Na čitavoj zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako jednostrano i kruto određenje ove zemlje, jer što god se o njoj doslovno i izravno kazalo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza.
Zato je postupak takozvanog ”prenesenog znanja” jedini pravi način govorenja o Hercegovini i zato su nam pri njezinom opisivanju prijeko potrebne sve poznate stilske figure, od metafore i alegorije do kontrasta i hiperbole. Budući da riječ čudo, obimom i znanjem, obuhvata sve te stilističke i metodološke akrobacije, to smo je i upotrijebili za njezino najcjelovitije određenje.
Koja je to zemlja tvrđa i odbojnija od Hercegovine!? A koja opet ima tako meko srce i zavodljivu privlačnost!? Koja je zemlja toliko nesretna i nevoljna, a koja opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi tako olujno pušu!? Koja je zemlja tako suha i žedna, a koju, s druge strane, povodnji i bujice toliko rastaču!? Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna, dobrostiva i blagodarna!?
Ovu osebujnu zemlju nikada drugi nisu uspijevali razumjeti. Ona je bila razumljiva, te stoga i draga i nezamjenjiva, samo onima koje je rađala i odgajala. Isto tako, nikada je drugi nisu naseljavali, nego je ona druge naseljavala (”Čitav svijet naseli, a sebe ne raseli” – govorilo se još od davnina), niti su je drugi hranili. Ona je hranila druge, i materijalno i duhovno. Obilje sunca i ono malo dragocjene vode, škrta ali dobrohotna zemlja i vrijedne ruke stvarali su dovoljno hrane, a ako je nekad nečega i manjkalo, namirivano je onim čega je bilo napretek. Ili su ljudi iz različitih dijelova Hercegovine vršili razmjenu onoga što im je pretjecalo za ono čega im je nedostajalo. Sir i meso iz Bileće, Gacka i Nevesinja razmjenjivani su za povrće i voće iz Čapljine, Stolca i Mostara; duhan i vino iz ravničarshih krajeva mijenjani su za vunu i drvo iz ”gornjašhih” krajeva; riba iz Neretve se trampila za salo divlje mačke sa Hrguda itd. Svakom ozbiljnom domaćinu bili su poznati putovi i pravila tog trgovačkog kolopleta. Ljudima se vjerovalo na riječ, pa ako bi netko stjerao u konja na prodaju, a mušterija u tom trenutku oskudijevala parama, nije se pravio problem; dat’ će kad bude imao, važno je da se ljudi međusobno razumiju i ispomažu, a jedan konj manje ili više nije bio greda. Ali se ne pamti da je neko nekome ostao dužan i da je neko pogazio zadatu riječ.
I u ostalim oblicima ”robne razmjene” Hercegovci su se slično ponašali. Uvijek je ”višak proizvoda” nalazio put do krajnjeg korisnika, a tržište nudilo sve ono što je ljudima trebalo. Nisu ga ograničavale nikakve regionalne, političke ili nacionalne barijere, pa bi se u tom smislu moglo reći kako je Hercegovina još odavno imala razvijenu tržišnu poljoprivredu. Doduše, siromašnu i uglavnom naturalnu, ali na posve zdravim i ”transparentnim” osnovama.
Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kako da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobnost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost putova ljudskih sudbina.
Sva nasilnička i zlonamjerna nastojanja da se poremeti i razbije ovaj osebujni hercegovački životni mozaik redovno su doživljavala neuspjeh. Bilo je prilika, pogotovo u ratnim kalvarijama, kada se činilo kako je ideja o zajedničkom životu i dobrosusjedstvu konačno poražena, ali je ona uvijek iznova oživljavala i nastavljala trajati u nekom drugom obliku. Ni posljednji rat je nije iskorijenio, mada zlo i mržnja, kojima su je njezini protivnici “počastili”, nikada ranije nisu bili tako izdašni.
Nabrajati i objašnjavati razloge opstojnosti, ustrajnosti i neuništivosti ideje zajedničkog života u Hercegovini, zahtijevalo bi znatno ozbiljnije razmatranje i promišljanje nego što je to ovom prilikom moguće. Međutim, najbitnijim i nadjelotvornijim razlogom s pravom se može smatrati onaj, uvjetno rečeno, ”geoantropološki”, tj. onaj koji njezinu trajnu opstojnost i žilavost vidi u iskonskoj upućenosti ovdašnjeg čovjeka na rodnu grudu. Čini se da je taj razlog mnogo važniji i djelotvorniji od onoga ”geoetničkog”,.tj. onoga po kojem su vrijednosti etnosa ispred osobnih ljudskih vrijednosti. Rađajući se i živeći na tvrdoj, suhoj i posnoj zemlji, ali i čudesno lijepoj i zavodljivoj, ovdašnji ljudi su od iskona bili upućeni na zajednički napor tegobnog opstanka, a to nije bilo moguće ukoliko su se nacionalno, kulturno ili vjerski razdvajali. Kad god su ih drugi, podvalama i lažnim dušebrižništvom, na to uspijevali nagovoriti, sve im je polazilo naopako i sunovratno, a zemlja na kojoj su i od koje su živjeli uzvraćala im je još većom škrtošću i odbojnošću umjesto dobrohotnošću i plodnošću. Odjednom bi se uzjogunila i podivljala pa bi, umjesto slatkim i blagodarnim, rađala gorkim i zlokobnim plodovima.
Za razliku od ravničarskog, dubokog i plodnog tla, hercegovačko je tlo rastresito, porozno i pretežno krševito (karbonatno i crvenično tlo) i odlikuje se siromaštvom humusa. Ali se to siromaštvo nadoknađuje blagotvornim obiljem sunca, pod čijom toplotom čak i iz kamena klija život. Dakako, ako ima dovoljno vode da taj život održava. A ovdje vode nikad nema dovoljno; šuplje tlo i žarko sunce upijaju svaku dragocjenu kap, pa kad bi i svakog dana padala kiša, opet bi je bilo malo. Hercegovci, međutim, manjak vode nadoknađuju viškom privrženosti, pažnje i ljubavi prema svojoj zemlji hraniteljici.
I tako, po načelu: nikad dva dobra sastaviti, oni se varakaju i sa zemljom i sa nebom. A najviše sa samima sobom. Po potrebi uskaču tamo gdje je u određenom trenutku najpotrebnije, zalažući pri tome sve svoje: snagu, pamet, umijeće, a ponekad i život, i to samo zato da bi se održao ovaj mukotrpno stvoreni i zato krhki i osjetljivi lanac opstanka. Kad je tlo posno i neplodno, oni u vrećama, na traljama ili u sepetima donose zemlju sa nešto izdašnijih mjesta, kad zafali sunca i toplote, prekrivaju zemlju gunjevima, dekama i najlonima; kad ustreba vode, kopaju bunare i čatrnje, burilima i bidonima je donose sa oplićalih rječica ili je kanalima i motorima za navodnjavanje dovode do žedne zemlje.
Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav – beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u hercegovačku životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca.
Hercegovina u mom srcu
