Gdje naći ‘dobrog’ radnika, koji bi (ne nužno tim redoslijedom) bio produktivan, stručan, marljiv, lojalan, poduzetan, inovativan, svakako i kolegijalan, pošten, solidaran…
Pitaju se to proteklih godina mnogi domaći poslodavci svih fela, no pitanje je zapravo retoričko, jer, znaju i oni, radna snaga je u Hrvatskoj u deficitu u kategoriji kvantitete, a uz nju treba zadovoljiti i kvalitetu, koja znači i dodatnu, gotovo presudnu prednost na tržištu rada. No, radnike koji ‘pomiruju’ i spajaju većinu poželjnih karakteristika ipak nije nužno u Hrvatskoj tražiti svijećom niti ih uvoziti, naprotiv, oni ‘svijetle’ tu u uredu, tvornici, pogonu, na polju, susjednom katu.
Oni su kao ‘Mali svjetionik za velike ljude’, što je naziv projekta, nagradnog natječaja u organizaciji konzultantsko-revizorske tvrtke Mazars Hrvatska, tvrtke distributera kabela Tim Kabel, Udruge Partner i Zaklade Rhema, kojim se traži ‘obični’ zaposlenik, vrijedan čovjek koji svakodnevno pridonosi okolini poštujući načela vrijednosti rada i poštenja. Ove jeseni natječaj se provodi drugi put, nakon što je lani između više od stotinu prijavljenih kandidata najboljim proglašen zaštitar Mate Orlović. Uz titulu mu je pripala i novčana nagrada od 50.000 kuna, što je ove godine podignuto na 100.000 kuna!
Među natjecateljima ove godine našao se i čapljinac Vladimir Rebac. Što Vladimir kaže o sebi pogledajte u video prilogu:
Vladimirova supruga kaže, moj suprug, predivan otac dvoje djece i moj stup, oslonac i podrška. Uvijek pozitivnog stava bez obzira na probleme, bez obzira bilo vani sunčano ili kišovito. Iz najgorih situacija izvlači najbolje i zadivljava me svojom psihičkom i fizičkom snagom. Njegov dan započinje rano kada odlazi na svoj posao i nikada se ne žali na dan u tjednu, jer njemu su svi dani jednaki i sa osmjehom odlazi na posao uvijek uz poljubac svojoj djeci i meni. Njegov je posao izrađivanje PVC stolarije i montaža iste. Kod njih nema sunce/kiša, toplo ili hladno. Po najvećoj vrućini i po najvećoj hladnoći krče stare prozore, nose ih na visoke katove i postavljaju nove. Njegove su cipele teške i nije mu lako u životu.
On brine o nama da nam ništa ne fali i da nikada nemamo manjka novaca. Za crne dane marljivo štedi sa strane. On misli da ja to ne znam, no znam da samo želi da nam život bude bezbrižan. Kolege ga cijene i naprosto obožavaju. Podiže atmosferu i zbija šale kako bi kolegama osvjetlao teške radne dane, preuzima teške stvari kako bi kolegama bilo lakše, podmeće svoja leđa. Šefovima je prijatelj i nikada ih nije iznevjerio pa makar ga trebali usred noći.
Ponekada po povratku s posla ne stigne ni pojesti. Juri dalje jer kako kaže „telefon zvoni“. Prijateljima hita u pomoć kada god je potrebno. Kaže on: “za prijatelje i obitelj sve.“ Sjedne u auto i kaže: Idem do Josipa moram mu samo popraviti odvod, pa ću kod susjede luster samo namjestit, kupila neki novi. Ako stignem nakon sto Mati uzmem mjere za prozore, stat ću u trgovini pa ćemo nas dvoje napokon popiti pivicu ispred kuće.
Naravno dolazi kasno kući i od pivice ništa, umoran je ali kaze: „moje je srce na mjestu jer sam im pomogao. Ipak znaš da će i oni meni kada cu trebati“. Svaki dan proteklih 10 godina njemu je isti. Nakon svojeg posla trči prijateljima u pomoć i nikada mu nije bilo teško vući kutiju s alatom na 5 kat. Ta njegova pozitiva, ustrajnost i žar ga drže. Rano se diže i kasno liježe i mi ga rijetko viđamo. I opet na kraju balade kaže: „Radim da bi nam sutra bilo bolje, i bit će siguran sam.“
I kada izigraju njegovo povjerenje i opale mu pljusku, on samo okrene drugu stranu i kaže: Bog sve vidi, sve će se isplatiti. Skromnost ga krasi, velikodušnost također, uvijek okružen ljudima kao magnet. Njegova pozitivna energija je naprosto zarazna. Divim mu se iako mu to ne priznajem, pa mi bude žao. Teško mi ga gledati uvijek iscrpljenog, ali mi srce zaigra kada na tom umornom licu vidim osmjeh koji ga krasi bez obzira na puno loših i teških dana. 10 punih godina koliko smo zajedno on radi istim tempom, ali i istim žarom. Novci kao takvi nam nisu važni, neka imamo da nam ne fali i da možemo kroz kreditne i osnovne troškove ploviti… važno mi je ono priznanje koje mu ja ne mogu pokloniti.
Važno mu je to priznanje samo da bude siguran kako sve što radi u našoj voljenoj državi nije uzalud. Kako se njegov rad cijeni, jer on je odustao od rada u inozemstvu jer previše voli ovu zemlju, i vidi nadu u njoj negdje iza brda, voli je do te mjere da će radije ovdje naporno i mukotrpno raditi nego u tuđini raditi sa puno manje muke. Želim da mu se dokaže i pokaže kako se stvarno cijeni rad i kako fizički radnici imaju itekako dušu i srce ali i život. Kako nisu samo bauštelci, kako ih se pogrdno naziva. Moj suprug u svaki posao unosi sebe cijelog i ja mu želim odati priznanje, priznanje za sve što je u životu uradio. Zahvaljujem se što je pružena ovakva prilika da se dobri i pošteni radnici nagrade, ne mislim novcem, nego priznanjem koje vrijedi vise od novaca.
„DJELA, NE RIJEČI“ – latinska poslovica
Prijavljujem mog radnog kolegu Vladimira Rebca. Kad bi vi iz komisije njega poznavali odmah bi mu udjelili nagradu. Al ne zato što bi to poznanstvo bilo veza, nego zato što je on stvarno marljiv radnik koji jedva da stigne spavat. Osim što radi PVC stolariju (sa mnom) on još radi namještaj, krovove, montažne kuće, knauf, keramiku, laminat, struju, centralno grijanje, bravariju, autolimariju. Uglavnom kolega je multipraktik koji se nikad ne gasi. Ima puno prijatelja i kumova, pa nama svima volontira kad nešto treba radit.
Njega nikad ne treba zvati da dođe pomoć, on dođe i neće otići. Često pomaže ljudima slabijeg materijalnog stanja. Čim nešto dobije od drugih ljudi on to gleda nekome pokloniti kome treba, dok bi većina nas to prodala i dodatno zaradila. U firmi vrijedi za trojicu. Uvijek nađe neke poslove za firmu i ostale ljude. Kad nosimo prozore uvijek se gura da nosi teži kraj prozora. Uvijek se gura da radi teže i zahtjevnije poslove. Voli se šalit i ima puno općeg znanja, pa kad radimo zajedno vrijeme brzo prođe uz kvalitetu, priču i šalu.
