BARCELONA, a osobito Lionel Messi, u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka protiv Liverpoola ponovno je oduševila svijet. I kad ne igra pretjerano dobro, Barca pobjeđuje najviše zahvaljujući Lionelu Messiju protiv kojeg više nitko nema lijeka.
Xavi Hernandez, čovjek kojeg Maradona zove najvećim majstorom nogometa, u intervjuu za So Foot je prošle godine otkrio najveće tajne nogometne igre i objasnio je zašto je Barcelona uvijek tako dobra.
Komentirao je smjer u kojem se razvija moderni nogomet i razotkrio trenere za koje vjeruje da ga upropaštavaju. Kazao je da nogomet može napredovati samo na umnom polju te da je to igra koja se igra glavom.
Priznao je kako su njemu i Iniesti govorili da nikada neće uspjeti. Otkrio je da je organizacijski frik koji pogledom preslaguje stolce kada uđe u prostoriju i naziva se običnim, malim sljedbenikom Johana Cruijffa, što misli o statistici u nogometu i kakve veze s tim ima Luka Modrić. Konačno, Xavi je već tad sjajno objasnio zašto je Messi – Messi.
Zbog svega što se s Barcelonom i Messijem događa u zadnje vrijeme, ponovno prenosimo intervju koji je Xavi dao u Kataru, gdje je od 2015. do nedavno najavljenog kraja karijere na kraju ove sezone igrao za Al Saad iz Dohe.
Nogomet se posljednjih godina uglavnom fokusira na fizički aspekt pa se čini da ga je vrlo teško usavršavati. Čini se da je jedina stvar koju se može usavršiti nogometni IQ?
Potpuno se slažem. Moramo usavršiti inteligenciju igre i usredotočiti se na talent. No sve ovisi o trenerima. Trening se danas sastoji 60 posto od fizičkog treninga i 40 posto tehničkog dijela. Drugim riječima, nula posto vremena posvećuje se promišljanju o igri, njezinoj interpretaciji. U budućnosti ćemo prije svega morati poraditi na umu.
Kako unaprijediti rad na mentalnom aspektu igre?
Nogomet je igra u kojoj morate promatrati što se oko vas događa kako biste pronašli najbolje moguće rješenje. Morate se povezati s ostalim igračima i razumjeti prostor i vrijeme. U današnjem nogometu najvažniji je talent. To je sposobnost kontroliranja onoga što radiš i onoga što drugi rade, jer se nogomet igra glavom, a ne samo nogama. Obožavam Usaina Bolta, on je odličan sportaš. Fizički, nitko mu nije ni do koljena. No uz sve dužno poštovanje, on nikad ne bi polučio rezultate na nogometnom igralištu.
Zašto?
Jer se mentalna brzina i inteligencija igre ne mogu zamijeniti fizičkim sposobnostima. To je nemoguće. Kada promatrate, vi procjenjujete situaciju kako biste donijeli bolju odluku. Kada podignete glavu, razmišljate, aktivirate svoje neurone. No ako vam netko kaže što da radite, vi više ne razmišljate. Postupate mehanički.
Neki treneri vjeruju da je ponavljanje istih stvari put do savršenstva…
To mi slama srce. Na taj način možda je moguće usavršiti tehniku, no aktiviramo li tada mozak?
Ostajemo na osnovnim mehaničkim i fizičkim principima. Tijekom treninga od nekih igrača se traži da trče deset metara bez ikakvog korisnog razloga. Ali zašto? Trčanje je dobro, no još je bolje činiti to pametno.
Pokušavaju li igrači barem dokučiti zašto ih neki treneri tjeraju da to rade?
Ja sam osobno uvijek imao volju i znatiželju da razumijem što se događa na terenu. Pitao bih se zašto, kako, gdje, a tako ću i nastaviti kada postanem trener. Ne razmišljamo svi na isti način. Neki profesionalni igrači ne razumiju što se događa na terenu, jednostavno zato što ih nisu trenirali da razviju svoj talent i razmišljaju o onome što im se događa.
