Svećenik ste i psiholog, što nije čest slučaj. Svima koji vam se obrate za pomoć prilazite kroz psihološko-duhovni aspekt.
– Moja je naobrazba bila takva. Nakon studija filozofije i teologije završio sam studij dubinske psihologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Psihološka ili emocionalna dimenzija, naše nesvjesne motivacije, naše iskustvo u prošlosti, proživljene bolne ili ugodne emocije silno je važno poznavati i integrirati s duhovnom dimenzijom. Čovjek je slabo, ograničeno, tjeskobno i grešno biće ali u isto vrijeme ljubljeno dijete Božje i to treba pomiriti. Treba prihvatiti istinu da me Bog voli takvog kakav jesam i upravo jer me tako voli ja ću se mijenjati da mu budem što sličniji. Što više povjerujem u ljubav Božju više se oslobađam svojih trauma. Moguće je naći vezu između psihologije i duhovnosti.
Održavate psihološko-duhovne seminare ‘Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu’.
– To je jedan novi interdisciplinarni pristup održavanja seminara jer čovjek je i duša i tijelo nije samo čisti duh, nije anđeo nego ima u sebi i druge dimenzije tjelesno psihološku ili emocionalno društvenu i duhovnu. Mnogi problemi i blokade psihološke naravi mogu zakočiti normalni ljudski i duhovni razvoj osobe. Naš pristup je kroz razmatranje prvo upoznati, prihvatiti, zavoljeti i promijeni sebe.
Zašto je važno da osoba najprije prihvati sebe onakvog kakav jest.
– Mnogi se ne mogu prihvatiti jer imaju manji osjećaj vrijednosti ili neke druge za njih neprihvatljive stvarnosti. Međutim, sve što ne prihvatimo nego potisnemo u podsvijest zna se pretvoriti u razne prisile, stvarati opsesivno – kompulzivnu neurozu i druge probleme. Može kočiti i duhovni i psihološki razvoj osobe. Silno je važno upoznati sebe, upoznati nesvjesne motivacije, traume, strahove koje smo doživjeli kroz život pa ih i potisnuli. Metodom dubljeg prodiranja u ljudsku dušu susrećemo se s tim stvarnostima i dovodimo ih u svijest, a onda tražimo milost Božju, snagu Duha Svetoga da to integriramo i proživimo ponovno. Ali u ozračju vjere u ljubav Božju koja nam pomaže da te traume nadvladamo i čak se njima okoristimo. Zato je važno upoznati i prihvatiti sebe jer sve što ne prihvatimo, osvećuje se psihološki. Postaje prisilno i neurotično.
Kažete, potrebno je sebe prihvatiti i zavoljeti. No, zna se dogoditi da čovjek o sebi ima previsoko mišljenje koje nadilazi realnost.
– Kaže zapovijed ‘Ljubi bližnjega kao samoga sebe’. Cilj je zavoljeti sebe ali ispravno ne narcistički, bolesno, nego prihvatiti sebe autentično i vjerovati da nas Bog voli. Mi smo stvoreni na sliku Božju a Bog je ljubav. Čovjek se najbolje ostvaruje kada autentično nesebično voli druge, ali najprije treba voljeti sebe da bi pravilno volio druge. Zadnji je korak promijeniti sebe ili obratiti se. To je cilj svakoga tko želi sebi dobro. Tko sebe voli taj se disciplinira, mijenja, kako bi mogao u sebi aktivirati potencijale ozbiljnim angažmanom traženjem psihološke i Božje pomoći u molitvi kroz svete sakramente. Evanđelje je jedna novost koja zahtijeva novog čovjeka. On se događa po autentičnom obraćenju.
Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. U vjeri je sve lakše podnositi?
– Religiozan čovjek je otvoren za apsolutne vrijednosti, za transcendenciju, za ono što ga nadilazi, za istinu, dobrotu, ljubav i kad tako živi on je već u Bogu. Najsigurniji znak da smo na pravom putu je kad osjetimo u srcu iskrenu ljubav prema drugim ljudima i prema Bogu. Čovjek je najsretniji kad tako živi jer ljudska duša nije stvorena za srdžbu, mržnju i negativne emocije nego ljubav, radost i mir.
