Sve je mirisalo na raspad. U složenoj višenacoinalnoj monarhističkoj tvorevni, velikosrpska politika preko međunacionalnog razdora pokušava ostvariti svoje političke i teritorijalne ciljeve.
U kratkotrajnom Travanjskom ratu Kraljevina Jugoslavija doživljava potpuni vojni slom. Revolicionarnim gibanjima stvoreni su preduvjeti za obnovu hrvatske države. Nacionalni romantizam zahvaća široke narodne mase, a Mile se priklanja osviještenom dijelu svoga naroda. Kao civil uključuje se u izgradnju tek stvorene države.
Obitelj Mile (1905.) i Luce (1910.) Grbešić (Blažetić), skromnim i samozatajnim životom nije odskakala od ostalih susjeda. Uz svakodnevne težačke poslove podizali su šestero djece: Manda (1929), Mladen (1930), Blago-Mijat (1933), Jure-Jukica (1935), Ivan-Pikul (1938), Stipe-Pipija (1940.).
Nakon Stankova (1943.) dolaska na svijet, Luca se naglo razboljela i umrla 1944.g. Brigu o odgoju novorođenčeta preuzimaju dvije strine sve do Stankova odlaska u konvikt. O ostaloj braći, brinula je nešto starija sestra Manda.
Na kraju rata Mile se s vojskom i drugim civilima povlači prema Bleiburgu očekujući savezničku zaštitu. Međutim, britanci ih umjesto zaštite izručuju Jugoslavenskoj armiji. Ubrzo su uslijedla nemilosrdnasmaknuća razoružane vojske i civila. Nazirala se najveća tragedija u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda. Mile je svoj križni put propješačio od Bleiburga do Mostara gdje je s drugim supatnicima brutalno likvidiran oko Ilindana 1945.g. Ni danas se ne zna za njegov grob.
Djeca su u poratnim godinama teško preživljavala svakodnevicu. Najčešše su bili gladni. Ponešto bi strina Rezuša i Mijat uprosili, a rođak Jozo Cigić-Petrović i Marko Perko-Božalić povrermeno bi slali brašno i odjeću iz Amerike. Puce (Jozo Grbešić) je otkidao od ujma iz Grbešića mlinice i davao siromašnoj obitelji. I ostali susjedi pokazivali su solidarnost i razumijevanje za sirotnu djecu. Nisu očajavali, strpljivo i bez mrmljanja nosili su svoj teški križ.
Najprije Ivana (Pikul), a potom Stipu i Stanka, kao ratnu siročad smještaju u đački konvikt na Širokom Brijegu, zahvaljujući Franji Hrkaću Berinđiji i Milinu predratnom prijatelju Jozi Čuljku dir. građ. poduzeća.
U konviktu su boravila samo djeca kojima je rat odnio oba roditelja. Bili su smješteni u sobe po dvadesetak kreveta, prisjeća se Marko Vištica (Pogana Vlaka), Pikulov školski kolega. Bili su nerazdvojni, čitavo vrijeme boravka u konviktu. Tada je Pikul dobio novi nadimak „Šilje“, prisjeća se Marko. Za svoj uzrast natprosječno je bio razvijen i fino građen. Činjenica je da su ga cure iznimno volile. U konviktu je boravilo puno više djece iz Bosne nego iz Hercegovine. Najbrojnija su djeca bila s Kozare, Grmeča, Bosanske Krupe, Glamoča …. Bilo ih je koji su ostali ne samo bez roditelja nego čitave šire obitelji. Neki ni ime svoje nisu znali. Bilo je doista teških dječjih sudbina, prisjeća se Andrija Zeljko prof. također korisnik usluga đačkog konvikta.
Samo su Marko i Pikul učili njemački, a ostali štićenici francuski ili ruski jezik, te su nastavu pohađali u suprotnim smjenama. Marku se urazala u sjećanje jedna zanimljiva zgoda. Nastavnik njemačkog jezika Tanić (bio iz Srbije) najavio je usmenu provjeru znanja, a Pikul se dosjetio i stavio u usta komad kuhane cikle i zagrizao, pokazujući prstom na „krv“ što se cjedila niz bradu. Tada nastavnik Tanić panično reče: „Idi van, idi, idi, didi.“ Pikul je taj dan uspješno izbjegao provjeru.
