Naslovnica Društvo Postoji laž nad lažima: srpski film ‘Dara iz Jasenovca’

Postoji laž nad lažima: srpski film ‘Dara iz Jasenovca’

Film "Dara iz Jasenovca" Foto: Aleksandar Letić

Kad se dobro prouče otkrića suvremenih hrvatskih istraživača (Lozo, Vukić, Matković, Leljak, Jurčević, Pilić i brojni drugi) koja se zadnjih deset godina pojavljuju u javnosti, kao i reakcije na njihove nalaze (Kasapović, Goldstein, Klasić, Jakovina i drugi), dolazimo do dva zaključka:

1) KOMUNISTI I SRBIJA SU NAM SVE LAGALI u jugoslavenskoj historiografiji, sve; ne 95% ili 99%, nego SVE, 100%. Svu povijest, ekonomiju, sociologiju, jezikoslovlje, sve od početka 20. stoljeća do 1990. Od „Bečkoga književnog dogovora“ 1850., preko pokolja hrvatskih vojnika u Odesi 1916., pljačke Hrvatske i progona Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, „ustanka u Srbu“ 1941., partizanskog „antifašizma“ koji je bio Staljinovo osvajanje vlasti, do pokolja stotina tisuća Hrvata 1945. i poslije, te „divote i demokracije“ života u Titovoj Jugoslaviji. Čitajte i mislite i vidjet ćete: SVE.

2) Srbija i komunisti (koji žale za Jugoslavijom a mrze slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku) u lažima ne posustaju ni danas, kad je već i sasvim površnim pregledom literature jasno da su sve lagali. Oni se novim, znanstveno utemeljenim povijesnim podatcima ne suprotstavljaju znanstvenim argumentima nego blaćenjem onih koji iznose argumentirane dokaze o povijesnim lažima (npr. https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/m-kasapovic-za-globus-vukiceva-knjiga-o-jasenovcu-toksicni-je-sund-kakve-mu-god-bile-intencije-napisao-je-proustasko-pseudohistoriografsko-djelo/8180114/).

Blaćenje, međutim, ne pomaže (npr. https://hrvatskonebo.org/arhiva/2016/05/04/blanka-matkovic-istina-ne-poznaje-sram/), jer danas je Hrvatska slobodna država i sve slobode i ljudska prava vrijede i za nas. Dokazi o laži i lažljivcima prispijevaju u javnost svakodnevno, primjerice: . https://narod.hr/kultura/14-listopada-1942-cetnicki-pokret-manipulacija-brojem-zrtava-u-ndh-potjece-od-spc-a-i-cetnika-a-hrvatski-jugofili-tvrde-isto; https://verbum.hr/ideologija-i-propaganda-velikosrpskoga-genocida-nad-hrvatima (https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/roman-leljak-prema-podacima-iz-beograda-u-jasenovcu-su-stradale-1654-osobe/. Neprijateljima postojanja hrvatske države ostala je jedna zadnja šansa: da istraživanja o događajima u 20. stoljeću u Hrvatskoj (Jugoslavijama) proglase „negiranjem Holokausta“, drugim riječima da znanstvena istraživanja i istine koje se pojavljuju (a njih otkrivaju kao povijesne lažove) zabrane, a ono što je objavljeno ignoriranjem i etiketiranjem otjeraju u zaborav.

To pokazuje najnoviji protuhrvatski projekt u Srbiji. Prema „Narodu“, početkom listopada, počelo je snimanje filma „Dara iz Jasenovca“, prvog igranog ostvarenja o, kako prenosi RTS, “najbrutalnijim ustaškim zločinima u Jasenovačkom logoru”. Scenarij za film u koji Srbija ulaže 2,3 milijuna Eura napisala je Nataša Drakulić, a redatelj je Predrag Antonijević (https://narod.hr/kultura/video-srpska-kinematografija-uz-pomoc-drzave-ulaze-2-3-milijuna-eura-u-igrani-film-o-jasenovcu). “Mi smo našu priču, sada govorim o filmskom jeziku, smjestili u nekih šest mjeseci poslije bitke na Kozari, do smještanja u logor. Ali to je potpuno nevažno. Taj logor je postojao i završen je onog dana kada je završen proboj, a posljedice su ostale nesagledive“, rekla je Nataša Drakulić. RTS nadalje navodi kako je majka jednog od glumaca, rodom sa Kozare – “kao sedmogodišnja djevojčica bila u logoru u Sisku, a zatim u Novoj Gradiški”.

Ta rečenica objašnjava i razlog snimanja toga filma: ne će se govoriti o brojevima žrtava jer su uzdrmani i oni od 84.000 (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) i ne će biti dokumentarnih fotografija, npr. slika tvornica koje su radile u Jasenovcu, ne će biti spomena o platnim listama ljudi koji su tamo radili kao logoraši ili kao izvanjski zaposlenici, nema… nema ništa – nego zamišljena priča, uvijena u celofan osjećaja na tužnom sudbinom izmišljene srpske djevojčice (https://direktno.hr/direkt/film-o-jasenovcu-bez-brojki-i-statistika-srbiju-hvata-panika-otkrit-ce-se-sto-su-sve-izmislili-170142/). No bit će to strašan međunarodni udar na Hrvate i Hrvatsku jer u inozemstvu, gdje postoji samo srpska literatura, potpuno lažna, to skoro nitko ne će prepoznati kao podmuklu laž.

