Zaorani hektari smilja u Hercegovini, poljoprivrednici se okreću maslinama.
Od euforije do depresije kod hercegovačkih proizvođača smilja kratak je put. Prije dvije godine najveći svjetski proizvođač smilja danas je tužna priča za većinu učesnika koji su u ovoj kulturi vidjeli poslovnu priliku.
Ostalo je nekoliko velikih proizvođača s osiguranim plasmanima.
U vrijeme kad smo Hercegovinu predstavljali kao giganta u proizvodnji ove vrijedne kulture, Senad Đonko s Bivolja Brda na Dubravskoj visoravni imao je zasađenih 13 tisuća stabljika. Danas ima stotinu puta manje, a nekolicinu je ostavio samo za svoje potrebe.
“Priča oko smilja je završena za male proizvođače bar 90 posto. Bilo je nešto županijskih poticaja pa nije sve zaorano. Prošla godina je nula, čisti gubitak. Ja sam iscijedio nešto ulja za svoje potrebe, prodaja nije dolazila u obzir. Možda je neko od velikih uspio nešto prodati po svijetu, ali to slabo ide”, kaže Đonko.
Ono što nije zaorano ne obrađuje se
Danas svoju investiciju u smilje tretira kao čisti gubitak, kaže da procentualno od malih proizvođača je samo jedan posto i dalje aktivan. Mnogi su preorali svoje nasade, a neki su ih zapustili i ne obrađuju ih.
“Konkretno na Bivolju Brdu 90 posto je preorano, a i ono što je ostalo ljudi ne kultiviraju. Ostali su veliki, a i oni imaju probleme. U Dabrici je naš predsjednik smiljara Dujmović imao zasađeno veliko Hepokovo imanje i on je to napustio”, izjavio je Senad Đonko, naglašavajući da postoji i nekolicina pozitivnih primjera onih koji su i prije sadenje imali dugoročno osigurane plasmane.
Oni koji su zaorali smilje okreću se drugim kulturama, onima koji tradicionalno uspijevaju u Hercegovini ili nekima koji tek postaju aktualne.
“Ljudi se okreću maslini, ima talijanskih sorti koji ovdje mogu uspijevati. Ja sam zasadio baš masline, a znam i dosta drugih. Ima i onih koji sade vinovu lozu, to je tradicionalno ovdje uvijek uspijevalo”, kazao je Senad Đonko.
Država je trebala pomoći
Vlado Marušić još uvijek je potpredsjednik Grupacije proizvođača i prerađivača smilja koja je nekad okupljala mnoge one koji su i dizali kredite, zaduživali se, da kroz smilje probaju zaraditi i od toga živjeti.
“Već duže vrijeme je neko mrtvilo i bit će tako ako se nešto značajno ne promijeni. Malo je onih koji su ostali u poslu nadajući se nečemu. Mnogi su se već prebacili na druge poslove. Po brdima vidim velike zasade koji su još uvijek živi, ali su mali proizvođači bačeni na koljena”, smatra Marušić.
Dodaje kako se uvijek govorilo da su jedine šanse za smiljare u tome da gospodarske komore i slične javne institucije pomognu na pronalasku kupaca i plasmanu proizvoda.
“Svi nešto pričaju, a nitko iz komora ili državnih institucija nije se potrudio da se pronađu kupci za ulje. Da se to uradilo, da su se otvorila nova tržišta, ljudi bi radili i dalje, nastavili saditi nove zasade i ostajali ovdje. Mnogi su otišli u inostranstvo baš kad su vidjeli da im investicija u smilje, posljednja nada koju su imali, propada”, zaključio je Vlado Marušić.
Hercegovina.in