No Piaget kaže da je inteligencija ono što radimo kada ne znamo u kakvoj smo situaciji…
Slažem se u potpunosti. Inteligencija je sposobnost reagiranja i prilagodbe problemu s kojim se još nikada nismo sreli. Dani Alves bio je spektakularan na Bernabéuu na desnoj strani, između suparničkih linija. Uvijek imate dojam da se nalazi posvuda. On je nevjerojatan igrač. No, iskreno, on ne igra nogama. Igra mozgom. Ista je stvar s Verrattijem. On je malen i nije brz, no pametan je. On igra poput mene. Da ne igra glavom, ne bi mogao igrati nogomet.
Imaš mnogo samopouzdanja. Kako si od igrača u kojeg nitko ne vjeruje postao svjetski nogometni uzor?
Svaki nogometaš mora prestati sumnjati u sebe. Puno sam toga naučio. Ozljeda 2005. godine naučila me da se moram bolje brinuti o sebi. Prije toga nikad u životu nisam bio u teretani. Puyol, Valdés i ja patili smo u početku karijere. Ljudi su mi govorili da sam pošast Barce, da nisam sposoban igrati za taj klub. Smatrali su da Iniesta i ja ne možemo igrati zajedno. To se promijenilo tek dolaskom Rijkaarda i Luisa Aragonésa. Oni su vjerovali u nas. Na sreću, osvajali smo naslove. Bez toga bi nas zatrli. Smiješno je što svatko misli da razumije nogomet. No ti ljudi znaju samo kritizirati. Zato je bitno imati jasne ideje.
Zove li te zbog tih jasnih ideja Maradona majstorom nogometa?
Lijepo je to čuti od idola poput Maradone. No ja nisam nogometni genij. Ja sam samo Cruijffov sljedbenik, a on je to najbolje rekao: Nogomet se mora igrati umom. Ja nisam Mbappé, nemam njegove noge, no kompenziram umom. Ne možete igrati nogomet ako ne razumijete sve što se događa na terenu. Zašto od nas traže da jedan drugomu damo mjesta? To je logika. Jednako tako, što manje mjesta damo protivnicima, to oni manje šanse imaju doći do gola. Nogomet je prostor i vrijeme.
Što činiš kako bi razumio igru?
Što činim kada imam loptu? Tražim slobodan prostor kako bih uštedio vrijeme za razmišljanje. Što činim kada je nemam? Oduzimam protivniku prostor kako on ne bi mogao pronaći rješenje. On ima manje prostora za pomicanje lopte i manje vremena za razmišljanje. To je ukratko to, no morate obratiti pažnju na mnogo pojedinosti. Primjerice, ako loptu dobijem na aut-liniji, moram se postaviti tako da mogu vidjeti što se događa na terenu. Neki se dovode u nezgodne situacije, no zašto? Morat ćete se okrenuti i izgubiti dragocjeno vrijeme. Izgubiti vrijeme u nogometu je kao da ste izgubili zlato.
Koja je tvoja najveća kvaliteta?
Moja najveća kvaliteta je moja mentalna brzina. Volim raditi na tehnici, brzini izvedbe, viziji igre, dodavanjima. Treba razumjeti gdje se nalazi drugi igrač, a time radite i na altruizmu. Ako znate da ćete suigrača dovesti u nezgodnu situaciju ako mu dodate loptu, nemojte mu je dodati. Budite pametni sa suigračima, ne dovodite ih u nevolju.
Danas je nogomet obilježen statistikom.
