Stara ljubavna igra bila je uobičajena u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine.
Neobičan fenomen, običaj naših starih, posve skriven, s obzirom na to da se o njemu šutjelo ili se znanstvenici (etnolozi, povjesničari svakodnevice itd.) njime nisu bavili, tiče se igre zavođenja tjelesnim dodirima zvanim gonjanje.
Riječ je o staroj ljubavnoj igri između mladića i djevojaka koji je bio uobičajen u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne.
Taj se običaj u raznim inačicama u tim sredinama zadržao sve do 70-ih godina prošloga stoljeća. Pod utjecajem modernizacije, radija, filma i televizije, običaj je iščezao. Zanimljivo je da se hrvatska etnologija relativno kasno počela baviti ovim drevnim “običajem”.
Ovaj rečeni Marijan – po pričanju ove žene – nije poštivao nepisana pravila gonjanja. Kad je bio mlad on je samovoljno nametao svoja vlastita pravila (možemo slutiti o čemu se radilo!) te je zbog toga navukao na sebe bijes cijeloga sela. Taj zao glas pratio ga je do same smrti.
Često su ga puta njegovi vršnjaci “podsjećali” na ovu njegovu “sramotu” i u dubokoj starosti. Oni se nisu ustručavali da o svemu izvijeste i njegova sina jedinca. Na kraju je i sam sin – po pričanju ljudi – zamrzio oca zbog ove “sramote” koju je nanio obitelji.
Ukratko, unatoč sveprisutnom gonjanju, rijetko se događalo da djevojka zatrudni sve iz straha što će selo reći. Kad bi se ovo ipak dogodilo, onda je na nju padala isključiva krivnja. Sjetimo se samo Raosovih “Prosjaka i sinova”.
Što je “gonjanje”, možda je najbolje objasnio don Franjo Dobretić, župnik Župe Grabovica nedaleko od Tomislavgrada, koji je 14. svibnja 1889. napisao pismo preuzvišenom biskupu mostarsko-duvanjskom fra Paškalu Buconjiću u kojem, uz ostalo, piše: “Preuzvišeni Gospodine, ako ove godine po krizmu dodjete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite proti Psovki, Gonjanja, Uskakanja, Nevođenja diece k misi i nemolenja.
Gonjanje jim je ovo, momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami (na osami, na. a.), ili vidimice (pred očima znatiželjnika, nap. a.) i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito (nitko im na tome ne zamjera, nap. a) , već momku i divojki kano potrebito, i dično.
Muškići dok se ne zamomče, ni ženskice dok se ne zacure, dakle dok se ne započnu zamirat, neidu k misi. Ovi župljani vrlo malo mare za molitvu. Psuju obćenito osim Boga i Gospe sve što znaju.
Bilo bi vrlo spasonosno da onda udesite Vaš govor u svrhu tih najnovijih pomanjkanja, neka baš iz Vaših usta pastirskih čuju grdobu njihovih zlih običaja”. Tako je svome biskupu, “Preuzvišenosti”, pisao “sluga pokorni Franjo Dobretić, župnik”.
Don Ilija Drmić njegovo je pismo od 14. svibnja 1989. objavio u svojoj knjizi Župa Grabovica kroz 150 godina (1831.-1981.), objavljenoj 1981. Župnika Dobretića, osim psovki, mučili su ljubavni običaji gonjanja i ženidbeni običaji uskakanja njegovih župljana.
Gonjanje kao ljubavna igra nije podrazumijevalo sam seksualni čin koji se, ako dođe do njega, zapravo osuđivao. Gonjanja nije bilo niti je smjelo biti bez dopuštenja djevojke. Ako se mladić nije mogao kontrolirati, čekale su ga osude.
Djevojke su, naime, same izazivale gonjanje i sve je zapravo bila njihova igra. One bi tobože hinile da “bježe” od mladića i da se “otimaju”, ali su jedva čekale “drpuljenje”. Crkva se, očito, borila protiv toga običaja, ali uzalud.
Gonjanje se događalo samo vani, izvan kuće, na poljani, na brijegu dok su se napasale ovce i goveda, tijekom radova u polju i slično. Međutim, samo gonjanje nije bio najgori običaj u smislu predigre u ljubovanju. To je u našim dinarskim krajevima bilo liganje. Mladić i djevojka ligali bi ispod pokrivača, biljca, bez obzira na to bi li se to događalo u kući ili u pojati (štali) na sijenu. Pa ipak, ni u slučaju liganja nije smjelo doći do koitusa.
U svakom slučaju, hrvatsko je selo tijekom stoljeća, unatoč kršćanskim zabranama, u erotskoj igri bilo sačuvalo neku vrstu moguće seksualne slobode. Je li riječ o magijskim igrama plodnosti koja ima svoje korijene u našim pretkršćanskim običajima, možemo nagađati.
Ako je tijekom gonjanja i liganja mladež “izgubila” kontrolu u smislu da je “dvoje leglo, a troje se ustalo”, ako je dakle došlo do neželjene trudnoće, djevojka je praktički mogla birati oca djetetu jer se gonjala i/ili ligala s više mladića.
