Opet se pokazalo da čaršija ne zna tko će biti imenovan novim biskupom. Ili barem gdje. Vidjelo se to pri najnovijem imenovanju varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša, koji je prije nekoliko mjeseci bio „stopostotni“ kandidat ulice za nasljednika mostarsko-duvanjskog i upravitelja trebinjsko-mrkanjskoga mons. Ratka Perića, koji je ove godine u veljači ispunio uvjete za odlazak u mirovinu.
Možda su informacije o Radoševu imenovanju biskupom i odlasku u Mostar u nekom trenutku i bile blizu istini, ali u praksi se pokazalo da su i u posljednjem trenutku moguće promjene, pa je tako nedavno mons. Radoš, donedavni rektor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, postao varaždinskim, a ne mostarskim biskupom,piše Večernji List.
Što se Hrvatske tiče, nakon ustoličenja mons. Radoša na blagdan Krista Kralja 24. studenoga, bit će zatišje od tri-četiri godine, kada će hrvatski episkopat, zbog generacijske smjene, zahvatiti novi val promjena i obuhvatit će Split, Rijeku, Zadar i Zagreb. Bit će to, dakle, veći i značajniji val promjena, jer se radi o velikim nadbiskupijama i metropolijama.
Naime, za tri će godine dob od 75 godina za umirovljenje navršiti prvo splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, koji je aktualni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, te biskup požeški mons. Antun Škvorčević, čija biskupija nije velika poput spomenutih, ali je mons. Škvorčević među utjecajnijim biskupima u episkopatu. Godinu dana nakon njih na red dolazi i riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić, a godinu iza njega i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Budući da se radi o najvećim crkvenim središtima (uz Đakovo, dakako), pripreme za traženje kandidata za nove biskupe mogu već uskoro otpočeti jer će se, zacijelo, pomno tražiti koga ustoličiti u te nadbiskupije. Dakako, to bi mogli biti i neki od već imenovanih biskupa, koji su preuzeli manje biskupije poput Šibenika, Hvara, Like… Sve ovisi o kriterijima Svete Stolice, tj. imenovati već zaređenoga biskupa ili rediti novoga.
U svakom slučaju, Katoličku crkvu u Hrvatskoj zahvatila je velika tranzicija upravo u njezinu vrhu i o izboru novih biskupa i nadbiskupa ovisit će njezina budućnost u sljedećih dvadesetak godina, koje mogu biti izazovnije i turbulentnije nego prošlih dvadeset godina u mandatima sadašnjih biskupa jer će se i pred hrvatsko društvo i pred Crkvu postavljati dileme i pitanja na koja će trebati reagirati brzo i mudro, odrješito i bez kompromisa.
Na to upućuje erozija društva na svim razinama, a Crkva ima upravo tu snagu postati stupom promjena, stabilnosti i povjerenja u društvu. Pokazala je to npr. velikogospojinska propovijed đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Hranića, kojom je pokazao da ne zatvara oči pred gorućim problemima današnjeg društva i da Crkva nema prava šutjeti o njima. Samo treba naći načina kako da smisleno i suvislo o njima progovori i pokrene one procese koji mogu promijeniti lice ove zemlje.
Nadati se je da će novim biskupima za koju godinu to doista i uspjeti.
