“Pred kolapsom smo, šaljite nam radnike ili će propasti turistička sezona, a onda će uslijediti neviđeni egzodus iz zemlje”, ovakvi su apeli ugostitelja s Jadrana pristizali vladi prije nekoliko tjedana uoči početka glavnog dijela sezone.
Riječ je bila o svojevrsnoj ucjeni prema vladi. Mi nemamo radnike, a onda će vama propasti sezona i milijarde u proračunu iz turizma, koji drže gotovo 20 posto domaće ekonomije.
Vlada se malo nećkala, no onda je ipak povećala kvote za uvoz stranaca kako bi popunili radna mjesta u restoranima i hotelima.
Zašto stranaca? Zato što hrvatski školovani konobari i kuhari više ne žele raditi, odnosno biti izrabljivani. Desetljećima je zapravo domaći ugostitelj teško iskorištavao domaće radnike, bilo prevelikom satnicom i niskim plaćama, bilo izbjegavanjem toga da ga se prijavi. Desetljećima su na taj način ugostitelji zarađivali milijune na uštrb školovanih radnika i uživali potom u vlastitom luksuzu. Sada se dogodio veliki obrat. Profesionalni konobari i kuhari naprosto više ne žele raditi za domaće ugostitelje pa odlaze u inozemstvo. U Italiju, Irsku, Njemačku, na kruzere. Ukratko, van iz Hrvatske.
Zamijenit će ih stranci bez ikakvih stručnih kompetencija. Događa se zapravo velika izmjena radne snage u Hrvatskoj. Domaći radnici odlaze u zapadne zemlje, a neprofesionalni strani radnici, mahom iz Makedonije, Srbije, Albanije, ali i bliskoistočnih zemalja, dolaze u Hrvatsku pa je, u konačnici, naseljavaju. To je činjenica s kojom neki nemaju problem, jer su emigracije prirodne i dio su globalnog svijeta, a neki u tome vide veliki problem jer Hrvatska gubi mlade i školovane ljude.
No, evo što o tome kaže jedan konobar iz Opatije, koji nas je zamolio za anonimnost.
“Za nedostatak školovanih radnika ugostitelji su si sami krivi jer su nas profesionalce godinama izrabljivali. Radili smo po 12 sati na minimalcu. Sve ostalo smo zaradili na napojnicama. Ali to je sve bilo premalo s obzirom na velike troškove takvog turističkog grada. Pa Opatija je skuplja i od Zagreba. Znam za takve primjere diljem Kvarnera, po Krku, Cresu…”, prepričava nam iskustva naš sugovornik.
“Znamo raditi pravu talijansku kavu, raspoznavati najbolja vina, a strani radnici, Makedonci, Srbi, Albanci, to ne znaju. Ne znaju razliku između škampa i jastoga! Nemam načelno ništa protiv stranaca, ali valjda trebaju biti kvalificirani za posao. Kako će raditi ako ne znaju ni engleski jezik?”, pita se naš sugovornik.
“Svi ti ugostitelji su preko naših leđa pokupovali BMW-e i apartmane. To nije od jučer, to traje dugo godina. Sada se žale što ne mogu pronaći pravog radnika. Pa naravno da ne mogu kada su nas godinama iskorištavali. Ma neka propadnu. Jer niti jedan pravi gost ne voli Makedonca, Filipinca ili Albanca za poslužitelja, već domaće hrvatske profesionalce. Zbog toga su turisti i došli u Hrvatsku. Žele vidjeti pravu autohtonu ponudu. I vina i jela, ali i hrvatskog konobara koji zna engleski”, kaže nam školovani konobar iz Opatije.
Dodaje kako mnogo radnika već godinama odlazi raditi u Italiju na jezera, oceanske i riječne kruzere, zimi na skijališta, Irsku, Njemačku… Svugdje, samo ne na Jadran kod domaćih ugostitelja.
Drugi educirani konobar s kojim smo razgovarali je iz Splita. Pobjegao je iz domaćeg ugostiteljstva i sada radi sezonski po skijalištima u Austriji i Švicarskoj.
“Gledajte, konobarstvo je moje zanimanje i trudio sam se ostati u Hrvatskoj. Bili smo spremni raditi koliko treba. Međutim, prijavljivali su nas na 3500 kuna, a ostalo plaćali na ruke. Međutim, mene je živo zanimalo kakva će mi biti penzija. Kako sam računao, nikakva. Sada radim po skijalištima jer sam prijavljen na punu plaću, više zarađujem pa si mogu i dodatno uplaćivati u staž ako želim. U Hrvatskoj mi se gazda stalno jadao da ima visoke namete od države i da me zato ne može prijaviti na punu plaću”, kaže nam sugovornik i dodaje:
“Radili smo svakakve smjene. I dvokratno, i vikende, bez dana slobodno. Shvatio sam da onda više ništa nemam od osobnog života. Uz to sam svašta doživio od vlasnika. Vlasnica se znala prijavljivati na šifre konobara i uzimati gotovinu iz blagajne. Onda sam vidio da to više nema smisla. To jesu možda izuzeci, ali, eto, svega je bilo”.
