Županjska Posavina specifična je po mnogočemu, ali možda najviše po svojim stanovnicima. Naime, na ovom području kroz povijest miješali su se brojni narodi i etničke skupine, ali za starosjedioce se smatraju – Šokci.
Po nekim procjenama, na području županjske Posavine još uvijek živi oko 65% Šokaca ili onih koji se njima smatraju ili osjećaju, što je za ovakvo turbulentno područje vrlo visok postotak.
U zadnje vrijeme tj. zadnja tri desetljeća, buđenjem nacionalne svijesti, osjetno, pogotovo kroz razne kulturne udruge, dolazi do oživljavanja starih tradicionalnih i kulturnih običaja, i uvijek u prvi plan isplivaju izrazi kao Šokadija, šokačka baština i slično.
Pa tko su ti Šokci koji vole konje, zemlju, šumu, dobru hranu, žene, vino i rakiju, rađaju se i umiru uz pjesmu i tamburu, koji su tvrdoglavi, prgavi, tjeraju inat, ali pravedni, gostoljubivi i velikog srca?
Na to pitanje ne može nitko dati potpuni odgovor, još uvijek je dosta nepoznanica i nepotpunih izvora i stručnjaci će još dugo raspravljati o tome. No i ono što se zna, samo potvrđuje kako su Šokci vrlo osebujan narod. Iako nema pravih dokaza, među etnolozima prevladava teorija koja se zasniva na indicijama da Šokci dolaze izvorno iz Bosne. Drugi pak pretpostavljaju da su Šokci zapravo drevni žitelji Bijele Hrvatske koja se navodno prostirala od Save, pa sve do današnje Ukrajine. Možda u obje teorije ima istine.
Danas najveći dio Šokaca živi na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema (između Slavonskoga Broda, Đakova, Našica, Vinkovaca i Županje), a značajnija su njihova naselja smještena i sjevernije uz Dravu (Donji Miholjac i Valpovo), te u Bačkoj (Bač, Plavna, Mladenovo /Bukin/, Vajska, Sonta, Bački Brijeg, Bački Monoštor, Santovo) i Baranji (Mohač, Draž, Gajić, Duboševica, Topolje).
Izdvojena skupina Šokaca živi u rumunjskom mjestu Rekašu, nedaleko od Temišvara, u koje su se doselili iz Babine Grede i okolice potkraj 17. st.
Prvi znatniji prijelaz Šokaca iz Bosne u Slavoniju, Bačku i Baranju zabilježen je već početkom 16. st., a najopsežnije se iseljavanje dogodilo tijekom Bečkoga (Velikoga) rata (1684–99), kada je gotovo sve katoličko stanovništvo Podrinja i Bosanske Posavine pobjeglo preko Save na oslobođeno područje.
Razlog su bili teški životni uvjeti u BiH i pojačano islamiziranje kršćana od strane Turaka. Ali ne i samo to. Slavonija je tada netom oslobođenja od stoljeća i pol duge turske vladavine i povlačenjem Turaka ostala je prazna opustošena i slabo naseljena zemlja pa su vlasti odlučile tu naseliti ionako ugrožene katolike iz Bosne koji bi obrađivali zemlju ali i radi pojačavanja granice prema Osmanskom Carstvu.
Dakle, može se reći da je ta migracija Šokaca bila ako ne planirana onda barem vrlo korisna i dobrodošla.
Prostor u naseljen Šokcima u istočnoj Slavoniji naziva se Šokadija.
Nije pouzdano utvrđen postanak imena šokac.
Najstariji do sada potvrđeni spomen imena Šokac nalazi se u osmanskom tefteru Srijemskoga sandžaka iz 1566., u kojem se ono pojavljuje kao etnonim uz imena četvorice stanovnika: Ivaniša Šokca iz Strošinaca, Imre Šokca iz Jamene, Mitra Šokca iz Štitara i Matije Šokca iz Opojevaca. Kao skupno ime za hrvatsko katoličko stanovništvo koje je u to doba živjelo u BiH, Slavoniji, Srijemu i južnoj Ugarskoj pojavljuje se u nizu osmanskih dokumenata iz 17. st.
Problem etnogeneze Šokaca nije do kraja razriješen, pa i danas postoje mnogobrojne teorije koje odgovor pokušavaju naći uglavnom u etimologiji njihova imena.
Prvi pokušaj znanstvenog tumačenja imena Šokac dao je M. P. Katančić, koji ga je vezivao uz planinu Succus na granici između Trakije i Ilirije. Katančić je smatrao da su Šokci ilirsko-panonskoga podrijetla, a tračko-ilirsku teoriju zastupali su i mnogobrojni kasniji pisci, poput franjevaca I. F. Jukića i Bernardina Unyija.
Neka tumačenja vežu ime Šokac uz mađarski jezik, pa je A. Kanižlić tvrdio da ono dolazi od mađarskog ‘sok az’: mnogo je, što im je navodno jednom prigodom rekao kralj Matija Korvin kada su od njega tražili određena prava, a J. Bösendorfer to je ime izvodio iz madžarske riječi ‘so kut’: slani rudnik, koju je vezivao uz banovinu Soli (današnja Tuzla) u Bosni.