Ali ipak je svijet pun mržnje, zavisti, ljubomore. Društvo je bolesno.
– Svi smo opterećeni raznim frustracijama i nepravdama koje doživimo. To u nama generira želju za osvetom, srdžbom. Međutim tko sebi želi dobro trebao bi nadvladati negativne emocije jer dugotrajna mržnja na emocionalnoj razini prelazi s psihološke na tjelesnu razinu. Danas su mnogi opterećeni tzv. psihosomatskim bolestima. Poznato je da se i rak dobiva od dugotrajne mržnje u srcu i duši. Negativne emocije razaraju i psihu i tijelo. Treba najprije to spoznati i povjerovati, a to i moderna znanost danas dokazuje. Treba imati veliku motivaciju da oprostimo od srca kako bi imali istinski mir u duši. To je moguće ako čovjek zatraži milost Božju. Samo ljudskim silama teško je nadvladati velike nepravde, teško je oprostiti. Ali ako istinski moli i traži od Boga pomoć, čovjek ostvaruje i volju Božju i oslobađa se negativnih emocija.
Spomenuli ste oprost, ali ljudi danas teško praštaju.
– To je temeljni zahtjev koji Bog traži od nas. Mi živimo od Božjeg oproštenja i tko je toga svjestan tko u to vjeruje i on će se truditi da oprašta drugima. Moguće je oprostiti. Oni koji su to činili pokazuju da su normalne zrele ličnosti da nisu zarobljene svojom prošlošću da ne žive u traumatskoj prošlosti.
Na seminarima se bavite raznim psihološkim temama pa i time kako medicina i vjera pomažu u nadvladavanju stresa.
– Nemoguće je živjeti bez stresa. Treba prihvatiti činjenicu da će biti teških i stresnih situacija u životu ali ne moramo biti žrtva tih situacija. Treba dobro organizirati svoj život. Razumnim ponašanjem mogli bi izbjeći mnoge poteškoće. Mogli bi se oslobodili prevelikih zahtjeva koje smo možda sebi nametnuli a nismo sposobni za to. Ako su stresovi uzrokovani od drugih ljudi s kojima ne možemo naći zajednički jezik, treba ih jednostavno izbjegavati. Šetnjom i fizičkom aktivnošću možemo se rasteretiti frustracija. Tu pomaže i vjera da Bogu prepustimo svoje muke. Isus kaže ‘dođite k meni svi umorni i opterećeni, ja ću vas odmoriti’. Tko to istinski povjeruje, osjeti istinsko olakšanje i mir u duši.
Održavate seminare za menadžere o ulozi duhovnosti u upravljanju stresom. Nauče li savladati stres bez iskaljivanja na zaposlenicima?
– Na seminarima bude po 60-ak zbilja vrhunskih menadžera. Oni su sami svjesni da nije sreća u velikom profitu nego ako rade čistom savješću po moralnim principima, etičnosti, solidarnosti.. Može se brzo i nepošteno zaraditi ali to opterećuje dušu i psihu. Kad imamo istinsku empatiju za one koji su u nevolji osjetimo povratnu reakciju mira, ljubavi, radosti, osmišljenosti vlastitog života. Nije to lako ali grupa koja nam se odaziva zbilja nastoji to ozbiljno shvatiti i promijeniti u praksi. ‘Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš’ čitamo već na prvim stranicama Biblije. Tko živi po tim moralnim principima on ima duboki mir koji mu ovaj svijet ne može oduzeti.
