Ono što srbokomunizam i njegove hrvatske sluge nisu pobili na Bleiburgu, likvidirali po masovnim stratištima diljem Slovenije i na hrvatskom Križnom putu, danas se uništava (istina humanijim metodama) sustavnim iseljavanjem iz Hrvatske unuka tih istih hrvatskih stradalnika.
„Hrvatska se iseljava“ zvone na uzbunu naslovi u medijima, to je činjenica, ali koja Hrvatska? Iz Republike Hrvatske se ne iseljavaju sinekurno zaposlena i zbrinuta „djeca i unuci komunizma“ nego oni što ni na koji način ne spadaju u taj korpus privilegirane komunističke nomenklatute; iseljava se nacionalno osvještena Hrvatska, djeca branitelja, ljudi želji posla i pristojnog života.
Mladi ljudi kojima je ukradena hrvatska državnost, koji osjećaju da se ništa promijenilo nije nego se i dalje ispod žita vozi po „moralno političkoj podobnosti“ (mpp). Ivo Josipović sve bi njih jednostavno nazvao potomcima domobrana i ustaša, zmijskim leglom, potomcima onih što su najprije stvorili NDH, a poslije i samostalnu i suverenu Republiku Hrvtsku te proglasio remetelačkim faktorom u restauraciji Socijalističke Republika – a to je za sovjetske umove i srbokomuniste neoprostiv grijeh, magnum crimen koji se samo konačnim riješenjem hrvatskog pitanja može riješiti.
Komunistički diktator Josip Broz Tito sedamdesetih je godina prošlog stoljeća, glumeći nekakav komunistički „treći put“, podijelio putovnice i poslao u inozemstvo na “privremeni rad“ stotine tisuća ljudi, uglavnom Hrvata koji nisu bili „previše oduševljeni“ socijalističkim samoupravljanjem i na taj je način oslobodio hrvatske prostore od Hrvata s ciljem da mehaničkim naseljavanjem Srba i muslimana ojača krvnu sliku združenog jugoslavenstva. Kao bonus takvoj migrantskoj operaciji jugoslavenski je komunistički režim dobio znatan devizni priliv u milijardama (ondašnjih) dolara, sve u konvertibilnoj valuti, milijarde s kojima je mogao jačati JNA, financirati Pokret nesvrstanih i krpati ogromne jugoslavenske proračunske rupe.
Kao marljiv učenik samoupravnog socijalizma iz prve ruke to isto radi i Andrej Plenković i zdrug oko njega. Prije svih Davor Božinović, meštar za ONO i DSZ, unutarnje poslove, specijalne zadaće i kad god treba skočiti na mig gospodara. A tu je već i licencirani izdajnik po profesiji, Gordan Jandroković. I, naravno, HDZ-ovo novo jednoumlje u kojem se svi i u svakom pogledu 100% slažu s Andrejom Plenkovićem. Mladi ljudi odlaze iz Hrvatske jer u zemlji gdje se dužnosnici 10% slažu s vođom treba bježati. Za vrijeme Domovinskog rata hrvatski su sinovi ratovali i branili zemlju od srpsko-srbijanske agresije, zlatna se mladež bila pritajila i bojkotirala odlazak na bojišnicu, to su za njih obavljali „klerofašisti“. S Račanovom je Vladom obnovljene snage partijska nomenklatura izašla iz sjene i počela preuzimati suvrenu republiku Hrvatsku. Nemojmo zaboraviti prvi krug Markovićeve privatizacije bio je namijenjen partijskim dužnosnicima i komitetlijama i oni su ponuđeno zgrabili. Te su tvrtke do danas su u njihovim rukama. Tako ojačana, obnovljena i dobro umrežena partijska je nomenklatura (YUTA) zauzela sve strateške pozicije u ministarstvima, državnim poduzećima, pravosuđu, sveučilištima, državnoj upravi i institutima.
Upravo partijskom zdrugu sve vrijeme smeta nacionalno osvještena Hrvatska, kao što je to i Titu smetalo, i sada je po istoj shemi organizirano njeno sustavno iseljavanje. U Jugoslaviji su to radili državni biroi za zapošljavanje povezani s njemačkim i francuskim biroima, danas su to specijalizirane agencije pod „visokim pokroviteljstvom“ i Milanovićeve i Plenkovićeve vlade.
I s tako od „ustaša i domobrana“ očišćenom Hrvatskom Plenkovićeva se Vlada sad igra i kalkulira, jer na tako ispražnjene prostore mogu se naseliti bratski jugoslavenski narodi (tzv Regijom), islamski migranti, Kinezi… ovisi kako Europska komisija bude prišapnula. Po istom je scenariju radila i Milanovićeva Vlada i to su iste bezlične i sluganske Vlade pune pompe, bahatosti i nadripolitičara što tako grozno podsjećaju na samodopadnu veličnost komunističkih prvaka – jer su to ti isti.
Mogu se Angela Merkel i Emmanuel Macron do mile volje dogovarati kako geopolitički riješiti zapadni Balkan, mogu sebi ugađati i dovoditi odabranu publiku, pljeskatore premijere i predsjednike BiH, Kosova, Hrvatske i Srbije, mogu se slikavati i medijima dijeliti samouvjerene osmjehe dobro obavljena posla; čini im se da mogu Americi prkositi specijalnim aranžmanima s kineskim Huawei, prelijevati europski novac u kineske džepove, mimo dogovora sklapati sa sovjetskom Rusijom separatne dogovore… mogu što hoće, ali ne i koliko hoće. Bez SAD nema mira na Balkanu kao što bez Amerike ne bi bilo mira u Europi 1918., ni 1945., pa ni međunarodnog priznanja suverene Republike Hrvatske, da spomenem ono što se Hrvatske najizravnije tiče. A tu činjenicu um titovog pionira ignorira i još ne shvaća kako doista veliki svijet funkcionira, što se doista zbiva u bližem i tamo gdje se doista odlučuje o budućnosti svijeta i Hrvatske.
