Biraj” – to je riječ liječnika u sobi punoj novorođenčadi Ginekološke klinike, Kliničkog bolničkog centra ‘Zvezdara’ u Beogradu koja je 1988. šokirala Marka Ivića.
Ovaj Kuprešak 40 godina sa suprugom živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu. Na žalost san o vlastitom djetetu nije bio ostvariv i zato se ideja o usvajanju djeteta činila dobrim rješenjem.
“Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište”, svjedoči Marko Ivić u razgovoru za Deutsche Welle. Nakon što je obukao bijeli mantil, koji mu je dala medicinska sestra, krenuo je s liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše nalikovati novim roditeljima.
Rodilište – trgovina djece
“Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u baby box s bebama i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: ‘biraj’. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom rodilištu, mogu dobiti dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanista jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam da to nikako ne može biti u redu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao”, prisjeća se Marko.
Međutim, prije dvije godine jedan prilog koji je vidio na NTV Happy uznemirio ga je. To je bila priča o ženama iz Udruženja nestalih beba Srbije. Preklinjale su za istinu o svojoj nestaloj djeci – sumnjajući da su postala žrtve trgovine ljudima.
“U Njemačkoj volimo pogledati naše TV kanale, saznati što se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo kazao: Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mi smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala”, govori ovaj čovjek. Nakon toga, on je uskoro, ponovno, putovao za Beograd.
Čovječnost iznad roditeljstva
No, ovaj put u Beograd je otišao na poziv majki Udruženja nestalih beba iz Srbije i to kao svjedok – sa snimljenim video svjedočenjem, ali i ovjerenom, pismenom izjavom koja će biti dokaz na sudu. Na pitanje što bi učinio da je kojim slučajem kupio bebu, a vidio emisiju o ukradenim bebama, odmah odgovara: “Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. Odgojen sam kao katolik i ne bih mogao s tim živjeti. Čovječnost je i iznad roditeljstva. Shvaćam da se u Srbiji još boje, ali njihovo tužiteljstvo treba istražiti ove slučajeve. Nije normalno da toliko puno rođene djece bude mrtvo”, zaključuje on.
Naime, prema pregledu podataka na koje je uputio Republički zavod za statistiku Republike Srbije, jasno je vidljivo da je u periodu od 1960. do 1990. godine, od ukupno rođenih 4.660.714 djece, mrtvo rođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 dojenčadi, djece do nepune godine dana.
„To je enormno visok broj i koji je dio od tog broja lažno proglašen mrtvim mi to ne znamo“, za DW kaže Ana Pejić, tajnica udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, jednog od čak pet koliko ih je u Srbiji. I ona sama od 1988. traga za svojom djevojčicom.
Nevjerojatno svjedočenje Marka Ivića slamka je nade za stotine majki koje su uvjerene da su njihova djeca žrtve trgovine ljudima. Majke Srbije i majke iz BiH, kako ona kaže, imaju puno toga zajedničkoga.
Majke iz Srbije i BiH veže ista muka
“U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH zbog istog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca su ili upućena u Beograd na neke od neonatologija ili im se gubi trag u BiH. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo”, govori Ana Pejić za DW.
Njena djevojčica, prema njenim tvrdnjama nestala je 1988. godine u Sremskoj Mitrovici, ali je, govori, tek 2015. smogla snage zaviriti u dokumentaciju.
„Krenula sam tek tada tražiti jer sam do tada vjerovala liječnicima. Mislila sam da je zaista umrla. Ali, slučajno sam otkrila da mi je u izvod knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjige umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili pogrebnom poduzeću. Nakon što su me iz pogrebnog poduzeća Komunalije u Sremskoj Mitrovici pismeno izvijestili da dijete tu nije sahranjeno, podnijela sam kaznenu prijavu tužiteljstvu u Sremskoj Mitrovici koje mi je odgovorilo da je moje dijete ‘najvjerojatnije’ odneseno u Novi Sad i spaljeno u krematoriju u bolnici, iako ova bolnica nije imala krematorijum niti ga je smjela imati. Imala je samo jednu furunu (peć) u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza da je tu spaljeno“, ukratko govori o posljednje četiri godine potrage i agonije gospođa Ana.
