Domaće lubenice rijetkost su na pijacama Hercegovine, pa i veletržnici u Tasovčićima, kraj Čapljine, gdje suvereno vladaju grčke i albanske, a u novije vrijeme i prilično ukusni crveni plodovi iz Turske. Zašto nema, odnosno gdje se krije domaća lubenica, pitali smo Marinka Merdžana, jednog od vodećih proizvođača na području juga Hercegovine:
„Razlog je kišovit i hladan svibanj, koji je produžio vegetaciju. Niske temperature su uvjetovale da oplodnja lubenice ne uspije, tek poslije zatopljenja u prvom dijelu lipnja, došlo je do oplodnje i zametanja plodova, tako da smo imali jedan period od petnaest, dvadeset dana kojeg biljka nije iskoristila, pa zato približno toliko kasnimo u proizvodnji. Pojedinci koji sade na ‘tanjim’ tlima, na crvenicama, nešto bere. Ta lubenica ide naprijed sedam do deset dana, dok će na dubljim tlima kasniti deset do dvadeset dana“, kaže Merdžan, te na opasku da je prošle godine već u lipnju domaće lubenice bilo u izobilju, nastavlja:
„Prošle godine ja sam počeo na veliko brati 24. lipnja, dok ove godine neće biti berbe prije polovice ovoga mjeseca. Lani su neki proizvođači brali i prije, dok su ove godine do sada tek male količine izišle na tržište, stidljivo, probiru ljudi, što kažemo mi ‘čokaju’ po koju“.
Hoće li se kašnjenje u dozrijevanju odraziti na plasman i cijenu?
Lubenica je općeniti podbacila u široj regiji iz sličnih razloga kao i kod nas. Možda će to biti i plus, jer je Grčka svoju lubenicu već skoro riješila, dostigla 1,5 KM, što je za nas velika cijena, pa uvoznici i tržni centi sada pribjegavaju uvozu iz Albanije, kvaliteta je daleko lošija, ali je cijena niža. Albanska ide od 0,50 do 0,80 KM.
Ubiše nas ti Albanci, najprije su zapriječili plasman i cijene prvih rajčica, a sada se slično može očekivati i s lubenicom, ako ne prođe njihova, teško će i naša imati dobru prodaju.
„Albanska država puno ulaže u poljoprivredu, dok je kod nas je zemljište uglavnom
Zapušteno, nitko se ne brine koliko ima domaće proizvodnje, nikoga to nije ni briga. Glavni problemi su neizvjesnost oko prodaje i uvoz bez ograničenja. Mi govorimo o slobodnom tržištu, ali neka netko od ovih naših uvoznika pokuša izvesti, vidjet ćemo dokle će doći“.
Za razliku od nekih zapadnih zemalja, nema ni solidarnosti s domaćim proizvođačima, dok tamo bez obzira na cijenu, prednost ima domaća roba, kod nas toga nema?
Kako se kod nas, ponašaju tržni centri, to je neusporedivo sa Zapadom, tradicijom i kulturom, to je na razini divljeg tržišta. Važno je fenig jeftinije, uopće ih nije briga koliko na tržištu ima ili nema domaće robe, domalo je možda neće biti nikako.
Jeste li dogovarali plasman, s obzirom da ste za ovdašnje prilike veliki proizvođač?
Dogovorio sam s vodećim domaćim tržnim centrom u Hercegovini, nešto, načelno me podržavaju, međutim ni oni nisu u mogućnosti pratiti me, jer se moramo s uvoznom uklopiti.“
Moglo bi se reći, za domaćeg proizvođače najsigurnija ostaje prodaja na improviziranim štandovima uz prometnice.
Tekst i foto: D. Musa
