Fra Ante Čovo, gvardijan svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, a potom i premijeru Andreju Plenkoviću te cijeloj sviti koja mu je bila u pratnji, kada su ušli u crkvu prije početka Sinjske alke rekao je “Klekni i moli”, pa su s njim klečali i molili pred oltarom.
Premijerov glasnogovornik odmah se potrudio objasniti kako su Plenković i fra Ante Čovo stari prijatelji, ali ipak smo o motivima tog čina pitali gvardijana. Naravno, razgovarali smo i o stanju u hrvatskom društvu, za koje on kaže da je najodgovornija crkva, njegovoj donedavnoj službi u Makarskoj i ovoj novoj u Sinju, kao i o nadolazećem blagdanu, Velikoj Gospi, piše Večernji list.
Naravno, razgovarali smo i o stanju u hrvatskom društvu, za koje on kaže da je najodgovornija crkva, njegovoj donedavnoj službi u Makarskoj i ovoj novoj u Sinju, kao i o nadolazećem blagdanu, Velikoj Gospi.
Zašto ste predsjednici i premijeru rekli “Klekni i moli”?
Što može fratar drugo u crkvi napraviti? Održati im politički govor? Koja je moja uloga?
U redu, ali ne sjećam se da je ikada ijedan svećenik u Hrvatskoj to prije vas napravio.
Ja sam to napravio mnogo puta. Pred parlamentarne izbore 2011. godine bila je ovdje Jadranka Kosor, bila je premijerka, a i Ivu Josipovića kada je dolazio u Makarsku, gdje sam bio gvardijan, prvo sam uveo u crkvu i rekao mu “Pogledaj”.
Njemu niste rekli “Klekni i moli”?
Nisam, a objasnit ću zašto sam to rekao premijeru i predsjednici. Plenković je više puta dolazio u Makarsku na misu za Veliku Gospu, kada je i misa za njegovog dida i babu, Marina i Milu, i onda sam mu rekao: “Nemoj doći u crkvu, a ne moliti Boga.” I sad, budući da dolazi prvi put u crkvu Gospe Sinjske. ja sam njemu postavio pitanje zna li koliko ima bitaka protiv Turaka koje slavimo i koliko ima bitaka koje ne slavimo, a važnije su. Spomenuo sam mu poraze u Krbavskoj, Mohačkoj i Sigetskoj bitci, a jedina pobjednička bitka bila je pod Sinjem. “Nalaziš se pred Gospom pobjednicom i ako želiš pobijediti unutarstranačke izbore, parlamentarne izbore, klekni i moli.”
On se na to nasmijao pa kleknuo, a s njim i Jandroković, Rainer, Božinović…
Da. Jedna slika mi je osobito draga, Rainer izgleda kao da mu se Gospa ukazala!
A kako je bilo s predsjednicom? I ona je klečala i molila.
S predsjednicom je različita situacija. Razgovarali smo o zdravlju njezina ćaće. I ona meni Kaže: “Pomoli se!” Ja sam joj odgovorio: “Sad ćemo se zajedno pomoliti.”
Kako je reagirala?
Sasvim normalno. A primam i druge reakcije, ljudi šalju poruke, sa svih se strana javljaju i kažu “ne mogu virovati, natjerao si premijera da kleči”.
Je li bilo negativnih komentara?
Ne, pa većina njih me zna. Nikoga ne persiram u životu, samo trudnoj ženi govorim vi. Neposredan sam i govorim ono što u tom trenutku osjećam u srcu, svakog čovjeka jednako gledam iako poštujem instituciju. Znam reći i ne bojim se reći ono što treba. Neću javno ništa o ljudima govoriti, ali u četiri oka sam rekao što mislim Božinoviću, Krstičeviću, Jandrokoviću, Kolindi. Premijeru isto. Darovao sam mu knjigu u povodu 300. obljetnice proslave Gospe Sinjske i jedna od rečenica koju sam mu napisao u posveti bila je o željenim i neželjenim borbama koje on ima. Rekao mi je: “Ti mene uvijek pogodiš!”.
Mislite li da bismo se svi trebali više moliti?
Čovjek treba čvrsto stajati na zemlji. Glava mu je gore i ako je nad njim zatvoreno Nebo, ostaje mu samo ljudski element koji će napraviti svakakve gluposti. Kada se čovjek poveže s Nebom, a ja kao vjernik mislim da Bog čovjeku ne može činiti zlo nego samo dobro, onda i sam počinje drukčije razmišljati. Mi ne volimo život, kuknjava silna, nitko se ne raduje danu, ljepoti koja te okružuje, ljudima koje voliš.
Mnogi ljudi koji su iselili iz Hrvatske navode da je razlog loše stanje u društvu.