Smiješno mi je kada nam na tijela postave GPS uređaje. Podaci s njih reći će vam da je dobro dodavanje čim drugi igrač uspije kontrolirati loptu koju sam mu poslao, iako možda na leđima ima četiri protivnika. To je loše dodavanje, no GPS to ne detektira. Imam odgovornost da ne izgubim loptu, no također moj suigrač ima odgovornost da je ne izgubi. Statistika nikad neće zamijeniti osjećaj. Prema statistici, Modrić je odigrao loše protiv PSG-a. Da, izgubio je loptu nekoliko puta, no dobio je prostor, olakšao svojim suigračima i zadao ozljedu PSG-u. Njegov doprinos je neprocjenjiv. Ako ne želite biti odgovorni za gubitak lopte, postupite kao Modrić ili Iniesta: zadržite loptu, otvorite si prostor i potražite slobodnog igrača. Uvijek je netko slobodan. Uvijek možete vratiti loptu vrataru. Ljudi u posljednje vrijeme haluciniraju dok gledaju City. Oni dobro igraju samo zato što Guardiola po cijele dane pokušava pronaći rješenja za svoje igrače.
Tebe smatraju vođom ofenzivnog nogometa. Smatraš li defenzivni nogomet jednako vrijednim?
Dobra obrana može biti umjetnost, kao i dobar napad. To poštujem. No, na moju veliku žalost, obrana i fizički aspekti danas prevladavaju nad napadom, tehnikom i talentom. Nogomet će postati dosadan ako ovako nastavimo.
Znaš li da je nekima Barca dosadna?
To je nevjerojatno! Je li dosadna Barca ili momčadi protiv kojih igra? Momčadi koje igraju odostraga nisu momčadi koje pokušavaju igrati, nego to odbijaju. Nije li dosadno gledati momčadi koje gube vrijeme ili šalju loptu na tribine kako bi razbile ritam?
Prema jednom norveškom istraživaču svake sekunde na terenu proizvodiš 0,8 informacija. Zašto toliko često?
Moj je mozak poput procesora: pohranjuje podatke i informacije. U tome mi pomaže okretanje glave. To je ključno ako želite savladati vrijeme i prostor. Protivnički igrač iza mene misli – okrenuo je leđa, ne vidi me, no ja ga vidim. Messi ne dodaje loptu nasumično i ne rješava je se bezumno. Messi privlači obranu i onda predaje loptu slobodnom suigraču. No ne može svatko u momčadi imati Messija… Ne može ni svatko zaigrati za Barcelonu. Barcelona igra drugačije od drugih jer mi naučimo razmišljati. Kada sam prvi put vidio Abidala, bio sam u šoku. Zatim je počeo razmišljati o igri, promatrati, postavljati pitanja, pronalaziti odgovore. Sposobnost da se brzo prilagodi omogućila mu je da postane najbolji obrambeni igrač na svijetu.
Zašto ne potičemo više kreativnosti u nogometu?
Jer vjerujemo da je to nemoguće. Kada postanem trener, volio bih da moja momčad ima 99 ili 100 posto posjeda lopte. Postoje dvije vrste trenera: oni koji se boje posjedovati loptu jer ne znaju što bi s njom i oni koji ne mogu živjeti bez nje. Bez lopte, ja ne uživam u igri.
Messi i Iniesta dodaju si loptu i kada su dva metra jedan od drugoga. Je li to zbog užitka ili kako bi posramili protivnike?
To rade kako bi privukli protivnike, a ne kako bi ih posramili. Igrača lopta prirodno privlači, osobito kada gubi. Za povratak će morati vratiti loptu, pa će nas doći zaustaviti. A ako mi gubimo, Messi pokušava pronaći prostor i protivnike privući na sebe kako bi oslobodio suigrače. Ne možete izvesti dobar napad ako vas je manje. Ako je protivnika više, morate igru prebaciti ondje gdje postoje prostor i vrijeme.
Kada gledaš utakmicu na televiziji, možeš li razlikovati te ideje u vremenu i prostoru unatoč raznim kutovima?
Potpuno se zadubim u utakmicu. To je za mene kao kada gledam film. Ako me netko ometa, ne razumijem dijalog među igračima. Razmišljanje je sve što imam. Ja nisam Messi: on dribla četiri igrača, ja ne.
Možda te to nikada nisu naučili?
