom rimskom kaštelu Mogorjelo (pred Čapljinom) naišli su četnici na jak otpor narodne zaštite, te su se zbog toga morali povući na lijevo selo Grabovine. Osjetivši svoju slabost pred jakim otporom već oko 8 sati jutrom zatražili su kod komandanta Trebinja artiljerijsko pojačanje, koje im je stiglo na mjesto oko 3 sata popodne. Tako ojačani otvorili su paljbom na Mogorjelo i Čapljinu.Pomagao im je i jedan srpski avijon, koji je u 3 maha dolazio u pomoć i gađao iz mitraljeza.
U međuvremenu je stigla pred Čapljinu s južne strane i ona četa, koja je rano ujutro upućena pješice lijevom obalom Neretve.U selu Tasovčićima ovi su primili upute i pojačanja od domaćih Srba, koji su već od prije tu imali četničko udruženje. Na ovaj način Čapljina se našla zaokružena sa dvije strane. K tomu je dopro glas, da je s južne strane redovita vojska, koja je stigla iz Mostara. Zbog svega toga se Čapljinci pod hrabrim vodstvom načelnika Joze Rebca povukoše u selo Trebižat (sjeverno Čapljini). Tako je četnicima bio omogućen ulazak u Čapljinu oko 7 sati navečer.Vodio ih je major Pletikosa koji je iza provedene mobilizacije bio major jednog bataljona u Čapljini.On je sasobom imao popis najuglednijih lica, među njima i nekoliko svećenika, koje treba naprije strijeljati.Komandantom je željezničke postaje postavljen poručnik Veljković.
Četnici su iz Čapljine zatražili novo pojačanje iz Trebinja, pošto im jedno upućeno nije moglo stići radi toga što su zaštitnici iz Metkovića dali raskrčiti prugu na kilometru 177 između postaje Sjekose i Gabela.Komandant željezničke postaje na Humu pod poručnik Barbarić (bivši sudac u Metkovićima, sin pravoslavnog svećenika iz Dubrovnika) odgovorio im je neka upute pouzdane ljude na već upućeni vlak 13, koji radi zaprega na pruzi nije mogao doći u pomoć. Iz Čapljine su četnici prodirali na Trebižat.Međutim je narodna zaštita ojačala dolaskom zaštite i ustaša iz svih bližih i daljih mjesta zapadno od Neretve (Studenci, Zvirovići, Ljubuški, Vitina, Stubica, Brotnjo itd.) te su četnici bili suzbijeni i vraćeni u Čapljinu. Ove večeri, kao i sutrašnji dan, bila je prava pohara Čapljine.Domaći i pridošli Srbi složili su se u pljačkanju trgovina i privatnih stanova katoličkih obitelji.Tako postradaše trgovine Pere Jukića, Dane Jerkovića, Pivac Joze i ostalih.Jedan pitomac, koji je bio ranjen i sklonjen u željezničkoj postaji Gabela imao je pune prste zlatnog prstenja.U utorak 15.IV.kao i sljedeći dan ponovno su četnici navaljivali na selo Trebižat.U selo nisu mogli prodrijeti, nego zapališe samo krajnje kuće A.More, Vrankića i Jelčića.
Svaki daljni pokušaj bio je junački suzbijan od zaštitnika. Ovaj zadnji trzaj srpske tiranije trajao je čitava tri dana.Više nije ni mogao izdržati. Ne samo, što su imali jaku vatru iz Trebižata, nego su i oni u Gabeli imali da izdrže teške napadaje od strane mMtkovske zaštite pod vodstvom pod poručnika Markote (inače školskog nadzornika u Metkovićima) i nekih drugih časnika, koji se staviše dobrovljno na raspolaganje ustaškog povjerenika u Metkovićima. Čitavim poljem pred Gabelom s kraja na kraj bila je bojna linija zaštite iz Metkovića. Osim toga po svim okolnim brdima od Metkovića do Krupe bila su vojnička gnijezda sa puškama i mitraljezima, koja su na vatru odgovarala vatrom.Pucnjava je trajala na sve strane skoro bez prestanka, te se može za ovaj kraj reći, da je proživijo pravi rat. Nalazeći se četnici sa svih strana u tijesnu, a s druge strane uvjerivši se, da proglašenje slobodne države Hrvatske nije lokalnog karaktera, kako su njih jamačno uvjerili, u srijedu navečer počeše organizirati svoje povlačenje. Tomu je ne malo pomogao dolazak hrvatske mornarice u Metkoviće, koji su zvona Metkovske župne crkve popratila svečanim slavljenjem. Čuli su to slavljenje četnici,a jamačno je do njih dopro šapat, da to dolazi Pavelićeva vojska, a da je u blizini i saveznička.Zato komandant željezničke postaje Čapljina daje nalog u srijedu u 7 sati (večer) “uputite ovamo najhitnije sva zatvorena i otvorena kola i putnička”.