Međutim, većina povijesnih izvora pokazuje da je ime Šokac usko vezano uz pripadnost katoličkoj vjeri. Početkom XVIII. st. S. Vilov u svojem Razgovoru prijateljskom među krstjaninom i ristjaninom (1736.) spominje izraz »pošokčiti« u smislu prevođenja na katoličku vjeru, a A. Bačić u svojoj Istini katolicsanskoj (1732.) piše da pravoslavci odbijaju uniju, i to izrijekom »Volijem se poturčiti nego pošokčiti.« Zato prema nekim tumačenjima ime Šokac dolazi od pejorativnoga imenovanja katoličkog stanovništva od strane pravoslavnih susjeda.
Nekako u narodu je najprihvatljivije tumačenje Ivana Franje Jukić koji smatra kako se podrijetlo imena Šokac nalazi u riječi šaka, jer su se susjedni pravoslavni Srbi rugali katolicima što se ne križaju s tri prsta, nego cijelom šakom.
Pravoslavni Srbi tijekom XVIII. i XIX. st. Šokcima su nazivali sve susjedne katolike u Bosni, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Baranji, ali i u Lici, čak i u Dalmaciji i na prostoru uže Srbije. Posebice je značajan primjer iz Semiča, u slovenskoj Beloj Krajini, u kojem pravoslavno stanovništvo sve do danas čak i tamošnje domaće Slovence naziva Šokcima, što potvrđuje da to ime nije vezano uz etničku pripadnost, nego uz vjeru.
Za razliku od Bosanske Posavine i prekosavskih krajeva, Hrvati su u većem dijelu Bosne, Dalmacije i Like naziv Šokac smatrali uvrjedljivim, zbog čega je 1860-ih G. Martić sa skupinom mladih franjevaca u Sarajevu pokrenuo akciju za njegovo iskorjenjivanje i zamjenu hrvatskim imenom.
U fermanu iz 1615. tadašnji sultan Ahmed I. naređuje budimskomu veziru i beglerbezima kaniškomu i bosanskomu da zaštite tamošnje Mađare i Šokce od pravoslavnih mitropolita jer je njihova vjera od vjere »Grka, Srba i Vlaha nevjernika sasvim različita«.
Barski nadbiskup P. Masarecchi također spominje Šokce koje je susreo kao vodeničare u Višnjici kraj Beograda pri vizitaciji Srbije 1632., a franjevac N. Lašvanin u svojem Ljetopisu piše da su se požeški Šokci 1661. sukobili s pravoslavnim patrijarhom koji ih je želio staviti pod svoju vlast.
Godine 1693. spominju se i u sultanskom fermanu u kojem se potvrđuje da oni zajedno s ostalim katoličkim stanovništvom (Latinima, Mađarima, Gardijanima, Lužanima i Arnautima) moraju plaćati crkvena davanja hercegovačkomu pravoslavnom mitropolitu Simeonu.
Ime ‘Šokci’ spominje se i u dvama sarajevskim pravoslavnim crkvenim zapisima iz 1697., koji opisuju da su te godine carski vojnici pod vodstvom princa Eugena Savojskoga preko Save u Slavoniju i Srijem doveli »Hristijane i Šokce«.
Ovo je iznimno važno, jer znači da su 1697. godine i Hrvati i Srbi u Osmanskom Carstvu (Turskoj) nazivani vjerskim, a NE nacionalnim imenima!
To pobija najvažniji argument da ‘Šokci nisu Hrvati jer se nisu nazivali Hrvatima već Šokcima’ – za Srbe se također koristio ne-etnički i ne-srpski naziv ‘Hristijanin’ (pravoslavac).
U 19. st. Šokci su se aktivno uključili u hrvatski nacionalni pokret, ali su i dalje zadržali lokalni šokački identitet.
U Ugarskoj su potkraj 19. i početkom 20. st. vlasti proganjale sudionike hrvatskog pokreta među Šokcima. To je utjecalo i na slabe uspjehe na kulturnom polju.
Stvaranje Kraljevine SHS dovelo je do oblikovanja novih državnih granica, pa je dio Šokaca ostao u mađarskom dijelu Baranje i Bačke.
U Kraljevini SHS bački i baranjski Bunjevci i Šokci zajednički su organizirali Bunjevačko-šokačku stranku, koja je 1926. u #cijelosti pristupila HSS-u!
Osebujna tradicijska kultura i govor (štokavski ikavski), etnonim, kao i tradicionalni načini gospodarenja (stočarstvo, ribarstvo i poljodjelstvo), zajednička vjerska pripadnost, uz znanje i vjerovanje u zajedničko podrijetlo, unatoč činjenici da već nekoliko stoljeća žive u inorodnom okružju, od matičnoga naroda razdvajani državnim granicama, glavni su čimbenici neprekinutoga osjećaja zajedništva i pripadanja šokačkoj skupini kao i hrvatskom narodu.
Dakle možemo reći da su Šokci, hrvatska etnička skupina naseljena u Slavoniji, Srijemu, Baranji i Bačkoj, u granicama današnjih triju država Hrvatske, Mađarske i Srbije.
To su neke povijesne činjenice i podaci koje sam pronašao i prikupio o Šokcima i koji pokušavaju pojasniti tko su oni, ali da biste to i shvatili morate doći ovdje, u Županju, u srce Šokadije, pojesti čobanac,, fiš ili šarana u rašljama, uz tamburaše popiti rakije, prokeriti se u svatovima, zaplakati na sprovodu, i… zainatiti se… Tek tada ćete znati tko su Šokci.
Županjac.net
