Franjo Katić i Damir Ivanović – Damponja, prvi su ubijeni pripadnici Zbora narodne garde u Vukovaru.
Za branitelje Vukovara vrijedi jedno drugačije računanje vremena, moguće nerazumljivo onima koji nisu sudionici obrane Grada, no slušajaći kako se određena događanja smještaju u prostor i vrijeme “prije Borova sela”, “nakon pada Lušca”, “prije pogibije Blage Zadre”, izrečeno dobija svoj kontekst i smisao. Hladnokrvno ubojstvo dvojice pripadnika tzv. Opatovačke bojne, odnosno pogibija prva dva pripadnika Zbora narodne garde u Vukovaru, Damira Ivanovića i Franje Katića, 2. srpnja 1991. godine, postalo je sinonim za jedno razdoblje poslije kojega više ništa nije bilo isto.
Damir Ivanović, poznatiji kao Damponja rođen je 25. srpnja 1959. godine u Osijeku kao prvi od dvojice sinova Marije, rođ. Jagar i Lazara Ivanovića. Obitelj se 1961. godine iz Osijeka doselila u Vukovar gdje je Damir pohađao Osnovnu školu Stjepan Supanc, današnja Osnovna škola Antuna Bauera. Brojni Vukovarci Damponje se sjećaju kao sportaša, karatiste, nositelja crnoga pojasa 2. dan, osnivača i trenera KK Borovo. Damir se 1983. godine oženio dugogodišnjom djevojkom Suzanom Dugalić, koja je im iste godine rodila kćer Ivanu, a 1991. godine sina Tomislava.
Franjo Katić rođen je 2. ožujka 1965. godine u Vukovaru kao najstariji od troje djece Luce, rođ. Andrić i Ivana Katića. Pohađao je Osnovnu školu Ivo Lola Ribar, današnja Osnovna škola Dragutina Tadijanovića, a nakon srednje škole zapošljava se u VUPIK-u, te potom u pošti. Godine 1989. oženio se Željkom Barač, koja im je 1989. godine rodila kćer Marijanu, a potom, 1991. godine i sina Marija.
Damir Ivanović i Franjo Katić od 15. lipnja 1991. godine bili su pripadnici Zbora narodne garde, odnosno, pripadnici tzv. Opatovačke bojne. 02. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra “Nikola Šubić Zrinski” na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriu ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića.
Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal, te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Odmah je ušao u kraću raspravu s Damponjom, te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića.
U tome trenutku, naišlo je nekoliko gardista, koji su vidjevši što se događa, zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu. Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici.
Ono što je važno posebno naglasiti jeste kako je ubojstvo Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića bilo klasično ubojstvo. Naime, Damir Ivanović je bio iznimno jake konstitucije, a obojica su kod sebe imala naoružanje koje su mogli upotrijebiti. Ubojica ih je zatekao potpuno nespremne, bez naoružanja koje su odložili, ne očekujući kako bi ih netko na ovaj način mogao napasti i hladnokrvno ubiti.
Dana 16. listopada 1992., u intervjuu koji je Mirku Stankoviću dao za tzv. krajinske Vukovarske novine koje su izlazile na ćirilici, Slobodan Jurišić je u tekstu pod naslovom: “Div mu nije ravan”, rubrika “Junaci vukovarskog pakla”, ispričao svoju verziju priče.