Slobodno vrijeme provodili su igrajući nogomet. Vaspitačica (odgojiteljica) Danica Dodig bila je vrlo gruba i često ih je zbog toga korila, dok je direktor crnogorac Blažo Mašković za najmanji prekršaj dijelio teške batine.
Nakon svršenog osnovnog obrazovanja na Širokom Brijegu, zahvaljujući preporuci Milina predratnog prijatelja Joze Čuljka, Pikul nastavlja školovanje za strojobravara u Mostaru. Bio je solidan učenik i nije imao većih poteškoća u svladavanju školskog programa. Sva proizvodna zanimanja imala su praktičnu nastavu. Strojobravari su praksu obavljali u mostarskom Sokolu i tako osigurali novac za ekskurziju. Čitav se odjel ukrcao u „Orient Express“ da bi preko Beča i Minhena stigao do Pariza.
Prije polaska Ivan je razradio plan kako se domoći slobode. Povjerio se susjedu: „Blago moj, odo ti ja na ekskurziju i mislim da se neću vratit.“ Prije nego je pošao, pozdravio se sa svima i majčin grob okitio buketom ruža.
I dok je vlak klizio sve dalje od „socijalističkog raja“, Pikul je svoje namjere povjerio školskom kolegi Beći: „Neću se s vama vratiti kući. Želim biti slobodan čovjek!“ Tapšajući ga po ramenu, Bećo nije skrivao oduševljenje, čak mu nudio pomoć za bjeg. Međutim, UDBA je Pikulu prije polaska podmetnula Beću. Čak su i voditelji ekskurzije bili na istom zadatku. Od tog trena uhode nisu prikrivale doušničku zadaću. Shvatio je da je razotkriven, ali od nauma nije odustajao. Nakon dvodnevnog razgledavanja Pariza, slijedio je povratak kući. Čim su se putnici ukrcali na vlak, voditelji su počeli prebrojavanje radi utvrđivanja brojnog stanja. Kad je vlak dovoljno ubrzao kretanje, Pikul naglim pokretom otvara vrata i skače van. Spretno je doskočio, otresao prašinu i nestao u vrevi velegrada.
Pariz je tih godina bio preplavljen političkim izbjeglicama iza „željezne zavjese.“ Sav ozaren što se dokopao slobode, sjeo je na klupu u blizini kolodvora Saint Lazare s pomiješanim osjećajima: „Što napraviti? Kamo krenuti?“ U tom trenu trgnu ga glas nepoznata čovjeka. Neznanac je nešto pitao na francuskom, a Pikul je samo slijegao ramenima. Zahvaljujući neznančevoj upornosti konačno je progovorio: „Ostavi me na miru.“ Tada neznanac upita: „Tko ste Vi mladiću i što radite ovdje?“ Pikul od uzbuđenja poskoči. Ispred je stajao voditelj hrvatske katoličke misije u Parizu, dominikanac Teodor-Bogdan Dragun i sam izbjeglica. Dok je objašnjavao svoju situaciju iz cipele je izvadio adresu fra Dominika Mandića, strinina brata. U tom trenu nestale su sve predrasude i pater Dragun smješta Pikula pod svoj krov. Zahvaljujući poznanstvima ubrzo mu pronalazi sobičak i prvi posao. Zapošljava se kao pomoćni radnik u jednoj od pariških knjižara.
Gdje bi se god Pikul pojavio, čeznutljivo su ga promatrale djevojačke oči. Tako je bilo i ovaj put. Na poslu se u njega zagledala domaća cura, šarmantna parižanka Maria – Teresa i nije odustajala. Kad je svladao osnove francuskog jezika saznao je da je i njegova djevojka u ratnim nedaćama ostala bez oba roditelja. Uskoro su ljubavnu vezu okrunili brakom. Velikodušno im je pomagala Marijina teta čs. Clerc – Jean Pierre ravnateljica pariške bolnice sv. Josipa. Zahvaljujući teti Clerc postao je zaposlenik Renaulta, dok je Mariji osigurala poslove medicinske sestre. Brinula je o njima sve dok nisu stali na vlastite noge.
