Na današnji dan prije točno pola stoljeća odigrao se pothvat koji se može smatrati najvećim u povijesti čovječanstva – čovjek je prvi put zakoračio na neko drugo svemirsko tijelo, na Mjesec i doslovno postao stanovnikom svemira.
Američki povjesničar Arthur Schlesinger Jr. 1999. godine rekao je da će se kroz 500 godina, ako SAD još uvijek bude postojao, 20. stoljeće pamtiti po letu na Mjesec dok će sve ostalo izblijedjeti: „Dvadeseto stoljeće pamtit će se, kada se sve drugo zaboravi, kao stoljeće u kojem je čovjek raskinuo svoje Zemaljske spone i počeo istraživati svemir.“
Događaj koji je pratio cijeli svijet
Slijetanje na Mjesec pratio je cijeli svijet, preko 600 milijuna ljudi gledalo ga je na TV-u, a uspjeh američkih astronauta gotovo nitko nije doživio isključivo kao američku pobjedu u hladnoratovskoj utrci s Rusima, iako je ona to u velikoj mjeri bila.
Tome su, osim suštinski nadnacionalne prirode događaja, uvelike pridonijele i legendarne riječi Neila Armstronga koje je izgovorio u trenutku kada je stao na prašnjavu površinu našeg prirodnog satelita: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali golem skok za čovječanstvo.“ U toj povijesnoj rečenici nema tragova američkog patriotizma; ona ga nadilazi i obraća se ljudskom rodu.
Tadašnji američki predsjednik Richard Nixon u svojem je razgovoru s članovima misije za njihove šetnje Mjesecom također istaknuo da je podvig ujedinio sve stanovnike svijeta. Pritom je zanimljivo podsjetiti da je imao pripremljen govor za slučaj da je spuštanje lunarnog modula (LM) završilo katastrofom. Čak je i u njemu istaknut univerzalan značaj šetnje Armstronga i Edwina Aldrina.
„Za njima će tugovati njihove obitelji i prijatelji; oplakivat će ih njihov narod; oplakivat će ih ljudi svijeta; oplakivat će ih Majka Zemlja koja se usudila poslati dvojicu svojih sinova u nepoznato“, stoji u dijelu teksta koji, srećom, nije morao biti pročitan.
Nixon je, naravno, imao dobrih razloga za rezervnu verziju. Program Apollo nije uvijek tekao glatko, a ulog je bio velik. Zapravo je bio toliko golem da su mnogi postavili pitanje je li bilo pametno upustiti se u njega. Ono je postalo posebno aktualno i češće se postavljalo u vrijeme kasnijih misija Apolla, nakon prvog slijetanja, kada je SAD zahvatila gospodarska kriza s kojom je rasla nezaposlenost.
U ovom tekstu pokušat ćemo dati barem neke odgovore na ovu dvojbu iz ponešto osobne perspektive uz nešto nepoznatih i manje poznatih činjenica.
Legendarna Kennedyeva najava dosezanja Mjeseca
Prije svega treba ponoviti da je Nixonov prethodnik, John F. Kennedy, 1961. pred SAD postavio izuzetno ambiciozan cilj nakon što se konzultirao s tadašnjim čelnicima NASA-e koji su plan smatrali izvedivim te čak njegovali ambicije za ljudsko osvajanje Marsa.
Legendarne riječi: „Odlučili smo ići na Mjesec ne zato što je to lako, već upravo zato što je teško“, izgovorio je godinu dana kasnije na stadionu Rice u Houstonu.
Takav pothvat u tom trenutku povijesti, u tako kratkom vremenu, unatoč optimizmu NASA-e, bio je izuzetno zahtjevan. No američki predsjednik nije imao puno izbora. Naime, SSSR je bio u velikoj prednosti; već je u svemir poslao satelit Sputnjik, psa Laiku i prvog čovjeka Jurija Gagarina, pa su Amerikanci mogli samo hvatati korak ili se odlučiti za neki veći cilj u kojem Rusi neće imati posebnu prednost.