“… Zaduvaše hadezeovski vetrovi, počinje satanizacija svega što je srpsko. Ali Srbin se ne povija. On to ne može, i – neće. Otpor i prvi pucanj. O tome i govori današnja priča… Pošao sam u Vuteks ispunjen nekim posebnim zadovoljstvom, jer za sagovornika odabrao sam čoveka koji je na ustašku bulumentu ispalio prvi hitac. To je dobro znano i zapisano. Ipak, da podsetimo: 2. juli 1991. godine, 19,27 časova. Da, to je dan i čas kada je na ovim prostorima počeo oružani otpor Srba. Preciznije: iz kuće u Ognjena Price 20, te večeri Slobodan i supruga Teklja Jurišić pošli su kod prijatelja Vere i Mikija Stojkovića u susjednu Preradovićevu ulicu. Desetak minuta pre izlaska Slobodan je bio u trgovini, gde ga komšija Milomir Reljić upozorava da mu na kuću motre dvojica ustaša. Znao je to Slobodan pa se već u maju ”zakitio” oružjem. Mauzer, muklo crn. Načet rđom i niska metaka 9 mm, dugih. U međuvremenu učestale pretnje telefonom i u ”brk” – tako da ga opsedaju neke crne slutnje. Sve to nije ga odvratilo od namere da pođe u posetu. Koračao je napred, ulica postala nekako tesna, a nebo otvoreno bez rukohvata i utehe, igde. Iz kafane ‘Gornji grad’ trešti ustaška pesma, neprijatan osećaj.
– Stani Jurišiću, prolomi se iza leđa neartikulisani, ali prepoznatljiv glas! Okrenuh se i ugledah Damira Ivanovića ‘Damponju, sa uperenom automatskom puškom.
– Ti, srpska kurvo, stani uza zid, surovo će Damponja Slobodanovoj supruzi, a potom kraći rafal uputi prema Slobodanu.
– Ni danas mi nije jasno, priča Slobodan, kako sam uspeo eskivirati, tek, poput kauboja, dohvatio sam pištolj i tek sa sedmim metkom uspeo sam da ga ‘položim’ u horizontalu. Nisam, tako reći ni zakoračio a slična pretnja stiže ispreka, sa vrata ‘Gornjeg grada’. Rafal me pogađa dva puta u levu šaku, a jedan metak prostrelio mi je levo plućno krilo. Iako ranjen, odgovorio sam precizno – u čelo, pa tako i drugi napadač (Franjo Katić) biva neutralisan.
Iako teško ranjen, stiže do Mikija koji čuvši pucnjavu izlazi na kućni prag, pali automobil i prevozi prijatelja do Kasarne s molbom da Slobodana prebace za Negoslavce.
– Mi ne štitimo četnike, bio je odgovor dežurnog oficira JNA, Ferida Mustapića (poginuo kasnije kod kafića ‘Slon’ op.a) već ga prebacuje za vukovarsku bolnicu gde pod jakom stražom boravi 2 dana, kada ga preko Bogdanovaca odvoze u Zagreb, gde na ‘hospitalizaciji’ ostaje do 13. avgusta, da bi ga potom prebacili u istražni zatvor u Osijeku. Boraveći u Zagrebu i u Osijeku kao ”stanovnik” hrvatkih kazamata susreo se sa noževima, sajlama, odsečenim ušima, prerezanim grkljanima, odbijenim bubrezima, rasturenim jetrima… Slobodan je razmenjen 16. pod okolnostima o kojima bi se mogla napraviti posebna priča. Porodica pominje SDS Vukovar, dr Branka Kostića, Iliju Končarevića, RTB Beograd i mnoge druge, ali su nadasve zahvalni Brani Crnčeviću koji je mnogo doprineo da se Slobodan izvuče iz ustaških kandži. Gledam u Slobodanove ožiljke, u ratne ‘zapise’, a on se smeška, oči mu blage, šaka teška i upredena, kao da je njome balvane tesao. Šta je u tom mirnom, pitomom čoveku uznemirilo duh, šta ga je podstaklo da podigne pest? U mom gradu šepurile su se razne Gaže, Došeni, ‘Damponje’, Markobašići….sa oružjem, a ja ih u početku gledam bez oružja. Bogami, neću! Mada, koliko se ja njih bojim, meni to oružje i nije potrebno. Verujte! Jer, ja sam ovde odrastao na ovoj ulici, ja znam kako diše. Oni su za mene bili, i ostali, nikogovići koji u glavi nemaju ništa. Apsolutno, ništa, jer da imaju ne bi se ni latili oružja, i ne bi prošli tako kako su prošli… smireno kazuje Slobodan, ratnik i – ustanik. Da, da, ustanik. Jer ceo ovaj događaj podseća na onaj događaj iz 1941 godine u Boboti kada je neustrašivi Đoko Patković gotovo na isti način likvidirao dvojicu Ustaša”.