Plod njihove ljubavi su: Lidia (1961.), Etienne (Stjepan 1962.) i Fabien (Fabijan 1965.).
Živjeli su sretnim i skladnim obiteljskim životom u 15 pariškom arondismanu, u blizini Eiffelovog tornja, nastanjenog srednjim društvenim slojem. Nakon prilagodbe uključuje se aktivno u politički život emigracije. Dosegao je položaj tajnika podružnice HOP-a za Francusku. Obuzet emocijama i nostalgijom za zavičajem šalje kćerku Lidiju u tinejdžerskoj dobi 1975.g. u Dobrkoviće jer je političkim emigrantima zabranjen ulazak u „socijalistički raj“.
Njegove političke aktivnosti nisu ostale nezamujećene. Stalno je bio pod prismotrom UDBA-e. Kasnih sedamdesetih, upozoravan je u više navrata od strane francuske tajne službe da mu se sprema pakleni plan. Pokušavali su ga preko „mladog svećenika“ iz Hercegovine čestim pozivima na druženje i šetnje namamiti u stupicu. Pikul postaje sve oprezniji i češće bira francusko društvo. Nije ostavljena na miru ni obitelj u Dobrkovićima. Često su pretresali obiteljsku kuću i brata Blagu pokušavali slomiti različitim pritiscima. „Napiši pismo Pikulu da se vrati kući ili će u suprotnom biti ubijen“ bez emocija je govorio UDBIN agent. Međutim, Blago se nije dao navući. „Nisam mu ja roditelj. Šta ja njemu iman pisat. Mene u taj posa ne mišajte.“ Krajem sedamdesetih pariška UDBA intenzivra aktivnosti i likvidira Brunu Bušića (1978.g.). Pikul je sve više na oprezu i sluti ugrozu. Lištička UDBA ispitivala je tih godina i neke od susjeda, tražeći informacije i njegovu parišku adresu. Susjedi nisu nasjeli, pokušali su mu zaštititi život i svoj obraz.
Razmjenu vijesti unutar obitelji posredovao je Iko Manjin (Ivan Grbešić). Pikul je bratu Blagi i njegovoj brojnoj obitelji za Božić i Uskrs preko Ike olakšavao financijsku situaciju. Sestra Manda došla je krajem šezdesetih na rad u Njemačku (Freiburg) pa im se nakon dugo, dugo godina ukazala prilika za bratski susret i vidanje dubokih obiteljskih rana.
Mlađi brat Stanko sa susjedom Jerkom Lukićem (Grbešić) pokušao je ilegalno prijeći granicu kod Sežane, ali su u namjeri osujećeni i osuđeni na jednomjesečni zatvor.
Slijedeće 1964. godine Stanko je trebao poći na odsluženje vojnog roka, umjesto vojarne pokušao je s Matom Cupićem (Hrkać) preko Celja domoći se slobode. Razotkrila ih je kupovina veće količine kruha u pograničnom selu Bočna. Sumnjičavi prodavač prijavio ih je pograničnoj miliciji i sve je propalo. Milicija ga je šetala po zatvorima od Zidanog Mosta preko Zagreba i Sarajeva do Mostara i istražnog zatvora u Ćelovini. Osuđen je na osam mjeseci strogog zatvora, a kaznu je izdražao u Staroj Gradišci. Potom je odslužio vojsku i krenuo legalnim putem bratu u Pariz.