Što je sa strahom, ljudi se danas boje za život, posao, egzistenciju, obitelj…
– To je primarna emocija i prati nas kroz čitav život. Nastaje kad smo pred nekom situacijom koju ne možemo nadvladati. Postoje strahovi koji su opravdani kad naiđemo na neku opasnost onda treba uključiti razum. Treba vjerovati da možemo nadvladati puno tih strahova koji nam se čine na početku velikim jer kažu ‘u strahu su velike oči’. Problem nisu strahovi kojima znamo uzroke. Daleko su teže one tjeskobne situacije, panični napadaji straha, tjeskoba, fobija gdje ne znamo zašto se bojimo. Međutim, iznenada iz podsvijesti neke potisnute traume i strahovi se aktiviraju. Ako se radi o velikim paničnim napadajima treba potražiti pomoć i liječnika da se u mozgu biokemija malo smiri lijekovima. Ali oni trebaju biti samo privremenog karaktera.
Što nam poručuju naši snovi i potisnute emocije?
– Nesvjesno je dio našeg psihičkog života. Mi reagiramo na dvije razine ovoj svjesnoj, slobodnoj, odgovornoj i onoj nesvjesnoj. U podsvijesti se nalazi sve što smo bilo kad doživjeli. Posebno traumatski događaji koje smo potisli u podrum naše psihe. Međutim to nije iščezlo iz nas. Kasnije u stresnim situacijama kada oslabe obrambeni mehanizmi, taj se sadržaj nesvjesnoga približava svijesti i ugrožava integritet osobe. To se manifestira u snovima. Na seminaru smo govorili o tome što nam poručuju naši snovi i potisnute emocije. Recimo potisnuta srdžba, agresivnost koja nije prihvaćena zna se simbolički pretvarati u snovima u divlje zvijeri, policiju koja nas progoni a zapravo se radi o vlastitoj potisnutoj agresivnosti. Treba se s njom suočiti. Svjesno dovesti u svijest i tako je razriješiti. Dokle god ostane u nesvjesnom ona ostane zaštićena i kao takva može generirati probleme psihičke i psihosomatske naravi.
Predsjednik ste zaklade ‘Biskup Josip Lang’ koja pomaže poglavito stare, bolesne i nemoćne.
Zajedno s paterom Antunom Cvekom osnovali smo 2002. godine humanitarnu zakladu biskup Josip Lang koja pomaže starim, nemoćnim i siromašnim ljudima. Osnovali smo i starački dom gdje je smješteno dvadesetak osoba koji imaju minimalnu mirovinu, a neki uopće nemaju ništa za vlastito uzdržavanje. Mi nastojimo razviti mrežu dobročinitelja i članova Zaklada koji povremeno, a neki i redovito uplaćuju određenu svotu novca za uzdržavanje siromašnih osoba. Pozvao bih i vaše čitatelje da se uključe u našu Zakladu i postanu naši članovi koji godišnje uplaćuju kad stignu svotu od 200 kn. Zainteresirani se mogu javiti na našu elektroničku adresu: info@zbjl.hr i na tel. 01-4803043. Svaki dan se u našem domu moli krunica za naše dobročinitelje.
Autor ste brojnih naslova, je li nova knjiga u nastajanju?
Napisao sam knjige pod naslovom: Očima psihologa teologa, Obiteljska psihologija, Biblijska psihoterapija, Kako vjerom nadvladati strah, a na pomolu je nova knjiga pod nazivom: Samo je u Bogu mir, dušo moja.
Bili ste u komisiji za Međugorje. Kroz medije ste već govorili o vidiocima i ukazanjima. To hodočasničko mjesto u koje se slijevaju rijeke molitve trebalo bi biti do kraja godine priznato. Kakav je vaš stav?
Nažalost, ne mogu na ovo pitanje odgovoriti detaljnije jer sam bio u Međunarodnoj teološkoj komisiji čiji članovi ne mogu iznositi svoje stavove ni govoriti o radu komisije. Ono što mogu reći tiče se drugih izvora. Tako smo od posebnog papinog izaslanika nadbiskupa Hosera doznali da se u Međugorju provodi zdrava pobožnost i da ima puno dobrih duhovnih plodova: puno se ispovijeda, pričešćuje, klanja i moli. Na temelju tih plodova moglo bi se očekivati da se Međugorje prizna kao Međunarodno marijansko svetište. O tome odlučuje sam Papa, a kad će to biti, vidjet ćemo.
Piše:Kristina Filičić