Za nju, kao i za mnoge druge majke, mučna potraga za istinom se nastavlja.
“Nikom nisu dali da je vidi ,ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije ni izvršena obdukcija iako je po zakonu obvezna. Ako nije sahranjena, onda je živa. Gdje je? Priče svih roditelja su slične i puno je dokaza koji ukazuju na trgovinu ljudima”, kaže Ana Pejić.
Imamo pravo na istinu
Priče ovih majki, kako kažu, nisu medijski atraktivne, mnogima su nevjerojatne, ali one neće odustati. Njihove facebook grupe svakim danom su sve brojnije, javljaju se žene iz cijele bivše Jugoslavije sa sličnim iskustvima dokazima, tražeći samo jedno: “Želimo istinu. Samo istinu što se dogodilo s našom djecom. Imamo pravo na to. Ne moram ga vidjeti, ali želim znati. Ako je mrtav, ako sam ja pogriješila u sumnji to se mora dokazati, a ako je živ samo da znam da negdje živi”, kaže Dijana Knežević iz Tuzle, buduća predsjednica Udruženja nestalih beba u BiH. Ona je 1995. godine u Tuzli trebala postati majka dječačića, ali zbog bebine liječničke dijagnoze u petom mjesecu trudnoće (hidrocefalus – vodena glava) savjetovan joj je hitan prekid trudnoće.
“Suprotno tome, ja sam se porodila čak tri mjeseca nakon što je dijagnoza postavljena umjesto da se prekid trudnoće uradi što prije, što je više nego vrlo neuobičajeno. I nakon svega nisam dobila tijelo bebe, nalaze. Bila sam vrlo mlada i tada nisam shvaćala što se događa. Nelogičnosti je previše”, govori Dijana o svom vrlo mučnom iskustvu, sumnjajući u liječničku dijagnozu i sami ishod poroda.
„Osjećam da mi je dijete negdje živo“
Mnoge žene iz BiH i Srbije javljale su joj se sa sličnim iskustvom. S DW-om je svoju priču podijelila i Dževida Hasić, također iz Tuzle. Ona se 1986. porodila kod kuće, a potom je u tuzlanskom rodilištu tri dana bila sa svojom djevojčicom.
“Rekli su mi da u Tuzli tada nije bilo inkubatora za bebe, te je poslana u Beograd, da bi mi uskoro telegramom javili da je beba preminula, da ne trebamo dolaziti i da će sahranu obaviti Zavod za nedonoščad. Nisam dobila obdukcijski nalaz…ništa. Velika je sumnja u meni, osjećam da je to dijete negdje živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo”, zaključuje ona.
Glasnogovornica Univerzitetsko kliničkog cetra Tuzla, Ersija Aščerić Mujedinović, za DW je potvrdila da je taj klinički centar 1986. godine imao inkubatore.
„Ipak, djeca sa kompliciranijim zdravstvenim stanjem upućivana su na liječenje u Beograd jer UKC Tuzla stručnim osobljem tada nije mogao u potpunosti odgovoriti potrebama njihovog liječenja“, izjavila je ona. No, koliki je broj majki i očeva iz BiH koje tišti ista sumnja – nitko još ne može sa sigurnošću znati.
Majke sumnjaju da su im djeca, većinom, prodana u inozemstvo. U Srbiji često prosvjeduju kako bi javnost upoznale s nevjerojatnim sumnjama. No, koliko djece je tako nestalo, pitanje je koje nema odgovor.
Međutim, tragajući za svojim podrijetlom Udruženju se javljaju i djeca iz inozemstva.