To se ne može naučiti. Ako, poput mene, nemate ni brzinu ni vještinu, morate kompenzirati drugim kvalitetama. Jeste li me ikad vidjeli da izvodim škarice? Niste. To nisam ja, ne ide mi to. No dajte mi loptu i neću je izgubiti. Jer razmišljam, gledam, tako treniram cijeli svoj život i to je zapisano u mojim neuronima.
Osim gledanja nogometa, voliš brati gljive. Pomaže li ti to na neki način?
Neke stvari uvijek radim, poput opsesije su. Kada uđem u sobu, analiziram kako su postavljeni stolovi i stolci. Uvijek želim sjesti tako da vidim cijelu sobu. Volim kontrolu, ne volim iznenađenja. Imam dobru organizacijsku sposobnost. Znam što moram napraviti svakog sata u danu.
Voliš Tetris?
Šalite se? Bio sam prvak u Tetrisu. U toj igri sve oblike morate smjestiti u određenom smjeru i očekivati koji će sljedeći pasti. Ta igra budi vaše kognitivne sposobnosti. Radi se o prostoru i vremenu, kao i u nogometu. Morate razmišljati unaprijed. Priprema za Tetris ista je kao i za nogomet.
Emery je izjavio da želi da njegovi igrači budu pametniji od njega. Možeš li se nositi sa skupinom igrača koji ne razmišljaju o igri na isti način poput tebe?
Pokušat ću ih podučiti mojem viđenju nogometa. Neću zapostaviti fizički aspekt, no ne želim da moj obrambeni igrač samo igra u obrani, želim da igra. Mascherano je naučio igrati u Barceloni. Umtiti je najbolji središnji branič jer ne igra cijelo vrijeme u obrani. U Lyonu je jednostavno predavao loptu veznome, no u Barceloni je potrebno više sudjelovati.
Što misliš o Dembéléu?
Treba mu još vremena. Barca je poput završnog ispita za nogometaše. Dembélé je sada na diplomskom, jer ne mogu svi zaigrati za taj klub. U njemu morate znati trostruko više nego drugdje. Dembélé ima velik talent i brz je, no u Barceloni neće imati onoliko prostora koliko je imao u Dortmundu ili Rennesu. Morat će naučiti brže razmišljati. Neki prosječni igrači igrali su za Barcu petnaest godina jer su imali karakter, a neki izvrsni igrači nisu postigli ništa jer nisu mogli podnijeti pritisak.
Je li to onaj poznati strah od nastupa o kojem govori Jorge Valdano?
To je to. Mentalna snaga stabilizira izvedbu. Marcelo, Modrić i Sergio Ramos ne skrivaju se od vatre, oni se pojavljuju baš u tom trenutku kad je teško.
Barcelona ima karakterističnu filozofiju igre, no igrao si i uz mnoge strane suigrače. Postoje li razni oblici nogometne inteligencije?
To se uopće ne tiče nacionalnosti, nego karaktera svakog igrača. Očito je da Brazilci nemaju isti pogled na život kao Nijemci. Oni su općenito zaigraniji, umanjuju svoje probleme. Kada gledate Marcela, Alvesa ili Neymara, čini vam se kao da igraju na ulici.
Urugvajski branič Godin kaže da se zbog odgovornosti nikad ne zabavlja ne terenu. Misliš li da Godin toliko puno napucava kako bi izbjegao pritisak ili mu je to zabavno?
Kada osjećate odgovornost, više patite. To mi se događalo ranije u karijeri. Želite sve učiniti ispravno, natjerati ljude da vas poštuju. Međutim, morate se početi zabavljati. Nemoguće je ne zabavljati se. Godin je izvanredan branič i ne napucava loptu jer u tome uživa. U redu je to učiniti u 93. minuti kako biste kontrolirali rezultat, no koja je svrha toga u 60. ili 70. minuti? Napucavanje lopte je intelektualni poraz. Treba pronaći prostor, vratiti loptu vrataru, driblati. Treba učiniti bilo što, samo ne izbaciti loptu. Mene u tome sprječava moj osjećaj odgovornosti.
Kako se osjećaš kada doneseš lošu odluku?
Osjećam kao da mi srce iskače iz prsiju.