Kennedy se kolebao između saveza s Rusima i desalinizacije vode
Zanimljivo je pritom da je Kennedy u jednom trenutku razmatrao pragmatičnu mogućnost da s ruskim predsjednikom Nikitom Hruščovom pokuša dogovoriti zajednički let na Mjesec, ali i da se s Rusima uopće ne natječe u svemiru, već da svijet impresionira rješavanjem važnog problema desalinizacije morske vode u velikim razmjerima.
Kako povijest pokazuje, udruživanje nije prošlo jer je Hruščov tražio da se prvo ostvari ugovor o nuklearnom nenapadanju, a potom je uslijedila Kubanska kriza. Kennedy je pak odlučio da desalinizacija ni u kojem strateškom i psihološkom smislu ne bi mogla imati jednako moćan efekt kao šetnja čovjeka po Mjesecu.
Zanimljivo je također i to da je Kennedy 1973. počeo gubiti entuzijazam za vrlo skup let na Mjesec jer je od čelnika NASA-e, Jamesa Webba, (snimka njihovog razgovora) doznao da im to vjerojatno neće poći za rukom prije kraja 1969., što je značilo da ga neće dočekati na predsjedničkoj poziciji čak i ako bude ponovno izabran. Neki povjesničari pitaju se bi li se spuštanje uopće dogodilo da nije bilo atentata u Dallasu.
Armstrong je slijetanju davao šansu od samo 50%
Kako bi SAD uspio u roku koji je zadao Kennedy, do kraja desetljeća, trebalo je značajno povećati broj ljudi koji su radili na svemirskim programima kao i ulaganja u NASA-u te angažirati preko 20.000 kompanija i sveučilišta.
U jeku misije broj stručnjaka koji su radili na raznim povezanim projektima narastao je od nekoliko tisuća na više od 400.000, a izdvajanja iz proračuna dosegnula su visokih 4%, koliko danas u sva istraživanja i razvoj svih mogućih projekata ulaže samo nekoliko rijetkih najrazvijenijih zemalja. Procjenjuje se da su Amerikanci na sve dijelove programa potrošili oko 25 milijardi dolara, što bi u današnjim dolarima bilo oko 200 milijardi.
Bilo je i ljudskih žrtava
Misija je odnijela i druge vrste žrtava. Primjerice, brojnim NASA-inim stručnjacima stradao je obiteljski život zato što su gotovo redovno radili prekovremeno i vikendima kako bi ostvarili rokove. Osim toga, 1967. tijekom vježbe za misiju Apollo 1, u požaru u kapsuli, život su izgubila trojica astronauta – Virgil I. Grissom, Ed White i Roger B. Chaffee.
Uz sve to, ishod je do samog kraja bio neizvjestan. Sam Armstrong 2012. u intervjuu je rekao:
„Mjesec dana prije lansiranja Apolla 11 odlučili smo da je vrijeme da pokušamo sletjeti na površinu. Mislio sam da je vjerojatnost da ćemo se s tog leta vratiti na Zemlju oko 90 posto, ali i da je šansa da ćemo uspjeti sletjeti iz prvog pokušaja samo 50 posto. Bilo je toliko nepoznanica o silasku iz lunarne orbite na površinu koje se nisu pokazale u testovima, a postojala je i velika mogućnost da ima nečega što nismo pravilno shvatili te da ćemo se morati vratiti na Zemlju bez slijetanja na Mjesec.“
13 minuta trilera
Kako danas znamo, 13 minuta spuštanja iz orbite Mjeseca do mjesta slijetanja bilo je pravi triler. Među ostalim, poznato je da je Armstrongu i Aldrinu tijekom potrage za povoljnim mjestom za slijetanje u neravnom terenu umalo ponestalo goriva. Nedostajalo je samo 18 sekundi da odustanu!
