POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godina krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom “Melački špijun“.
Autobuse, ako me je kao Hrvata uopće za kriviti, smatram najgorim načinom putovanja. Netrpeljivost, kao i u slučaju pakleno uljavih ribljih štapića, korijenje vuče iz studentskih dana, kada sam se tijekom 2000-ih barem petnaest puta godišnje mrcvario na relaciji Split – Zagreb – Split. Svemu je kumovao (ne)standard autobusnih kompanija, posebice njihov odnos prema putnicima koji se bez pretjerivanja može svrstati među najgore u svijetu. Zapravo, razina nepoštovanja prema korisnicima bilo kakvih usluga u Hrvatskoj na zaprepašćujuće je niskoj razini.
Dok sam se posljednjih godina, shodno financijskom i duhovnom budžetu, vucarao nekim od najsiromašnijih zemalja globusa izvan afričkog kontinenta, često sam se znao pitati – kako je moguće da je i Bolivijom, Filipinima, Indijom, Nikaragvom, Kambodžom, pa čak i Mjanmarom ugodnije putovati nego Hrvatskom. A onda sam sredinom veljače, nakon raritetne maorske svadbe o kojoj ste mogli čitati u prošlom nastavku, autobusom proputovao relaciju New Plymouth – Wellington i umalo doživio kulturološki šok. Što je najgore, posrijedi nije bila kvaliteta prijevoznog sredstva.
Nestvarno zeleni pejzaž, kao za kakav kazališni komad do najmanjeg kamenčića presvučen u travnatu haljinicu, jest pridonio mom oduševljenju, ali glavni glumac predstave bio je prosjedi starčić za volanom koji je konstantno nešto brbljao na razglas. Netom prije nego što bi odlučio pretjecati, to bi najavio. Kad bi naglo zakočio, duboko bi se ispričao. U međuvremenu put nam je kratio dogodovštinama iz svog života, pričama o Novom Zelandu i mjestima kroz koje prolazimo, no nije to činio napadno, već tako pametno da mi se činilo kako je bio prisiljen proći tečaj komunikologije.
“Dragi putnici, upravo ulazimo u gradić Bulls (Bikovi). Kao što imate priliku vidjeti, centar obiluje statuama bikova, tako da biste vrlo vjerojatno, ako kojim slučajem i ne znate da prolazite kroz Bulls, lako mogli zaključiti da je riječ o Bullsu. Ni meni nije jasno čemu ih toliko, navodno, gradonačelnik je marketinški mag. Parking je odnedavno preimenovao u ‘park-a-bull’, javni zahod u ‘reliev-a-bull’, kante za smeće u ‘response-a-bull’, dok na policijskoj zgradi stoji natpis ‘Const-a-bull’, s muralom bikova u službenim uniformama…”, jedna je od starčevih anegdota.
Sedam sati kasnije prvi sam put u životu, a da mi s perona nitko nije mahao rupcem, iz autobusa izašao sa širokim osmijehom na licu. Kako me sutradan čekao let za Queenstown, odmah sam se bacio na razgledavanje najjužnijeg glavnog grada svijeta koji broji svega 200-tinjak tisuća stanovnika i već se desetljećima smatra jednom od najugodnijih sredina za život. Wellington je neobično brežuljkast, s nekim od najstrmijih ulica na planetu, a okružen s pedeset tisuća hektara šuma i parkova predstavlja urbano-ekološku oazu izuzetne kvalitete zraka i vode.
Nekoliko je lokacija u ovom partijanerskom gradu koje ne bi valjalo propustiti (po glavi stanovnika više kafića i restorana ima jedino Bangkok). Prije svega Behive, zgradu parlamenta koja je kao i sve prave državne ustanove dizajnirana na papirnatom ubrusu u izmaglici kavanskog dima, te Oriental bay, najkulerskiju četvrt Wellingtona na čijoj plaži svakog ljeta stasaju nove generacije strastvenih kupača. Ti nesretnici, ni krivi ni dužni, valjda svugdje drugdje na svijetu prozivaju se neradnicima i niškoristima osim ovdje, gdje zbog visokog standarda života čine zlatnu mladež.
