Za Hrvate u novijoj povijesti 18. studenoga dan je koji ima posebno značenje. Toga dana dogodili su se veliki zločini nad Hrvatima u Škabrnji i Vukovaru koje je počinila agresorska srpska vojska nad nedužnim civilima i ranjenicima unatoč međunarodnim konvencijama i pred očima cijele svjetske javnosti.
Poučeni lošim iskustvom iz Hrvatske kada je riječ o međunarodnoj pomoći, Hrvati u Bosni i Hercegovini 18. studenoga 1991. osnivaju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Utemeljilo ju je hrvatsko političko vodstvo, reagirajući na srpsku agresiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Političko vodstvo Hrvata tada nije očekivalo da će se Muslimani (danas Bošnjaci), koji su ovisili o hrvatskoj vojnoj i humanitarnoj pomoći, okrenuti protiv Hrvata.
Kako se položaj Hrvata u BiH svakim danom pogoršavao bilo je neophodno uspostaviti još jači vid organiziranja Hrvata, tako je 28. kolovoza 1993. osnovana Hrvatska Republika Herceg-Bosna koja je bila supotpisnica Washingtonskoga sporazuma 18. ožujka 1994., kojim je stvorena Federacija BiH kao zajednica hrvatskoga i bošnjačkoga naroda. I nakon toga HR Herceg-Bosna postojala je do 14. kolovoza 1996. kada je Vlada Herceg-Bosne svoje ovlasti prenijela na Vladu Federacije BiH.
Zločini s obilježjima genocida
Važnost postojanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne uviđamo sve više kako se povećava vremenski odmak od tragičnih događanja na području BiH od 1991. do 1995. godine. Nepobitne su činjenice koje nitko ne može osporiti da su Hrvati gotovo nestali sa svih područja koja nije obuhvaćala Hrvatska Republika Herceg-Bosna.
Prvo, kada je riječ o prostorima pod srpskom kontrolom, Hrvati su uglavnom protjerani, imovina uništena, a mnogi pobijeni ili su završili u logorima srpske vojske. Kada je riječ o prostoru današnje Federacije BiH, potpuno je jasno: gdje nije djelovao HVO i Hrvatska Republika Herceg Bosna danas nema ni Hrvata. Tisuće Hrvata ubijeno je, zatvoreno u logore Armije BiH ili protjerano, a imovina opljačkana i uništena. Takav vid progona ima elemente genocida, a posebno u općinama Jablanica, Konjic, Bugojno, Kakanj, Travnik, Fojnica, Vareš, Zenica i mnogim drugim mjestima. Što se dogodilo s Hrvatima u navedenim općinama? Potpuno ili preko 90% Hrvata ne živi više u navedenim područjima.
Pa prema definiciji, genocidom se smatra kada netko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela.
Lešinarenje po poljima istine
Teško je vjerovati da pojedini sveučilišni profesori ne razumiju nedavnu prošlost ili su toliko zlonamjerni da povijesne činjenice izvrću u tolikoj mjeri da se može s pravom za njih reći da su znanstveni diletanti. Povjesničar Ivo Goldstein, koji u hrvatskoj znanstvenoj javnosti ima određen status koji mu sigurno nije na čast kada se na vrlo suptilan i podmukao način pokušava baviti patnjom kroz koju su prošli Hrvati u Varešu ili općenito u Bosni i Hercegovini. Teško je razumjeti stanje u BiH sjedeći u Bogovićevoj ulici na kavi ili nekim drugim lokacijama po Zagrebu. Život u BiH ipak je nešto drugo.
U tjedniku Globus, 9. studenog 2018., Goldstein je objavio članak s naslovom “Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata”. U članku je izneseno previše izmišljotina koje su Goldsteinu poslužile kako bi se obračunao s tzv. desničarima u Hrvatskoj, a preko leđa ili na teret Hrvata u BiH. Goldstein je naveo netočne podatke za ratna događanja u Prozoru, za dogovoreno preseljavanje stanovništva, za stanje u Varešu i mnogo drugih netočnosti koje je teško i nabrojati. Ne možemo se oteti dojmu da je to namjerno učinjeno, jer sveučilišni profesor povijesti ne bi smio sebi dopusti da se bavi novinarskim lešinarenjem po poljima istine.
Više je nego nemoralno koristiti tragediju pojedinca ili naroda kako bi se stekle određene simpatije u dijelu javnosti ili kako bi se kroz blaćenje Hrvata dobio jednosatni termin u sarajevskim medijima, čime se obilato koriste neki hrvatski političari, predvođeni Jadrankom Kosor, Ivom Jospovićem, Stipom Mesićem… A ove iz BiH nije potrebno ni spominjati, jer će odmah dobiti duplu satnicu na sarajevskim televizijama za blaćenje hrvatskoga političkog vodstva. Citat iz Pilarova pismo iz 1928. najbolje govori kako politički Zagreb razumije Hrvate u BiH i njihov položaj: “Nu nažalost moram konstatirati, da je Hrvatska politika vazda stajala u diametralnoj opreci sa važnost Bosne i Hercegovine za Hrvatski Narod, koja se sada konačno uvidja.
Izvanredno je bila bolna za mene, a mora i biti za svakoga hrvatskoga patriota konstatacija, da je Hrvatska politika zadnjih 50 godina u svakom kritičnom momentu zauzela iz temelja krivo i pofaljeno stanovište naprama tome pitanju.” Hrvatska politika koja stalno čezne da dobije pohvalu od visokoga predstavnika, Vijeća Europe, Američkoga veleposlanstva ili neke druge međunarodne organizacije, dovela je Hrvate u BiH u gotovo bezizlaznu situaciju.
Poštovanje prema poginulima
Također, nemoguće je razumjeti stavove koje je iznio sveučilišni profesor Slavo Kukić, a koji se odnose na obilježavanje obljetnice osnivanja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne. Postavlja se jasno pitanje bi li profesor Kukić imao minutažu u sarajevskim medijima da se ne koristi izvrtanjem povijesnih činjenica na kojima temelji svoje stavove, a sve s jednim ciljem – blaćenje Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg-Bosne.
Ako ništa drugo, treba imati poštovanje prema tisućama hrvatskih vojnika koji su svoje živote ugradili u ideju opstanaka Hrvata u BiH, a samim time i opstanka Bosne i Hercegovine. Hrvatska Republika Herceg-Bosna postojala je i nakon završetka ratnih aktivnosti između Arije BiH i HVO-a. Mnogi dužnosnici nastavili su raditi u Vladi Federacije BiH i institucijama BiH pa čak i danas pojedini članovi vodstva Hrvatske Republike Herceg-Bosne obavljaju važne dužnosti u vlasti BiH.
Jačati ideju Herceg-Bosne
Hrvati u BiH danas više nego ikada trebaju obilježavati dan Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg-Bosne i jačati institucije koje su bitne za opstanak Hrvata na prostorima BiH. To je dug prema tisućama poginulih pripadnika HVO-a koji su ugradili svoje živote u temelje ove države, kakva god ona danas bila. Ukoliko se njihova žrtva obezvrijedi, onda Hrvati teško mogu računati na svijetlu budućnost. Druga stvar koja obvezuje hrvatske političare ili druge koji predvode hrvatski narod na višim i nižim razinama: treba cijeniti izvrsnost i na odgovorne dužnosti postavljati najbolje kadrove koje hrvatski narod ima, koji će znati odgovoriti na sve izazove koji se stavljaju pred njih. Drugoga puta nema!
Ivica Glibušić