Osim toga, računalo na LM-u tijekom spuštanja četiri je puta javljalo ‘alarm 1202’ i jednom ‘1201’, što je zbunilo astronaute jer im se oni nisu oglašavali za njihovih vježbi na Zemlji, unatoč tome što su ih neki odradili više od 2000 puta. Na sreću, i astronauti i vrsni poznavatelji računalnog programa u Houstonu, koji su bili ljudski dio računalnog sustava nazvanog četvrtim astronautom, prepoznali su da se radi o alarmu koji je označavao preopterećenja računala i nije bio tako važan da bi zbog njega trebalo prekidati misiju.
Kako je Apollo zaslužan za životni stil koji imamo?
Dakle, ponovimo još jednom pitanje s početka: Je li taj pothvat bio vrijedan troškova i truda?
O dvojbi smo porazgovarali s profesorom Craigom Underwoodom, koji se svemirom bavi već preko 30 godina, a vodi grupu Sensors & Platform Systems Group u Svemirskom centru Surrey u Velikoj Britaniji, zaduženu za razvoj instrumenata, sustava i tehnika obrade podataka potrebnih za istraživanje Zemlje i drugih planetarnih okruženja (na slici dolje).
„Kad god je riječ o istraživanjima svemira, uvijek će se naći ljudi koji će pitati zašto tratimo novac na svemir kada se bolje može iskoristiti na Zemlji“, rekao je Underwood za Index.
Bezbrojne tehnologije vuku korijene iz programa Apollo
„To je za očekivati jer ljudi jednostavno ne znaju na koje su sve načine svemirska istraživanja bila ključna za tehnologiju koja nam omogućuje stil života kakav imamo u 21. stoljeću. Primjerice, ljudi mogu pitati zašto ne radimo na klimatskim promjenama umjesto da se bavimo svemirom. No mi ne bismo imali ozbiljna mjerenja iz svemira koja su nam potvrdila klimatske promjene da nije bilo svemirske tehnologije. Prije 30-ak godina zahvaljujući njoj postali smo svjesni postojanja ozonskih rupa te njihove prirode i uzroka. Zahvaljujući tim spoznajama situacija se danas popravlja. O svemirskoj tehnologiji danas ovise i komunikacije, navigacija, meteorologija, Internet itd. Brojni instrumenti za razne vrste snimanja koje koristimo u suvremenoj medicini također vuku svoje korijene iz programa Apollo“, dodao je.
Underwood smatra da je misija, među ostalim, dala snažan poticaj razvoju mikroelektronike i računala. Naime, valja se sjetiti da je samo računalni program koji je za vođenje Apolla sa svojim suradnicima razvila Margaret Hamilton s MIT-ja bio sastavljen od listi kartica koje su sakupljene u fascikle bile visoke gotovo kao ona sama (slika dolje). A za potrebe svemirskih letova sve je trebalo minijaturizirati i učiniti lakšim, pa i računala. Naravno, upravo to učinjeno je, u skladu s tadašnjim mogućnostima, računalom koje je postavljeno u lunarni modul. Unatoč velikim količinama podataka koje je trebalo obrađivati za navođenje, navigaciju i kontrolu, ono je uspješno svedeno na dimenzije 61×32×17 cm i težinu od 70 kg. Istina, imalo je računalnu moć tisućama puta manju od suvremenih mobitela, usporedivu s današnjim mikrovalnim pećnicama, no uz potporu brojnih stručnjaka u kontroli leta, bilo je dovoljno za ono čemu je služilo.
„Moglo bi se čak reći da su tada udareni temelji Silicijske doline i brojnih projekata poput dekodiranja DNK, Amazona, Facebooka i sl.“, rekao je Underwood.
Projekt koji je pokazao da i najnevjerojatniji ciljevi mogu biti ostvareni
Underwood smatra da su žurnost, velika ulaganja i značaj misije imali brojne pozitivne efekte, uključujući i psihološke.