Kako svoj svoga lako prepozna, u ovo šanersko susjedstvo pozvan sam na večernji roštilj. Dok je okretao slavnu zelandsku janjetinu, domaćin Budda dao si je truda objasniti mi kako stvari stoje. “Ovo će ti možda zvučati čudno zbog svakojake razvijenosti koja te okružuje, ali Novi Zeland jedno je od najizoliranijih mjesta na svijetu. Najbliža civilizacija na tri je sata leta odavde, a to je Australija koja je sama po sebi bogu iza nogu. Mi smo posljednja rupa na zemaljskoj svirali i nije čudo što sve više bogataša ovdje kupuje kuće kako bi se, u slučaju nuklearne katastrofe, imali kamo skloniti.”
“Istovremeno, kako smo zemlja engleskog govornog područja, a živimo u zatvorenoj i kompaktnoj sredini, Amerikanci i Britanci ovdje već godinama isprobavaju pilote svojih serija i realitija. X Factor, Big Brother, Idol – sve su te gluposti prvo poslane ovamo. Drugim riječima, Novi Zeland je jedna velika eksperimentalna skupina koja bira ono što će ostatak svijeta gledati na malim ekranima”, dodaje njegova supruga Iselda dok pažljivo namješta bokove prije nego što će još jednom lansirati golf-lopticu preko drvene ograde u šumu.
Uslijed pozamašnih mesnih repeta, koje se po lokalnom običaju zalijevaju blendom Merlota i Caberneta, na koncu sam se previše zaigrao s palicom za golf, nespretno probušivši bazen na napuhavanje u dvorištu. Da me ne zamjene za nekog tko može platiti popravak, nastali metež iskoristio sam za oproštaj od ukućana, protumačivši sve kao znak nebesa da je vrijeme za poći dalje. Sljedećeg popodneva, nakon sedam dana na Sjevernom, putovanje sam nastavio na Južnom otoku, i to čarobnim letom preko planinskih klanaca, tirkiznih jezera i glacijalnih rijeka koji sam platio ništa manje spektakularnih 330 kn.
Smješten na fotogeničnom jezeru Wakatipu, slavni Queenstown daleko je najbolje prirodno igralište na zemaljskoj ravni. Od vožnje u jetovima i takozvanim shark podmornicama, paraglajdinga, skijanja na vodi i krstarenja parobrodom do bungeeja, ziplinea, skoka s padobranom, kart vozila i brdske vožnje biciklom – u ovom rajskom vrtu adrenalina nema čega nema. Sukladno božanskoj ljepoti prirodnog okruženja, svaka od aktivnosti organizirana je na iznimno visokom nivou i teško može razočarati i one najzahtjevnije. Međutim cijene su izrazito paprene i tek počinju sa stotinu eura po glavi.
Ako kojim slučajem nemate novca ili želuca za vratolomije, u okolici Queenstowna i dalje možete provesti par nezaboravnih dana. Atmosfera u centru prilično je hipijevska pa se posjetitelje često može uhvatiti kako se uz note uličnih svirača satima valjaju po travnatim površinama. Ništa vas neće koštati ni ako se odlučite za đir kilometarskom šetnicom uz jezero ili za trekking na neki od brojnih planinskih vrhova. Kako su izlozi kraljičinog grada krcati turističkom ponudom, lako je moguće da ćete dan provesti sasvim sami, što je dakako doživljaj koji se na Novom Zelandu ne smije zaobići.
