Više od pola godine nije bio kući, a došao je zbog pajdini’ svatova, jer di će on to propustit’!?
Nimalo ne odskače od ostale gospode, što se tiče fizičkog izgleda, tako da teško možeš da ga provališ.
Bila košulja, crna kravata, cipele i pantalone.
E sad kreće faza “provaljivanja”.
Na svako harmonikaševo razvlačenje instrumenta i puštanje glasa, on širi ruke u zrak, skupa s čašom, govoreći: “Evo moje pjesme! Ova je moja!”.
Jaran s desne strane uzima salvetu, malo mu zadiže naočale kako bi mu obrisao suze, a onda i nos, jer je zacvilio.
Od sto pjesama koje se otpjevaju, svaka je njegova.
Hvata se drhtavom rukom za srce, jer ga je pogodila ona: “Oženjen sam kao momak živim…”, bez obzira na to što je slobodno čeljade.
Nema ni kučeta ni mačeta.
Opet suze od uzbuđenja uz popratnu rečenicu: “Evo je pajdo! Opet moja!”.
Pajdo k’o pravi jaran mu govori: “Isplači se, bit će ti lakše! Koju si pi***materinu i otiša vani!?”, tapšući ga po ramenu, i nazdravljajući gemištom njegovu povratku, a on će ti njemu u izlijevu tih emocija: “B*ga mi ne znam! Dođe mi da ostanem!”.
Gli harmonikaša i naručuje onu:
“Vraćam ti se zemljo sveta iz daleka tuđeg svijeta”, kiteći ga eurima i govoreći: “Ma jeb* pare, ovo je život! Ovdje se živi!”
Svakog voli, svakog grli, a pola ih ne zna.
Pred salom, kola hitne pomoći. Mladoženja poručio, u slučaju da dođe do prekomjernog konzumiranja hrane i pića, pa da su odmah “pri ruci”.
Sjeda se, moli se Bogu i započinje večera.
Na stolu je nekoliko litara vina, i isto toliko litara radenske. Bez obzira što konobar leta svako malo i nadomiruje što se isprazni, on poručuje svako 10 minuta još jednu bocu, kao da sutra ne postoji.
Meza je većinom u dvi plitice, a konobar misli da je skrenuo s pameti jer je uvjeren da je donio novu prije 5 minuta, pa mu nije jasno kako je prazna.
Donosi opet i psuje sebi u bradu kako je se trebao naspavati.
Nista ti drugo Auslenderima ne triba donosit. Samo mu daj meze i janjetine.
More i malo krmeta. Pa opet meza.
Kakvi pire krumpiri i pohovane šnicle!? Daj domaće!
– “Di je vino? Donesi dera vamo litar-litar opet! Šta si usporia?”, graja on na konobara.
“Daj meni, daj svima, overder i federacije naplati!
Svako tri minute nazdravlja da ne pije sam. Pripit, ali i dalje mudar. Nazdravio je on i za mladence, kumove, roditelje i rodbinu s obje strane.
Nazdravio je i za automehanicara što mu je prominio gume neki dan, i zubara koji mu je popravio zube i za tlo po kojem hoda.
Za lipo naše vino, dobar pršut, za propalu ljubav, nova poznanstva, stara prijateljstva,
naš narod, novoposađeno smilje, vinograde…
Nazdravljao je svemu sto mu je palo na pamet.
U neka doba više nije znao kako se zove, zbog količine alkohola u krvi, ali je opet bio sposoban da sjedne u auto i doveze se sam do kuće. Trijeznio se tri dana, a onda spakovao kofere i put Njemačke.
Rekao bi čovik da su ga tamo zarobili i da ništa živo misecima izio nije. Odjednom je volio i babine bresunice, i kuke s jajima, paču, džigaricu na kiselo i tripice.
Sve ono od čega je, dok nije otišao vani, bižao iza stola i govorio “Jeste li imali išta drugo sem ovoga da napravite?”
Sjeo je u auto u koje mu je mater namirila pake domaći proizvoda i nekoliko bidona vina. I bijelog i crnog.
Radensku nije nosio da ne bi imo problema na granici.
Nekako će moći zamišat gemišt i s onom od tamo, iako nije ni blizu našoj.
Stavlja CD od Mate Bulića, pušta pjesmu “Domu mom…”, grli sve ukućane, sjeda u auto i govori: “Da ste pametni i vi bi samnom!”
herca.com.hr