„Netko bi mogao reći da bi takva tehnologija bila razvijena i bez programa Apollo. No za moju generaciju on je bio velika inspiracija jer je pokazao da čak i najnevjerojatniji ciljevi mogu biti ostvareni. Također, u znanstvenom smislu, materijali s Mjeseca omogućili su nam da bolje shvatimo razvoj Sunčevog sustava i našeg mjesta u njemu. Moglo bi se reći i da su prve snimke Zemlje iz svemirske perspektive, na kojima je postala očita njezina krhkost, potaknule ekološke pokrete. Takvi projekti guraju čovječanstvo prema naprijed, a od njih svi imamo koristi. Projekt bi se čak mogao gledati u kontekstu golemog eksperimentalnog aranžmana socijalne pomoći u kojem se velikom broju ljudi daje posao da bi se potom pratilo kakva će biti gospodarska korist od toga“, poručio je Underwood istaknuvši da je Apollo i njega nadahnuo da se bavi svojim današnjim poslom – uređajima za svemirske letove.
Tito je odlikovao astronaute kao državne čelnike
Šezdesetih godina 20. stoljeća u svijetu je generalno vladalo veliko povjerenje u blagodati razvoja znanosti i tehnologije. Industrija, energetika, poljoprivreda, medicina, sve je bilo u snažnom uzletu. Uspješno spuštanje na Mjesec samo je pojačalo to povjerenje i entuzijazam, a imalo je snažan utjecaj na generacije mladih koje su mu svjedočile.
Jugoslavija je pomalo navijala za Ruse, unatoč razlazu sa Staljinom, no nitko nije bio razočaran kada su pobijedili Amerikanci.
Manje od tri mjeseca nakon slijetanja, 18. listopada 1969., trojac iz Apolla 11 posebnim avionom predsjednika Nixona stigao je u Beograd. Nakon što su se uz oduševljenje građana u kabrioletu provezli ulicama, Tito ih je u Bijelom dvoru odlikovao najvišim odlikovanjem za strane državljane, Jugoslavenskom zvijezdom s lentom koju su inače dobivali samo čelnici država. Oni su pak za uzvrat Titu poklonili repliku originalne plakete, odnosno poruke koju su ostavili na Mjesecu u ime cijelog čovječanstva. Iste godine u Zagrebu na Velesajmu bila je izložena kapsula Apolla 8, koju su uz mnoštvo posjetitelja došli razgledati i Tito i Jovanka.
Hrvatski zapovjednik u NASA-i: Navijali smo da Apollo 11 ne uspije
Štoviše, hrvatsko-američki stručnjak Milojko ‘Mike’ Vucelić (na slici dolje) bio je jedan od konstruktora brodova u svim misijama Apollo i važan čovjek NASA-e za krizne situacije. Za zasluge koje je imao u spašavanju astronauta misije Apollo 13, Nixon ga je odlikovao kao američkog heroja.
Prema priči koju je ispričao autoru ovog teksta prije devet godina u Zagrebu, Tito ga je prilikom posjeta Jugoslaviji u šali pitao bi li razvio jugoslavenski svemirski program. On mu je dogovorio da bi to bilo puno preskupo.
No posebno je interesantna njegova priča prema kojoj su inženjeri tada pomalo navijali da Apollo 11 ne uspije.
„Mi inženjeri i tehničari koji smo radili na Apollu 11 nismo vjerovali da ćemo iz prvog pokušaja uspjeti sletjeti na Mjesec. Osim toga, Armstrong je uvijek bio jako rezerviran čovjek, tako da s njim nismo imali prisan odnos. Sljedeća posada, koja se u to vrijeme već uvježbavala za misiju Apollo 12, imala je zapovjednika Petea Conrada s kojim smo imali odličan odnos. Mi smo se stoga svi nadali da će Apollo 11 promašiti Mjesec i da će naš veliki prijatelj Conrad prvi hodati po njemu. Na sreću, Armstrong je ipak sletio i izgovorio one povijesne riječi: ‘Ovo je mali korak za čovjeka, ali golem skok za čovječanstvo.’ Da je Conrad prvi sletio, on bi vjerojatno izvalio neku šalu pa bi šala ušla u povijest“, rekao je Vucelić kroz smijeh.