Izuzev par karting vožnji koje su bile uključene u cijenu žičare za rezervat Ben Lomond – najljepši vidikovac u okrugu, svoj adrenalinski budžet iscijedio sam na bicikl čiji me najam koštao vrtoglavih pedeset eura. Ruku na srce, riječ je o njegovoj električnoj inačici koja asistira ponajviše pri vožnji uzbrdo, čime se korisniku ne oduzima užitak pedaliranja na ravnom. Iako su me u par navrata upozorili da je moj plan, u šest sati napraviti šezdeset i osam kilometara, isuviše smion, uvjeren sam da nisam na kvalitetniji način mogao potrošiti vrijeme i novac.
Prva destinacija bilo je jezero Hayes na koje su lokalci, kao u onoj slavnoj pjesmi Olivera Dragojevića “2002. godine u Splitu”, bili prisiljeni pobjeći od navale turista. Ono što me impresioniralo, na putu tamo ni u jednom trenutku nisam vozio po cesti, već isključivo po biciklističkoj stazi koja se granala u desetke smjerova te imala putokaze, vlastite vidikovce, pa čak i mjesta za odmor s pitkom vodom. Na jednom takvom predah sam začinio skokom u nestvarno bistro jezero, bezobrazno uznemirivši obitelj pataka koja je klizila kristalnom površinom.
Svjež kao riba koja se ko fol ljeti servira u restoranima hrvatskog priobalja, put sam uskoro nastavio prema Arrowheadu, mjestašcu čije ulice nalikuju na set vjerojatno najboljeg western-serijala svih vremena – “Deadwooda”. Posebno očuvane minijaturne su kuće u kojima su živjeli kineski kopači zlata što su se tu sredinom 19. stoljeća marljivo bogatili prije nego što će po svijetu početi otvarati svoje “sve po pet” trgovine. Te nastambice nemaju više od četiri kvadrata i 150 cm visine, a unutra sam se čak i ja, onako malešan, osjećao kao Alisa u zemlji čudesa.
Sljedeća postaja bio je viseći most nad valjda najtirkiznijom rijekom svijeta, gdje se nalazi kultno mjesto za bungee skokove. Iako se uživam toviti adrenalinom, ništa manje nego rinfuznom paštetom iz masnog papira koncem osamdesetih, nisam bio spreman platiti 1500 kn za samo par sekundi užitka. Zadovoljio sam se gledajući one sa znatno manje karaktera, a potom vratio na cestu ni ne sluteći da tek slijedi najbolji dio puta. Vožnja kanjonom rijeke Kawarau u podnožju slavnog “The Remarkables” masiva koji čovjeka znalački opominje na malenkost njegova postojanja.
U glasnoj tišini netaknute prirode, tijekom puna tri sata vožnje u njegovu okrilju, nisam sreo nijednu jedinu osobu. Osjećaj je bio nevjerojatan. Kao Neda Ukraden, pamtim još one livade i rijeke, šume i puteljke koje sam ostavljao za sobom, a svaki put kad bi me jarko sunce svladalo, put bi se, kao krojen nekim idealnim algoritmom, primaknuo rijeci dajući mi priliku da se kroz šipražje provučem do obale i uskočim u mrzlu, tirkiznu vodu. Tu i tamo u kanjonu bi se pojavio gliser, a ništa manje od lupinga koje su izvodili, turistima nije bila zanimljiva pojava obnaženog bradatog urođenika u toj pustoši.
Ni sam ne znam kako sam se na koncu vratio u Queenstown. Posljednje kilometre baterija je izdahnula pa sam bio prisiljen upregnuti i najustajalije rezerve snage. Iako me puna dva dana dupe boljelo kao pobjednika natjecanja u jedenju čili papričica jutro poslije, bio je to bez sumnje najbolji izlet koji sam napravio. Ne sjećam se kad sam se tako dobro osjećao u svojoj koži i tako duboko povezao s prirodom. Iako, kao i svi drugi, većinu života provodim bježeći od samog sebe, samoća na jednom ovakvom mjestu bila je svojevrsni putokaz za dalje i prava inspiracija za dušu i tijelo.