Europu su 1968.g. potresali štrajkovi. Francusko je gospodarstvo bilo gotovo paralizirano. Kad je stigao vlakom na talijansko-fracusku granicu, nije mogao dalje jer je bio zatvoren sav međudržavni promet. Tek u srpnju uspio se domoći Pariza i nakon deset godina zagrliti brata. I Stanko se zaposlio u Renault-u i kruh zarađivao sve do mirovine. Prije odsluženja vojnog roka Stanko je upoznao Čerigajku Miru Grgić. Dugotrajnu ljubavnu vezu okrunili su brakom u Parizu početkom 1969.g. Dobili su tri prekrasne cure (Vesna, Gordana i Kristina).
Sestra Manda također je pronašla kruh u tuđini 1969.g. Sa susjedom Zdravkom radila je u Freiburgu (Njemačka).
Iako daleko od obiteljskog ognjišta braća su sa sestrom gotovo svakodnevno telefonom obnavljala uspomene na ukradeno djetinjstvo i obiteljsko ozračje.
Spoznaja da su mu svakodnevno za vratom jugoslavenske tajne službe unosila je nemir u čitavu obitelj. Da bi ih zaštitio, počeo se sve više politički pasivizirati. Višegodišnja napetost najviše je ostavila traga na zdravlju supruge Marie – Terese. Hrabro se nosila sa zloćudnom bolešću i nakon dvogodišnje borbe, umire 1983.g. Gubitkom supruge, napušta mjesto tajnika HOP-a i povlači iz aktivnog političkog djelovanja.
Djeca su odrastala i sve više osamostaljivala. Najstarija Lidija radila je kao referent u nekom od pariških poduzeća. Zubotehničar Stjepan (Etienne) oženjen je i otac je trojice sinova. Najmlađi Fabijan (Fabien), također oženjen i otac troje djece. Radi kao menadžer u Renaultu za alžirsko tržište.
Pikul je 1992.g. otišao u mirovinu i prvi put nakon 34- godišnjeg izbivanja dolazi na obiteljsko ognjište. Preplavljuju ga emocije i slike iz djetinjstva. Osobito je bio dirljiv posjet majčinu i bratovu grobu, a za očev grob nitko do danas ništa ne zna.
Slike iz mladosti bivale su sve realnije. Oživjele su uspomene na braću, sestru Mandu i njezinu majčinsku brigu. Prepoznavao je sve više dragih lica s kojima se nekad igrao, išao u školu i stoku čuvao. „Tu smo preskakivali zidove, a ovdje kriomice pržili Tubića mlade kukuruze.“ Koliko smo se samo plašili da nas ne provale“, nizao je događaje što su mu prolazili glavom. Tih ratnih dana Pikul je doista disao punim plućima.
Kad se javila ideja o podizanju spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, odmah je ponudio pomoć.
Dolazio je svake druge godine, nekada s bratom Stankom i njegovom suprugom Mirom, a ponekad sam.
Osamljenost i užurbani život velegrada crpili su mu životnu snagu. Odlučio je živjeti u dvoje. Ženi se Lucijom (1996.g.) i sele se u pariško predgrađe. Nakon desetogodišnjeg boravka u Meudon-u (u blizini Roland Gaross-a), skrasili su se u 400 km udaljenom mjestašcu Issoire (Isua), Središnji planinski masiv. Živjeli su mirnim obiteljskim životom, daleko od buke velegrada. Krajolik ga izgledom podsjeća na rodni kraj. „Kad sam ovdje ko da sam u Dobrkovićima“, govorio je. Područje je bogato termalnim izvorima s razvijenim zdravstvenim turizmom. U vrijeme ljetnih vrućina vrijeme su uglavnom provodili u vikendici, stotinjak kilometara udaljenom Chaudes – Aigues (Saudes – Auges).
Iznenada oboljela kćerka Lidija i gubi bitku s teškom bolešću 2013.g.
Ivan se teško oporavlja od kćerkine smrti i počinje pobolijevati. Iznenada je zaklopio oči u svojoj drugoj domovini 2016.g.
Sada sinovi i unuci njeguju rodbinske veze i posjećuju stari kraj.
Stari Blažetića hrast još uvijek odolijeva olujama, zahvaljujući najmlađemu bratu Stanku. Poželimo mu dobro zdravlje i dug život.