Čak su i ravnozemljaši bili impresionirani
Golemi napori Amerikanaca, koji su rezultirali šetnjom po Mjesecu i koji su vizualno okrunjeni fotografijama Zemlje s njegove površine, bili su toliko impresivni da je čak i britansko udruženje Flat Earth Society (društvo zagovornika ravne Zemlje) tada službeno objavilo da će razmotriti svoja uvjerenja.
U to vrijeme malo je ljudi koji su pratili razvoj programa Apollo, uključujući i njegove prethodnike Mercuryja i Geminija, nalazilo povoda za sumnju da su ljudi uistinu sletjeli na Mjesec. Bez argumenata ostali su čak i glavni američki suparnici Rusi.
Osamnaestogodišnji Ante Radonić slijetanje je pratio na TV-u kod prijatelja
Na koliko je stotina tisuća mladih u svijetu program Apollo djelovao osobito formativno, vjerojatno bi bilo teško pouzdano utvrditi. Takvu bi studiju bilo praktično nemoguće provesti.
No naš poznati popularizator svemirskih putovanja Ante Radonić, koji je prije mirovine dugo godina vodio Planetarij u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, pamti ga kao vrlo poseban događaj u svojem životu.
Tada je imao 18 godina, a spuštanje je u ranim jutarnjim satima pratio na televizoru kod prijatelja jer nisu imali svoj.
„Ushićenje prvom ekspedicijom na Mjesecu bilo je važan impuls u mom zanimanju za svemirske letove“, rekao je za Index.
„Kada je kozmonaut Aleksej Leonov, danas živa legenda, 1965. prvi izašao iz svemirskog broda u otvoreni svemirski prostor, počeo sam redovno pratiti svemirske misije. Posebno se sjećam kada je ‘Luna-9’ ostvarila prvo meko spuštanje na površinu našeg susjeda te poslala prve panorame s nje. Uslijedila su spuštanja NASA-inih letjelica ‘Surveyor’“, dodao je.
Eksplozije i odustajanje Rusa
Prateći misije robotskih sondi, spoznavajući postupno mehaniku svemirskih letova i tehničke odlike svemirskih letjelica, Radonić se sa svojim prijateljima pripremao za sljedeći veliki događaj.
„Sjećam se kako smo na kioscima tražili inozemne bogato ilustrirane časopise koji su donosili raskošne reportaže o letovima u orbiti oko Mjeseca, prvo ‘Apolla 8’, a onda i ‘Apolla 10’ koji je bio generalna proba za povijesni događaj. U tim reportažama bile su prekrasne slike u boji velikog formata, snimljene iz orbite oko Mjeseca, slike koje su napravljene na temelju snimljenih filmova koje su astronauti donijeli na Zemlju. Kada je došao red na ‘Apollo 11’, puno toga bilo je jasno s tehničke strane. Tada je prof. dr. Davorin Bazjanac s Fakulteta strojarstva i brodogradnje pisao krasne članke o tehničkim karakteristikama misije na Mjesec, a dr. Josip Kotnik komentirao ju je na televiziji.
Plan je bio da astronauti spavaju pet sati nakon spuštanja, ali…
„Bilo je napeto slušati prijenos spuštanja 20. srpnja navečer. Samo spuštanje od komandnog modula do Mjeseca nije moglo biti praćeno živom slikom s letjelice, već smo samo mogli slušati komentatora. Prvobitni plan predviđao je da astronauti spavaju pet sati nakon spuštanja. No tko će od astronauta moći spavati uz onakvo uzbuđenje na drugom nebeskom tijelu? Plan je morao biti promijenjen. Astronauti nisu išli na spavanje nego su se počeli pripremati za izlazak koji je uslijedio gotovo šest sati nakon spuštanja.