Kao što sam spomenuo u prethodnom nastavku, posljednja etapa novozelandskog putovanja bila je rezervirana za Montrose, nepregledni ranč novopečenog ženika Michaela, koji je u podnožju planine Hutt slavio ulazak u šesto desetljeće života. Znao sam, nakon onakvog vjenčanja, nije to mogao biti običan rođendan. Pomalo nerealan trodnevni festival s gostovanjima nekih od najboljih rock bendova Australije i Novog Zelanda pohodila je većina uzvanika s vjenčanja, a u izostanku svadbenih konvencija, sve je nalikovalo tridesetoj obljetnici nekog maturalca.
Tri bajkovite vile na tri “rimska” proplanka, dva tirkizna jezera te glacijalna rijeka s mrijestilištem lososa samo su neki od dijelova ovog Neverlanda, opremljenog quadovima, cross-motorima i povećom populacijom simpatičnih oposuma koji se u večernjim satima obožavaju šuljati trijemovima. Isključivo za ovu priliku Michael je na zapadnoj strani imanja za uzvanike dao postaviti više desetaka nesvakidašnje luksuznih “glamping” šatora, koji su izdaleka nalikovali naselju Komanča, a iznutra baroknim sobama trakošćanskog dvorca.
Zahvaljujući vrhunskoj organizaciji, uzvanici su tijekom dana mogli uživati u raznoraznim sportskim aktivnostima, a uz jurnjavu privatnim gliserima po iznimno uskom kanjonu koja je nalikovala bijesnim automobilskim utrkama podzemlja, najviše pozornosti odnio je takozvani hydrospeeding – višekilometarsko spuštanje bisernoplavom rijekom i njenim atraktivnim brzacima isključivo s prslucima za spašavanje. Riječ je o izuzetno prisnom i personalnom susretu s neobuzdanom snagom divlje prirode koji ostavlja neizbrisiv rukopis u sjećanju.
Nakon cjelodnevnog rollercoastera uzbuđenja, s bine na jezeru Superior, uz koju je stajao šator s perverznim cateringom, u večernjim satima otpočeli bi taktovi prvog Montrose Music Festivala. Bio je to znak za kombije da mogu početi skupljati ljude po kućama i šatorima te ih dovoditi na mjesto zločina. Teško je opisati sve ono što sam tijekom tih večeri doživio jer je neusporedivo s bilo čim drugim, ali kad bih morao pronaći riječi, rekao bih da je to bila superprivatna i bolesno luksuzna verzija slavnog Woodstocka.
Iako bih do jutra mogao pričati o intrigantnim detaljima, a papir, ja sam najbolji primjer, svašta trpi, priču s Novog Zelanda završit ću riječima kojima sam se po koncu vikenda oprostio s domaćinima. “Da mi je prije godinu dana netko rekao da će jedan običan skiperski tjedan na Jadranu rezultirati mojim odlaskom na drugi kraj svijeta, gdje ću prisustvovati jednom od najljepših i najemocionalnijih vjenčanja koje će moji oči vidjeti te najbolje organiziranom rođendanu na koji će moja noga kročiti za ovoga života, rekao bih: ‘To su gluposti! Takve stvari događaju se samo u filmovima.’
Ono što nisam znao jest da sam igrom slučaja sklopio čvrsto prijateljstvo i s talentiranim direktorom i s bogatim producentom koji su do posljednjeg trena inzistirali na neobjašnjivoj i pomalo čudnoj ideji da neke slučajne, bolje rečeno nepoznate glumce, učine dijelom svog blockbustera. No ako sam se u nekom slučaju i mogao zamisliti dijelom svega ovoga, nikada, ni u stotinu godina, nisam mogao pomisliti da ću ni dva tjedna kasnije filmski set napustiti s toliko ludih, a opet iskrenih i dobrodušnih ljudi koje sada mogu zvati prijateljima, a prije svega, osjećajem da sam zauvijek dio Smith – Lont obitelji…”
Adio kumpanji!