Pospremivši svoje stvari oko 1 sat po ponoći povukoše se vlakom br.28 prema Trebinju. Koliko su bili zbunjeni, vidi se po činjenici, da su pred Čapljinom ostavili oko 30 pitomaca.Ovi su mogli tek u 5 sati jutrom otputovati, izrazivši vikom svoje prijetnje radi hrvatske zastave koju su već tada našli na željezničkoj postaji.Bili su otpraćeni lijepim pozdravom odreda hrvatske mornarice na Krupi, baš na istom mjestu, gdje su primili i prvi pozdrav na dolasku.Sudeći po jauku iz vlaka morao je ovaj pozdrav biti osobito-vruć!
B ) ŽRTVE ČETNIČKOG ZVIJERSTVA
Ovaj divlji pohod srpske rulje u dolinu Neretve stajao je teških žrtava domaće pučanstvo.Ono, već dosta napaćeno za dvadesetogodišnje srpske tiranije, dalo je u zoru rađanja slobodne države Hrvatske na njezin oltar sijedeće žrtve:
Iz sela Gabele:
1. Šušak Mirko, tek svršeni đak građanske škole, od 17 god.(ubijen metcima odmah na dolasku četnika u Gabelu).
Iz sela Struge i Gorice.
2. Rozić-Dragičević Ilija, od oko 56 god.(izboden bajonetom u oko i u trbuh, odsječen mu nos i oba uha).
3. Dragović Pero od oko 56 god.(u trbuh i glavu metcima,odsječen mu nos i prebijena ruka).
4. Frana žena Marka Vege, glavara od Struga, od 34 god.(ubili je u podrumu, kamo se bila sklonila sa djecom.Djecu teško ranjenu nabacali na mrtvu majku).
5. Jakić Hasan, muslimam, mladić od 20 god.(ubijen pred kućom).
6. Kavara Hasan, musliman, vlasnik autobusa na pruzi Stolac-Ljubuški (ubijen pred kućom).
7. Pervan Jakov, starac od 70 god.(ubili su ga jer se protivio pljački svoje kuće).
8. Mrvalj Pavao, od 23 god.(ubijen iz istog razloga).
9. Čuljak Jure, od 27god.(ubijen u borbi na strani zaštite).
Iz Čapljine i okolice
10. Jurilj Pero, iz Čeljeva, od 60god.(ubijen na mokrenju pred kućom rano ujutro).
11. Pavlović Ivan,iz Trebižata.
12. Brajković Ivan.
13. Čolić Marko.
14. Putica Jozo,od 70god.
15 .Fazlagić Mujo, musliman.
16. Vaslij Martin, iz Međugorja (ubijen kao borac na strani zaštite).
17. Škegro Ante, iz Radišića, te tri žene:
18. Mandžin Mara.
19. Šarić Bišera, muslimanka.
20. Ramić Zada, muslimanka.
Samo dvojica od spomenutih poginuli su kao borci.Svi ostali poginuše na kućnom pragu. Uglavnom svi su poginuli prvi dan (uskrsni ponedjeljak), te isti dan bijahu privremeno ukopani pred svojim kućama.Na mali Uskrs 20.IV. bijahu preneseni u groblje uz vrlo svečani ispraćaj.Za duše poginulih katolika zakazane su zadušnice i zajednička komemoracija za dan 28.IV.na 15.dan od tragične smrti. Četnici su, koliko se može znati, imali 15 mrtvih i 50 teže ili lakše ranjenih.Znak, da ustaško oružje nije uzalud pucalo. Mrtve su otpremili vlakom u srijedu navečer prije svog odlaska. S mrtvima su otpremili u Trebinje i već prvi dan zarobljenog Nikolu Šuška, brata ubijenog Mirka, te još oko 30 vojnika povratnika, koji su bili zatečeni na postaji Gabela.
Mrtvi su uglavnom pitomci podoficirske škole. I tim se pokazuje grozna okrutnost četnika, da su poveli u borbu momke sa 16-18 godina, koji još nisu ni završili škole. Među mrtvima je i jedan poručnik Rus, koga je u Strugama ubila neka žena. Dvoje mrtvih su ostavili nepokopane na polju, od kojih je jedan kasnije od naših ukopan u Mogorjelu (pitomac). a drugi (rezervist) u Grabovinama kod Čapljine identitet nije ustanovljen. Neko je mrtvom pitomcu u ruke stavio papirić s riječima :”Kad se dignem odavle, kazat ću, tko sam i što sam.” Rezervisti među četnicima bili su većinom seljaci iz okoline Trebinja, Gacka i Foče.Loše odjeveni i u svojim opancima. Bilo je među njima i nekoliko katolika, kadrovaca, koji su nagovorom župnika u Gabeli i pomoću dežurnog činovnika na željeznickoj postaji g.Ostojić Mile uspjeli pobjeći iz borbe. Za čitavo vrijeme ove tiranije vladala je strahovita panika među ženama,dijecom i starijim stanovništvom.
