Da ne zna za ovu priču, kao što znam ja, čeljad bi odma’nula rukom uz ono poznato: “Aj’, ne naprđuj!”.
A, šta drugo reći na takvu priču o čoviku koji je golim, od zimske studeni promrzlim rukama zadavio na smrt gladnog vuka?
Usrid ciče zime.
Golim rukama.
Usrid ničega.
Ne bi, vala, ni ja povirovala da priča nije o mom rođenom stricu, pokoj mu duši.
Pripovidit ću je onako kako je meni pokojni ćaća, njegov brat.
Možda su neki i čuli za to, ali danas već možda misle da je to legenda.
E, pa nije.
Bila je ciča zima, negdje početkom tih 50-ih.
Pokojni stric, tada je mladić između 19-21 g. Zapalo ga gonit’ žito priko Grabovice okovane snigom i smetovima.
S konjmom, dakako.
Kako bi bilo zgodnije i lakše, obično bi se dogovorilo dvojetroje mještana da taj tegobni put, prevale zajedno.
Na njegovu nesreću, morao je poći u vrime kad nitko drugi nije…osim jedne divojke; susjede.
I ne biše druge, pa krenuše njih dvoje. Sami samcijati.
Pjeve.
Po ciči zimi.
Studen je, priča ćaća, bila takva da je zemlja i kamenje bilo posve zaleđeno. Mogu ih zamisliti…
‘Nako gologlave i loše odjevene; bez rukavica, šalova i čizama s rudenom postavom (buca), koračaju njih dvoje, šutke, pogureni i skupljeni u sebe da ih manje šiba oštri vjetar koji šćipa za oči i ledi dah, zavlačeći se ispod nemoćnih tkanina u mlađahne kosti.
S vrimena na vrime, nastoje dahom ugrijavaju promrzle dlanove.
K’o da ih vidim.
Najednom, usrid brda, konji se poplašiše i za tili čas pred njih iskoči vuk kezeći strašne zube.
Bože, smiluj se!
Kad se vuk osmjeli da napadne sam i ovako otvoreno, odma znaš koliko je sati. Na smrt je gladan i bit će takva i borba.
Ili on ili oni.
Žena ko žena, stala se tresti i vrištati. Kako i ne bi.
Em žena, em mlada, em po prirodi sićušna, ni nalik na tipične, kršne ‘Ercegovke…
I stric bi joj se bio pridružio u kuknjavi kad bi znao da će to pomoći. Al’ nije bilo vajde, ni vrimena….
Prije nego je trepnuo, vuk skoči ravno na njega.
Cura, u paničnom strahu, počela bižati lamajući rukama, dok se jadni stric golim rukama, pokušao odhrvati ogromnoj, gladnoj zviri.
Prestrašno i zamisliti, kamo li doživjeti. Sićam se da mi je, kao ditetu, prva misao bila prigovor na curu “kukavicu”.
No, samo dotle dok se ne pokušamo staviti u njenu kožu.
Sablasni prizor utjeruje takav smrtni strah s kojim se nikakvo junaštvo ne može nositi, kamo li mlada, krhka djevojka.
Blizina smrti, pa još tako strahotne i najvećeg junaka učini plahim.
Za Boga miloga!
Trnci me prolaze dok o tome pišem. Zamislite samo taj prizor!
Mladić je na zemlji.
Vuk mu dohvatio glavu.
Šta će jadna nego panično vrištati i bižati?
Mladić se, međutim, nije kanio samo tako predati.
I makar ni on nije bio, poput većine Hercegovaca, pretjerano visok, bio je izrazito snažan i žilav.
Bliska smrt i želja da se ostane živ, probudila je, valjda, onu iskonsku snagu o kojoj ponekad razrogačenih očiju slušamo u nekim čudesnim pričama.
Snagu koju svi posjedujemo, ali ju samo rijetki uspjevaju osloboditi.
Ta, rijetke su i prigode takvo ekstremno visokog emocionalnog i duhovnog intenziteta.
Podviknuvši divojci u bijegu da mu pomogne jer, u protivnom, tako mu Boga;
Ubije li vuk njega i ona je mrtva…
Ubije li on vuka, ubit će i nju, ako ne pomogne, “Boga mi živoga!”
Tako zapriti sritnoj curi dok se zadnjim atomima snage borio za život s gladnom zviri, pa svakako to nije djelovalo neuvjerljivim.
Bijaše to zapovijed, a ne molba.
I upalilo je.
Djevojka se, luda od straha, užasa i klonulosti, ipak vratila slušajući smrtno ozbiljne povike ovog odvažnog Samsona, koji pred njenim očima pokušava ubiti strašnoga lava u vučjem ruhu.
Kakav biblijski prizor!
Samo je neman u ponešto drugačijem krznu, a glavni junak nije Izraelac, nego Hercegovac.
Biblijska drama, biblijska snaga i biblijski rasplet.
Uistinu je Bog velik!
I dok je mladić, čudesnom snagom, nastojao sačuvati vrat od strašnih zubi, koji su baš tamo bjesomučno nasrtali, djevojci bi zapovijeđeno da nađe neki kamen kako bi pokušao začepiti tu razjapljenu vilicu koja se nad njim pjenila, sve jače se žesteći zbog nanjušene krvi, a oči se pomamno žarile plamom smrti.
‘Vuk ili čovjek, pitanje je sad?’
Koji će izvući živu glavu?
Na trenutke bi djevojka zastala i ponovno se nadala u bijeg, jer bi joj se činilo da je vuk pobijedio.
A onda bi, opet nekim čudom, začula mladićev glas, nalik smrtnom hropcu i čula ponovno istu, smrtno ozbiljnu zakletvu.
No, usrid Grabovice, brda od kamena, nigdi kamena. Ni za lika.
Ono što nije pod snijegom, toliko je smrzlo da ih njene slabašne, od straha drhtave ruke ne mogu oteti zemlji.
Gonjena užasom režanja i hroptanja sa jedne, te povicima mladića koji se bori za život, svoj i njezin, nekim čudom je uspjela dok se njegova krv već bila jezivo izmiješala sa okolnim snijegom.
Vrištala je, tresla se, bižala, ali je ipak učinila ono što nadilazi i prirodu i vjerovanje i očekivanje.
Gledala je smrti u očibiz takve blizine kao što to nisu ni mnogi najveći heroji, opjevani i neopjevani.
A on… hercegovački Samson, mladić kratko ošišane kose, raskrvaren, izranjen i bez daha, zazvao je negdje svoga Boga i sve svece nebeske, te, onako, napol’ slijep od krvarenja i napol’ mrtav od bestijalne borbe, nekako ipak uspjede, tim blagoslovljenim kamenom, zadaviti glađu i krvlju, raspomamnjenu zvir.
Bože Svemogući!
Kako je uspio ne zna ni on sam, ali je, nekim čudom, uspio. Čudom koje se zove Život.
Koje se zove Bog!
Cilog’ života nosio je vidljive tragove vučjih šapa na sljepoočnici kao trajni pečat jednog nadljudskog herojstva i vanredan ‘ukras” njegovim crnim, svijetlim, dječački nasmiješenim očima.
Pored tog pečata, naš Samson je dobio i ruku svoje Dalile, divojke, koja mu je spasila život, kao i on njezin.
I samo Bog zna koliko li su puta, ponovno i ponovno, proživljavali tu čudesnu priču.
Čak i onda kada su o njoj šutili.
Tomislavcity