„Zato nam je potreban DNK registar, ali i otvaranje Udbinih arhiva, jer ovakav zločin nije se mogao događati bez njihovog znanja. Za sada, samo je jedna majka, Zorica Jovanović iz Batočine, 2013. dobila presudu Međunarodnog suda iz Strasbourga. Njezina presuda je obvezujuća i za sve majke jer Međunarodni sud nalaže da se svakoj majci kaže gdje je nakon rođenja završilo njezino dijete. Ako je umrlo – gdje je sahranjeno, ako je živo – gdje je. Redovito pišemo Vijeću Europe i izvješćujemo ih da se u Srbiji ‘afera beba’ nije pomakla s mrtve točke. Trgovina bebama je bila sustavno organizirana u lancu liječnika, preko matične službe centara za socijalni rad i policije. Očito su te strukture i danas jake”, pojašnjava Ana Pejić iz Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine.
Žele znati tko su
Samo neki od brojnih koji traže svoje korijene su i Stela Selvić iz Zenice i Igor Slavković iz Skoplja u Sjevernoj Makedoniji. Stela, kako je ispričala za DW, rođena je 1975. godine, a što je više istraživala svoje porijeklo, to je nailazila na veći kaos.
„Navodno me našao policajac, a kada sam za njim tragala, nitko mi nije znao nešto kazati o tom čovjeku. Usvojena sam sa dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. listopada, prvi put upisano u matične knjige 14. prosinca, usvojeno 31. prosinca, a 14. prosinca bilo upisano na svoje roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987. gdje piše moj matični broj“, samo mali djelić je njene životne priče.
Za razliku od nje, Igoru Slavković zna da je donesen iz Srbije u Makedoniju.
„Ne znam jesam li ja jedna od ukradenih beba, ali znam da je moj pokojni otac koji me usvojio kazao da je ‘nekoj ženi, babici debelo platio za mene da mu dođem’. Ja ću nastaviti tražiti svoje biološke roditelje“, odlučan je on.
Država zna
Iako je ovaj problem u Srbiji već dugo poznat, tek prošle godine Vlada Srbije naložila je formiranje mješovite komisije koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su nestala iz rodilišta. Iz KBC ‘Zvezdara u Beogradu, kako je za DW kazala glasnogovornica Aleksandra Jeličić, menadžment se ne želi oglašavati o događaju od prije 30-ak godina na upit da je njezin liječnik Marku Iviću 1988. godine nudio bebe na prodaju.
Iz Kabineta ministrice prof.dr. Slaviđe Đukić, zadužene za demografiju i populacijsku politiku, DW-u su potvrdili da je Vlada Republike Srbije u ožujku 2018. godine formirala Komisiju za ispitivanje postupaka državnih organa u rasvjetljavanju prijavljenih slučajeva nestale djece u Srbiji. Rok za to je dvije godine.
„Uvjereni smo da će Komisija u zadatom roku dati maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i poduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvjetljavanja prijavljenih slučajeva nestale djece u Republici Srbiji“, odgovoreno je na upit DW-a.
Za sada 1.500 prijava
Član ove Komisije, koju čine predstavnici države i roditelja, i ujedno predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama, Radiša Pavlović za DW govori o šokantnim podacima.
„Za sada u tužiteljstvima i MUP-u postoji 1.500 prijava roditelja protiv NN osoba i naslijeđeni kadrovi čine sve kako bi se ova afera zataškala, roditeljima ponudio novac, a počinitelji izbjegli kazne. Ono što se u prošlosti dogodilo mora se istražiti u neovisnim istragama u kojima će sudjelovati i roditelji. Predloženo je formiranje DNK baze za otetu djecu, gdje bi za svaki slučaj sumnje analiza bila besplatna“, ističe Pavlović. On smatra da je nužno otvaranje arhiva nekadašnje Službe bezbjednosti (UDBA) i to ne samo u Srbiji već i u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, kako bi se rasvijetlio ovaj zločin, a istina i pravda izašli na vidjelo.
I dok majke i očevi desetljećima traže svoje otete bebe, ovaj slučaj se pretvorio u potragu za beskrupuloznim trgovcima, ali i kupcima najvjerojatnije otetih beba. Postavlja se pitanje, na čije račune je išao tako zarađen novac.
Marku i njegovoj supruzi Ani nešto je govorilo da ne usvoje dijete, koje im je ponuđeno u porodilištu u Beogradu. Oni su danas jedini svjedoci o mogućoj organiziranoj trgovini djecom u bivšoj Jugoslaviji.