Tada sam živio u Korčuli. Sjećam se kako sam ustao rano ujutro da bih otišao kod prijatelja koji je imao televizor. Nakon pomno obavljenih priprema, 21. srpnja rano ujutro, malo prije 4 sata po našem vremenu, otvorena su vratašca Mjesečevog broda i mi smo vidjeli Neila Armstronga kako počinje svoj silazak niz ljestve. Pratili smo s uzbuđenjem svaki trenutak prijenosa. A kasno poslijepodne istog dana napeto smo očekivali polijetanje s Mjeseca. I dok smo tako čekali, stigla je iznenada vijest od direktora velikog radio-teleskopa opservatorija ‘Jodrell Bank’ u Velikoj Britaniji. Opservatorij je pratio radio-signale sovjetske ‘Lune-15’ koja se pri pokušaju spuštanja razbila o površinu Mjeseca. Kad pratite radio-signale, možete saznati kojom brzinom je letjelica pala na Mjesec. Bio je to još jedan u nizu pokušaja da se uzmu uzorci s Mjeseca robotskom letjelicom i zatim dopreme na Zemlju. Da je uspio, Sovjeti bi se mogli hvaliti kako su daleko jeftinijom letjelicom dobili dragocjene uzorke gotovo istovremeno kao i američki astronauti. To im je konačno uspjelo tek u rujnu sljedeće godine. Sovjeti su se sa zakašnjenjem uključili u utrku prema Mjesecu kada je riječ o letovima s posadom. S manje vremena na raspolaganju i s daleko manjim financijskim sredstvima, nisu uspjeli. Sva četiri lansiranja njihove divovske rakete-nosača ‘N-1’ za kapsule s posadom završila su eksplozijom. Dva puta 1969. te 1971. i 1972. Na kraju su odustali“, govori nam naš stručnjak za svemirske letove.
Nagradni ulazak u Apollo
Radonić je posjetio Velesajam u rujnu 1969. na kojem je, u američkom paviljonu, bio izložen originalni zapovjedni modul ‘Apolla 8’ koji je nepunu godinu dana ranije poveo prve astronaute na putovanje oko našeg prirodnog satelita.
„Tada sam imao sreću. Bio sam jedan od tri nagrađena čitatelja Večernjeg lista. Nagrada je bila dozvola da uđemo u modul! Fotografirali su nas i potom smo izašli. No ja nisam imao mira. Kad sam već bio tamo, molio sam da me ponovno puste u modul da ga bolje pogledam. I uspio sam. Neko vrijeme boravio sam potpuno sam u modulu u kojem je bilo samo 6 kubičnih metara životnog prostora“, ispričao je Radonić.
Ako mogu na Mjesec, zašto ne unište komunizam u Jugoslaviji?
Poznati hrvatski književnik Pero Kvesić za Index se prisjetio svojeg prvog susreta s američkim svemirskim programom.
„U sjećanju mi je ostalo da sam bio star oko deset godina, godinu-dvije mlađi ili stariji, kad me je djed jedne večeri odveo u američku ambasadu na Zrinjevcu. Moj djed je prije Drugog svjetskog rata bio dobrostojeći poduzetnik s mnoštvom nekretnina, a nakon rata mu je gotovo sve nacionalizirano, pa je bio netrpeljiv prema komunizmu i komunistima i polagao sve nade u Ameriku. Bio je uvjeren da Amerika, samo da odluči, može otpuhati mrski komunistički sistem u Jugoslaviji bez muke preko noći. Čekao je taj dan iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, i nikako mu nije bilo jasno što Amerika čeka. Tako čekajući je i preminuo.
Djed je godinama redovno jednom mjesečno dobivao magazin koji je tiskala američka ambasada u Beogradu (zaboravio sam kako se zvao) na papiru i tehnikom kvalitetnijom od ičega što se tada izdavalo u Jugoslaviji. Magazin je u cijelosti bio posvećen najrazličitijim divotama SAD-a, snazi i dostignućima te države, prirodnim, povijesnim i kulturnim vrednotama, te raznoraznim blagodatima prekooceanskog društva. Djed je listao magazin kao svetinju i stenjao otprilike: „Evo, tako bi i nama bilo da nije komunizma…“
Znao je za istraživanja svemira, ali je to – u odnosu na hrvatsko-srpske odnose i priče o ustašama i partizanima – smatrao neozbiljnom i nevažnom razbibrigom dokonih.
