Ona je bila majka koja je za Hrvatsku dala sve – sve ono najviše što jedna majka može dati. Dala je četvoricu svojih sinova. Kata Šoljić umrla je na današnji dan 2008. godine u 85. godini s četiri velika ožiljka na srcu. Njezini ožiljci su se zvali: Niko, Mijo, Ivo i Mato.
Uvijek je bila ponosna na djelo i snagu svojih sinova. Kazala je jednom prilikom:
– Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt. Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.
Stravične smrti Katinih sinova
Kao da joj nije bilo teško što je ostala bez svojih sinova nego je za njihovim posmrtnim ostacima godinama tragala.
– Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala – govorila je Kata prije nego ih je pronašla. A tek je nakon 12 godina uspjela pronaći i prikupiti njihove ostatke svojih te ih dostojanstveno sahraniti.
Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Tamo je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina.
Drugi sin Mijo, tri godine mlađi od Nike uspio je skloniti svoju obitelj u Zadar, a on se vratio u Srijemske Čakovce vidjeti što mu je s kućom. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga.
Treći Katin sin Ivo, zapovjednik na Mitnici poznatiji kao “Veliki Joe” imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u zasjedu četnika te je pokušavajući izvući se iz zasjede. Skočio je u Dunav te se utopio u hladnoj i nabujaloj rijeci. Iza sebe je ostavio troje malodobne djece.
Četvrti sin Mato poginuo je još na početku rata pri pokušaju zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.
Posljednje tijelo, najstarijeg Nike, pronađeno je 2003. godine u neoznačenoj grobnici na groblju u Srijemskoj Mitrovici. Njegova smrt bila je strašna, a Kata nije mogla zadržati suze gledajući fotografije posmrtnih ostataka. Tijelo mu je pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici.
Sin Mijo izvađen je iz bunara bez glave dok su Ivu izvukli iz Dunava nakon četiri godine.
Niku je pokopala pored braće u Vukovaru.
Zet joj poginuo, a kćer s obitelji završila u logoru
Kata je tugovala i plakala i sa svojom kćeri Anom čiji je muž Ivan Vukojević poginuo, a borio se u Vukovaru od prvog dana. I Katina starija kći Marija i njezin suprug Stjepan Barišić, zajedno sa sinovima Tonijem i Zoranom, branili su Vukovar. Nakon njegova pada bili su zarobljeni i odvedeni u logor u Srijemsku Mitrovici. Tamo su prošli pravi pakao.
Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nikad nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli uzalud. Kata Šoljić postala je živući simbol stradanja u Domovinskom ratu i dobila nadimak “vukovarska Majka hrabrost”
No Kati je život prije rata bio težak i mukotrpan. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Katina majka proživljavala je tako istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije.
Kata, djevojačkog prezimena Tikvić, rođena je 1923. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kad joj je bilo 13 godina. Ni majka joj nije dugo živjela. A kako i bi kad je četiri sina pokopala.
U komunizmu maltretirani i proganjani
– Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Kata je izgubila četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske NDH. Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast – navodi Mladen Pavković u svojoj knjizi “Kata Šoljić – Junakinja hrvatskog Domovinskog rata”.
Kata se sa 18 godina udala za Antu Šoljića u selo Vulice. Tamo su živjeli do 1956. godine i tamo su se rodila sva njihova djeca. četiri sina i dvije kćeri. Teškom mukom majka je podizala djecu i uvijek ih odgajala u hrvatskom nacionalnom i vjerskom duhu.
– Njezin suprug koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan. Državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar. Da bi izbjegli česta maltretiranja, obitelj Ante Šoljića napušta selo Vulice u rodnom kraju i 1956. seli se u Srijemske Čakovce. Međutim, ni tu nisu imali mira, iako su živjeli bolje, i tu su bili proganjani i maltretirani – navodi u svojoj knjizi Pavković.
Suprug joj je umro 1981. godine. Kata je potom preselila u Vukovar gdje je živjela s najmlađom kćerkom Anom i zetom Ivanom Vukojevićem. Tu je živjela sve do početka Domovinskog rata, a zatim se privremeno sklonila u Mađarsku. Majka tako svoje sinove nije mogla ni ispratiti u posljednju životnu borbu.
U progonstvu je Kata bila po mnogim mjestima u Hrvatskoj. Od države je dobila mali jednosobni stan u Zagrebu, gdje je živjela svojim teškim uspomenama i bolešću, uz pomoć i brigu svojih kćeri te mnogih unuka i praunuka. Smrt ju je zatekla u umirovljeničkom domu u Gajnicama.
Umrla je 8. srpnja 2008. u bolnici Sv. Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju.
Škola ljubavi i žrtve za bližnje
Prigodom Dana državnosti 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Također, 2004. je od Udruge branitelja a na poticaj Mladena Pavkovića dobila je nagradu “Junakinja hrvatskog Domovinskog rata.” Prije četiri godine na Majčin dan park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po hrabroj majci.
Majka Hrabrost za života je kazivala ovako:
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”.
24sata.hr
