Misterij koji je 10 godina bez objašnjenja: Svjesno uklonio sve informacije o sebi i otišao u smrt

Vitak čovjek obučen u crno ušao je u autobus za Sligo, mali obalni grad nedaleko irske granice. Tri dana kasnije, nakon vikenda koji je proveo sam, ovaj čovjek pronađen je mrtav.

Najraniji poznati trenutak njegova putovanja ovoga čoveka je u Derryju u Sjevernoj Irskoj, tamo je ušao na popodnevni autobus koji vozi do granice, do grada Sligo. Stigao je u 18.28 sati, zaustavio je taksi da ga odvede do centra grada. Ovo je priča o čovjeku koji je uspio obrisati svoju prošlost, prije nego su ga pronašli mrtvog, koja je objavljena na Viceu.

Stigao je u grad u petak navečer, u špici tamošnje turističke sezone. Tako da prvi hotel u koji je ušao nije imao mjesta. Više sreće imao je u Sligo City Hotelu na Quay Streetu, tamo je bukirao tri noćenja. Kao svoju adresu upisao je Ainstettersn 15, 4472, Beč, Austrija, što je odgovaralo njegovom njemačkom naglasku. Ime je zapisao istom olovkom – Peter Bergmann, ni u jednom trenu nisu mu u hotelu tražili osobne dokumente.

Idući dan protekao je bez većih incidenata. Bergmann je otišao do pošte u 10.49 sati, kupio je osam markica i još neke naljepnice. Kupio je i neke stvari po gradu, a onda se vratio do hotela gdje je ručao i povremeno izlazio na cigaretu. Sve vrijeme je bio sam.

U nedjelju je, rano popodne, otišao iz hotela prema jedinom taksi stajalištu u gradu. Tražio je vozača da ga odvede do mirne plaže gdje bi mogao plivati. On ga je odveo do poluotoka Rosses Point, poznatog po upečatljivom i predivnom pogledu. Mjesto je udaljeno 15 minuta vožnje od grada. Kada je izašao iz auta, činio se kao da je zadovoljan onime što vidi. No, umjesto da se okupa, tražio je taksista da ga odmah vrati nazad. Ostatak nedjelje proveo je u gradu.

Oko 13 sati u ponedjeljak 15. lipnja Peter Bergmann odjavio se iz hotela i vratio ključ na recepciju. Izašao je s nekoliko stvari, imao je ljubičastu vrećicu i nešto što je izgledalo kao crni kofer. Duljim putem je prošetao do autobusne stanice, kada je stigao izvadio je papire iz džepa, pročitao je što je napisano i zatim ih je podrapao i bacio u kantu za smeće. Autobus do Rosses Pointa na koji se ukrcao krenuo je u 14.20 sati.

Nije se ni pokušao sakriti

Kasnije je utvrđeno da je čak 16 osoba vidjelo Bergmanna na plaži. Nije se ni pokušavao sakriti. Naprotiv, pozdravljao je nepoznate ljude koje je susretao, sjećaju se da je bio formalno obučen.

Idućeg jutra, jedan lokalni čovjek oko šest sati džogirao je sa sinom po plaži. Oni su prvi pronašli tijelo ovog sredovječnog muškarca koje je beživotno ležalo nasukano na obali. No tek tada nastao je pravi misterij oko toga tko je on.

Novinar Vicea Francisco Garcia 10 godina nakon smrti otišao je u malo mjesto na granici Irske i Sjeverne Irske kako bi pokušao saznati što više i da osobno posjeti lokacije po kojima se ovaj čovjek kretao.

Tijelo Petera Bergmanna odnijeto je u hladnjaču. Pronađen je gol, njegova odjeća bila je rasuta po obali. Džepovi su bili prazni, nije bilo novca, novčanika, nikakvih dokumenata. Utvrđeno je da se utopio, nije bilo znakova borbe. Zubi su mu bili u dobrom stanju, nedostajalo je nekoliko plombi. No, njegovo tijelo privuklo je pažnju zbog svog izrazito lošeg stanja.

Otkrilo se da je imao rak prostate u odmaklom stadiju, imao je i nekoliko tumora na kostima. Preživio je nekoliko srčanih udara, nedostajao mu je jedan bubreg. Unatoč svim tim dijagnozama, toksikološki nalaz pokazao je da u tijelu nije imao medikamenata.

Nakon što je njegovo tijelo obrađeno s medicinske strane, ispostavilo se da ga vlasti nikako ne mogu povezati s pripadajućom osobom. Istražitelji su shvatili da nemaju nikakve identifikacijske dokumente, niti bilo koje druge stvari, čak su i etikete s njegove odjeće odsječene škarama.

Policija sada može samo čekati

Na adresi koju je priložio u hotelu, postoji zgrada u Austriji, iako tamo nije zabilježen nikakav Peter Bergmann. Pismima koje je poslao u pošti u Sligu nikada nisu ušli u trag.

Kako su dani odmicali, misterij se samo povećavao, slučaj je postao nešto s čime se tamošnja policija nikad nije susrela. Posljednji dani Petera Bergmanna sklepani su od fragmenata zabilježenih na snimkama CCTV mreže diljem gradića Sliga.

Čovjek je napuštao hotel svakoga dana sa svojom ljubičastom vrećicom. Bila je puna kada je odlazio, a prazna kada se vraćao. Što je radio u međuvremenu do danas se ne zna. Činilo se kao da je bacao svoje stvari u različite kante po grad, tako da je pazio da ga ne usnime nadzorne kamere.

Čovjek kojeg nazivaju ‘Peter Bergmann’ do danas nije identificiran, o njegovom slučaju snimljen je i dokumentarni film ‘The Last Days of Peter Bergmann’ iz 2013. , a tema je mnogih misterioznih serijala, kao i teorija na internetu.

“Čini se kao da postoji određena svrha u ovome. Sve što je ovaj čovjek činio izgledalo je kao da je osmišljeno, od skidanja etiketa s odjeće, pa do svega ostalog. Pitanje koje moramo postaviti je: zbog čega Sligo? Ako je htio upečatljivo mjesto da umre, mogao je izabrati bilo koje mjesto na zapadnoj obali Irske, ili čak Škotsku. Nešto ga je dovelo ovdje, iako mi ne možemo sa sigurnošću reći što točno”, rekao je treći inspektor Irske Garde koji radi na ovom slučaju Ray Mulderring.

Detektiv je Viceovom novinaru objasnio da su i do pronalaska ovih podataka utrošili mnoge sate i noći rada. Imaju čovjekov DNK, odjeću i ostatke, ali nemaju njegov identitet. Sada mogu samo čekati.

Obično u slučajevima nestalih ljudi u javnost izađe ožalošćena rodbina. Netko nekoga traži, u slučaju Petere Bergmanna nikoga nema, tu su samo odvjetnici, prolaznici koji su ga vidjeli i zapamtili, taksist, zaposlenici hotela.

Priča Petera Bergmanna djeluje nevjerojatno baš zbog činjenice da je on uspio sakriti svoj identitet. U današnje vrijeme digitalnih otisaka, nadzornih kamera, kada se čini da je nemoguće pobjeći, čini se kako je njemu to uspjelo. Neminovno je da je njegov kraj upravo njegov izbor, da ga je izrežirao, odabrao – od pseudonima, do mjesta i vremena smrti. Možda je to učinio zbog terminalne bolesti, možda je njegov slučaj ekstremni primjer vraćanja kontrole u svoje ruke.

Dnevnik.ba