Večer koje se prisjećam bila je godinama prije nego je televizija postala svakodnevna pojava, u vrijeme kad se u kinima prije filma obavezno prikazivalo crno-bijele „Filmske novosti“. U ambasadi se čim je pao mrak okupilo pedesetak ljudi (sve muškarci) i prikazan nam je dugometražni dokumentarni film u bojama o američkom prodoru u svemir. Odgledan je sa strahopoštovanjem kao da su pripadnici neke tajne sekte, s ozbiljnošću kao da su se okupili zavjerenici, no sumnjam da bi se djed odazvao pozivu bilo koga drugoga osim američke ambasade.
Ne znam kako su obavijestili gledaoce, da li najavom u mjesečniku koji smo dobivali ili je poziv kolao usmeno među osvjedočenim pristašama Amerike, vjerojatno i jedno i drugo. Sigurno nije bio oglašen javno izvješenim plakatima ni obavješću u dnevnim novinama, a ne bih se čudio ni da je jugoslavenska tajna služba imala popis svih prisutnih već prije početka projekcije, s provjerenim točnim izvještajem tko se zaista pojavio već prije nego je završila.
Bio sam fasciniran filmom: ta vatra, taj dim, ta tutnjava… Pa prostranstvo svemira, pa Zemlja odozgo… I djeda se sve to dojmilo i izašao je u zagrebačku noć okrijepljen i osnažen. Predočen mu je bjelodan dokaz da Amerikanci mogu kad god požele poslati raketu s atomskom bombom u Beograd i tako zbrisati to leglo komunista i Srba s lica zemlje jednom za svagda i nije vidio razloga zašto to ne bi koliko sutra napravili“, ispričao nam je Kvesić.
Inspiracija cijeloj generaciji
U relativno kratkom tekstu kao što je ovaj teško je u detalje opisati na koje je sve načine osvajanje Mjeseca djelovalo na ondašnje generacije mladih. Nešto je lakše prisjetiti se kako se dojmilo nekih svjedoka iz tog vremena, uključujući i autora ovih redaka koji je tada bio dvanaestogodišnjak.
U mom slučaju to se posebno odnosi na snažne impresije iz odlučujućeg dana u kojem sam uzbuđeno gledao u Mjesec na večernjem nebu, zamišljajući astronaute kako se pripremaju za slijetanje. Prijenos šetnje u Europi mogao se pratiti tek tijekom ranih jutarnjih sati.
Moji dojmovi nisu izblijedjeli nakon slijetanja i medijskog praćenja slavlja koje je uslijedilo. Među brojnim ljudima koji su te godine posjetili Velesajam kako bi vidjeli kapsulu Apolla 8 zatekao sam se i ja. Ondje sam na dar dobio fotografiju posade Apolla 11 s otisnutim potpisima, koju sam još dugo čuvao, a u godinama nakon okončanja programa postao sam vatreni zaljubljenik u rakete. Ne znajući za postojanje raketnog kluba u Zagrebu, jer je moj svijet uglavnom završavao u širem kvartu, u kućnoj radinosti počeo sam izrađivati minijaturne rakete. Krenuvši od lansiranja praznih metalnih patrona kemijskih olovaka napunjenih ostruganim glavicama šibica, završio sam s kućnom izradom goriva od mješavine salitre, sumpora, drvenog ugljena i kalijevog klorata te s električnim paljenjem kratkim spojem pomoću akumulatora. No moj svemirski program zaustavio je požar hrpe pripremljenog goriva u kojem se velika, staklena Petrijeva posuda rastalila i doslovno potonula kroz tepih u parket sobe.
Srećom, moj otac fizičar bio je glavni dobavljač kemijskih sastojaka za taj program, pa konzekvence havarije nisu bile previše dramatične. Godinama kasnije, on i let na Mjesec odigrali su presudan utjecaj na moju odluku da i sam studiram fiziku i konačno završim kao znanstveni novinar.
Mali korak za čovječanstvo, ali velik za mene.