Meni je žao što je u toj Lijepoj Našoj nastalo mnogo toga ružnoga u odnosima, u novinarstvu, u pravosuđu, u politici. Pitam se što je tome uzrok, čija je to odgovornost i na prvo mjesto stavljam crkvu. Mislim da mi nismo odgojili dovoljan broj ljudi koji vole i poštuju ovu zemlju i druge ljude. Na drugom mjestu je odgovornost ideološkog sustava koji smo imali u komunizmu. Svatko je imao onoliko koliko ima utjecaja u društvu i to se nastavilo dalje. Možda će proći i dvije-tri generacije da se to promijeni. Kada si na čelu neke ustanove ili institucije misliš da možeš zagrabiti koliko bi htio. Moramo se vratiti onom izvornom, a to je da je čovjek vrijedan svoga rada, odnosno da ima onoliko koliko radi i zaradi. Ja nisam protiv toga da predsjednik države i Vlade ima 100 tisuća kuna plaću, ali neka ostane na tome. Osobno, najviše mi smetaju tračevi. Prvu stvar koju vam ljudi ispovijedaju bude ogovaranje. Pogledajte samo u novinarstvu, toliko izrugivačkog, negativističkog, klevetničkog, a novinari su nekada odgajali ljude. Kada sve to vidiš, onda se pitaš koji je smisao svega. Zato se ne čudim mladim ljudima što idu iako ih uvijek odgovaram i uvjeravam da se u Hrvatskoj može jako lijepo živjeti i zaraditi. Ja vjerujem da se ponavlja situacija iz 60-ih godina kada nam je karte u jednom smjeru plaćao socijalizam, a sad nam ih plaća materijalizam.
A kakva je situacija među vama, ima li dovoljno mladih svećenika?
Nema niti će ih biti. Djece je sve manje, u Sinju smo u deset godina sigurno izgubili 100 djece po generaciji. Druga stvar, ovaj naš poziv zahtijeva odricanje i žrtvu, a roditelji danas ne odgajaju djecu za odricanje i žrtvu.
Je li moguć preokret, možemo li postati bolji, pozitivniji, uvažavati se međusobno…?
Naravno da možemo. Čovjek ima neslućene mogućnosti i svatko treba krenuti od sebe. Ja sam zatvorio svoja vrata svima koji ogovaraju. U Gospe od Zdravlja u Splitu, došla žena, ispovijeda se, a zapravo ispovijeda nevjestu. Kada je završila, kažem ja za nevistine grijehe izmoli jednu Zdravomariju, a za svoje milijun krunica. Ostala je u šoku. Ja znam da se mnogi loše osjećaju nakon što ogovaraju pa recite jednom sebi: Stop! Druga stvar, ne prepuštajmo odgoj modernim tehnologijama i obrazovnim ustanovama, oni ne odgajaju djecu. Djecu odgaja majčino srce, ćaćin autoritet i identitet, bez toga ne ide.
Donedavno ste bili gvardijan u Makarskoj. Obnovili ste franjevački samostan i malakološki muzej. Je li vam bilo žao otići?
Ja uvijek pokušavam umanjiti moju navezanost. Drago mi je što sam ostavio trag i što je toliko ljudi u tome sudjelovalo. Ja sam došao u derutnu kuću i zatvorenu crkvu. Provincijal mi je promijenio krov, promijenili smo grilje i prozore, prostor samostana je sada ugodan. U cijelosti je obnovljen stari samostan s malakološkim muzejom.
Koristili ste i sredstva iz europskih fondova.
Ja sam prosjačkog reda i prosio sam. Koristio sam svačija sredstva. Zahvalan sam Ministarstvu kulture, Županiji, Gradu i TZ Makarskoj. U stari samostan je uloženo tri milijuna kuna, od čega milijun i pol u muzej.
S obzirom na to da ste fratar – graditelj, imate li planova i za Sinj?
Nisam ja fratar – graditelj. To sam radio jer sam bio prisiljen. Iza mene ostaje puna crkva u Makarskoj, a to je najvažnije. Tu zajednicu mi je bilo teško napustiti. Sinj je druga priča, to je svetište, hodočasnika je mnogo, a želja mi je da ih bude cijele godine. Cilj mi je zadržati Franjevačku klasičnu gimnaziju. Želio bih da u prostoru sadašnjeg sjemeništa napravimo đački dom i privučemo djecu. U samostanu imamo pet vrijednih umjetničkih zbirki, a nemamo za njih prostor, za što bismo mogli obnoviti našu staru gimnaziju.
U susret smo Velikoj Gospi. Kakvu poruku želite poslati?
Neka nitko u hrvatskom društvu ni nad kim ne zatvara Nebo!