Damir Ivanović i Franjo Katić sahranjeni su 4. srpnja 1991. godine na gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položaj prema Borovu selu.
Nakon mirne reintegracije, 1998. godine, posmrtni ostaci Damira Ivanovića premješteni su u Zagreb, u Aleju branitelja na groblju Mirogoj. U trenutku Damirove pogibije, njegova supruga Suzana nalazila se u obiteljskoj kući udaljenoj 150 metara od mjesta ubojstva i upravo je kupala sina. Za muževu smrt saznala je od poznanika koji je trčao kroz ulicu i vikao. “Ubiše Damponju”. Željka Katić koja je u trenutku Franjine pogibije bila trudna i s kćeri se nalazila u Splitu, za ubojstvo supruga čula je na televiziji, te se u Vukovar vratila s kćerkom kako bi ga sahranila i tu ostala. Nakon sloma obrane grada, s civilima s Olajnice i dvoipogodišnjom kćeri zarobljena je, odvedena u Sremsku Mitrovicu gdje su bile šest dana, a potom, kada su dio žena i djece pušteni, preko Beograda, Titograda i Sarajeva ponovo otišla za Split, gdje je 2. prosinca 1992. godine, pet mjeseci nakon Franjine smrti rodila sina Maria.
Kada je ubijen, Damir Ivanović Damponja, sin, brat, suprug i otac, imao je trideset i dvije godine. Kada je ubijen, Franjo Katić, sin, brat, suprug i otac, imao je dvadeset i šest godina.
Damire i Franjo, nismo vas zaboravili.
U siječnju 2014. godine, sudsko vijeće Županijskog suda u Osijeku donijelo je rješenje kojim se protiv Jurišića obustavlja kazeni postupak u kojem ga se teretilo da je od ožujka do 2. srpnja 1991. u Vukovaru, s namjerom obaranja državnog i društvenog poretka RH, te stvaranja Velike Srbije nabavio veće količine automatskog oružja i minsko-eksplozivnih sredstava iz arsenala JNA. U vukovarskoj ulici Ognjena Price 20, 2. srpnja 1991. godine oko 19.30 sati pucao je u pripadnike ZNG-a Ivanovića i Katića, koji su obavljali službene zadatke, iz pištolja kalibra devet milimetara. Jednim hicem Franji Katiću nanio je prostrijelne rane prsnog koša, srca, ošita, prijelome dvaju rebara i ozljedu jetre. Katić je od težine ozljeda odmah preminuo. U Damira Ivanovića Jurišić je ispalio nekoliko metka i nanio mu ozljede prsnog koša, udova i unutarnjih organa. Ivanović je preminuo istoga dana oko 23 sata u Medicinskom centru Vukovar. Slobodan Jurišić bio je nakon tog događaja u istražnom zatvoru, ali je 13. rujna 1991. godine razmijenjen, nakon čega je bio u bijegu. Zbog toga mu je suđeno u odsutnosti, a presudom Vojnog suda Osijek, od 15. srpnja 1992. godine, proglašen je krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Presuda je postala pravomoćna 29. srpnja 1992. godine.
Predsjednik prvostupanjskog kaznenog vijeća Županijskog suda u Osijeku dopisom je od 24. siječnja 2014. godine dostavio izvanraspravnom vijeću osječkog suda spis Vojnog suda Osijek o donošenju odluke o obustavi kaznenog postupka prema Zakonu o općem oprostu. Zamjenik županijskog državnog odvjetnika je 7. veljače 2014. godine dao mišljenje da su ispunjeni svi uvjeti za to.
Do jučer, 7. ožujka 2019. godine, supruga ubijenoga Ivanovića, Suzana Ivanović, nije znala za ovu odluku.
Zakon o općem oprostu
NN 80/96
Članak 1.
Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.
Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka.
Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
Članak 2.
Protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati.
Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti.
Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena s lobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.
Direktno.hr
