Nakon što je Katolička crkva u Koruškoj (Austrija) zabranila održavanje svete mise za stradale u Bleiburgu, gdje je počinjena jedna od najvećih i najužasnijih tragedija hrvatskog naroda, a za koju su glavni krivci bivši partizani-komunisti, odnosno Josip Broz Tito, hrvatska država iliti Hrvatska Vlada ili Sabor, na isti bi način trebali ove godine zabraniti partizanski dernek u Kumrovcu, koji se tradicionalno organizira s nazivom „Dan mladosti-dan radosti“.
Na ovom skupu okuplja se na tisuće ljudi s obilježjima propale Jugoslavije, od zastava s crvenom zvijezdom petokrakom, odora zločinačke JNA, bedževa do majica, zatim se kliče Titu, „Bratstvu i jedinstvu“, Jugoslavenskoj narodnoj armiji i najvulgarnije odnosi prema Republici Hrvatskoj, njezinom najvišem političkom vodstvu, a poglavito hrvatskim braniteljima, koji su, nažalost, u krvi stvorili hrvatsku državu.
Ako se uistinu obilježavanje stradanja Hrvata u Bleiburgu zabrani, a dopusti održavanje skupa o veličanju svega onog protiv čega smo se borili i ginuli u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu to će biti najveća „smijurija“, nešto najjadnije i najžalosnije što nas je snašlo, od rata naovamo.
Jedno je tzv. antifašistička borba, a drugo zločini, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata nad nevinim hrvatskim stanovništvom, od djece, žena i staraca.
Činjenica je da se pod vodstvom Tita i partije ubijalo, mučilo i proganjalo sve što hrvatski diše. Tako do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Hrvati nisu smjeli ni „Hrvatima se zvati“, a još manje kao sada ovi u Kumrovcu uzdizati svoje svetinje.
Bleiburg, Macelj, Jazovka, Huda jama i tisuće drugih masovnih grobnica, od Maribora do Skoplja, nisu se smjeli ni spominjati, a kamoli istraživati.
Sve do današnjih dana nitko nije kažnjen zbog komunističkih zločina, a za ustaške jeste.
I te kako!
Zanimljivo je i to, da je silni broj Hrvata izginuo u II. svjetskom ratu, ali i poslije njega, a da mi, Hrvati, i dalje ostajemo dužnici, koje nazivaju i genocidnim narodom.
I to tko?
Oni žedni hrvatske krvi i gladni hrvatske zemlje.
Dosta je drugovi i drugarice, gospođe i gospodo, da Hrvati šute, a da vi (političari i politikanti) ništa konkretno ne poduzimate da se isprave nepravde iz prošlosti.
Ako nam ne daju ni svijeću zapaliti u Bleiburgu, onda, odakle pravo tolikim nostalgičarima, da u čast i slavu zločinačke Jugoslavije, protiv koje smo se borili i pobijedili, svake godine u svibnju razvlače harmonike, cupkaju srbijanska kola i pljuju po Hrvatima, još k tome na svetom hrvatskom tlu?
I još samo to: Vice Vukojević je izjavio da će skupa u Bleiburgu ipak biti, da je samo biskupima zabranjeno da govore, i da će umjesto njih misu služiti (svaka im čast!) niže rangirani svećenici, odnosno da će „sve biti kao i prije“.
To bi, u „prijevodu“, gospodine Vukojević, bilo isto tako kao da na neku manifestaciju ili skup na kojoj se govori o Hrvatskoj zabrane da o ovoj temi govore predsjednik Sabora, Vlade ili predsjednica Republike, već da smiju govoriti samo i isključivo gradonačelnici i župani!
Jesmo li do toga došli? Hoćemo li i to dopustiti?
Ako hoćemo, onda se s pravom neki pitaju: kakva je ovo država?
Mladen Pavković