Svi podatci i priče koji su u Titovoj Jugoslaviji objavljivani o Jasenovcu ni u čemu nisu bili znanstveno utemeljeni nego su bili izmišljeni, a svako je istraživanje bilo zabranjeno, svako propitivanje kažnjavano. Na kraju – druga istina nije postojala. Kad su 1991. srpske trupe ušle u Jasenovac odnijele su arhiv logora u Beograd i ne žele ga vratiti Hrvatskoj, čak ni kao presliku (mikrofilm). Znali su da tamo leži istina (a gdje će nego u pismohrani!) koju svijet ne smije saznati.

Budući da je povijesnim lažljivcima znanost preopasna za svake a napose za vrlo velike laži – ide se u „umjetnost“. Film u kojemu se može montirati bilokoja priča. Film rade sa savjetnikom Židovom da se hrvatske zločine poveže s Holokaustom i tako ih se produbi i spriječi istraživanja kao „negiranje Holokausta“.

Na osnovi lažirane povijesti rade lažiranu tragičnu priču. Da, postoji laž nad lažima: srpski film o Jasenovcu „Dara iz Jasenovca“.

 

“Električar iz Jasenovca“

Da bolje ilustriram koliko je duboka laž s filmom „Dara iz Jasenovca“ zamislite da Hrvatska, jednako kao Srbija „Daru iz Jasenovca“ (svi citati u navodnicima koji slijede preuzeti su iz članka https://direktno.hr/zivot/kultura/film-dara-iz-jasenovca-bit-ce-umjetnicko-stvaralastvo-bez-statistike-i-brojeva-snimanje-pocinje-u-rujnu-158980/), snimi o film „Električar iz Jasenovca“, posvećen Emeriku Blumu (https://bs.wikipedia.org/wiki/Emerik_Blum). “Film neće biti dokumentarni, već umjetničko stvaralaštvo koje prenosi iskustvo iz Jasenovca”. Redatelj filma je hrvatski umjetnik Lordan Zafranović, koji ima savjetnika (Barry M. Lituchy, New York), a taj je objasnio da “razlog zbog kojeg radim na filmu jest da natjeram publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu“; želi da film „.priča priču, bez statistike i brojeva, da prikaže život jedne do tri osobe s kojima se možete identificirati i kroz čije likove možete razumjeti što se dogodilo u Jasenovcu. Važno je da ne napravimo fikciju od onoga što se tamo događalo – od proizvodnje kotlova i lanaca, školovanja djece koja su s roditeljima prispjela u logor i plaćanja logoraša za njihov rad u logorskim tvornicama i oslobađanja u prigodama državnih blagdana”.

I onda u tom filmu mladi logoraš Emerik Blum održava električno svjetlo u logoru, usput se školuje i prijateljuje s logorašom kompozitorom koji priprema logoraški koncert komponirajući djela koja će izvesti logoraši. Mladi Emerik, međutim, voli nogomet pa potajno gleda logoraški nogometni turnir a jedna visoka lopta prekine električni kabel i on shvati da je važnija struja nego nogomet i svim se silama baci na posao pripreme rasvjete koncerta…

Starac kompozitor ga poučava da je postavljanje svjetala za pozornicu jednako pitanje nadahnuća kao najljepša glazba. Na koncertu logoraši sjede pomiješani s ustašama, imaju ušato U na kapama (koje prije početka koncerta skinu), koncert prođe fantastično, najstroži ustaša plače, pa grli mladoga Emerika i staroga kompozitora, ali na kompozitoru se vidi da jedva stoji na nogama; on sutra umre (imao je tifus ali, zanijet komponiranjem, nije otišao na redovni pregled u logorsku ambulantu); mladi Emerik plače, strogi ustaša nijemo gleda njegov lijes a onda se prekrsti i pozdravi „Za dom spremni“, okrene na peti i ode u boj (mrka kapa, upravo netko iz šume puca po logorašima na Gradini). Otjera napadače trčeći prema njima bez pucanja (doduše, baca ručne bombe), no zadnje ga zrno pogodi (u prsa) i on umire; mladi Emerik očajan trči da vidi kako je, ustaša ga miluje po kosi i smiješi se, pa umre (prije toga zatvara oči), a Emerik nijemo plače. Film završava otpuštanjem Emerika iz logora (cum lauda) i naznakama kako on nakon rata kao odrastao čovjek u Sarajevu stvara socijalistički gigant „Energoinvest“ i organizira Zimsku olimpijadu; pa i on umire, od starosti, a na samrti se smiješi kao onaj strogi ustaša njemu prije toliko godina.

Film bi financirala hrvatska država s 2,3 milijuna Eura, ali tek nakon upornog inzistiranja hrvatske filmske zajednice (koja bi i sama pridonijela financiranju filma) i brojnih nevladinih udruga na čelu s GONG-om. No odlučan bi bio pritisak HNS-a na Vladu da novac koji je namijenila bogatim poduzetnicima usmjeri u taj kulturni projekt, jer kultura nema cijene, a priča o Jasenovcu ne smije biti zaboravljena. Iako je “Jasenovac jedan od najmanje izučavanih logora smrti” film o mladom logorašu Emeriku će biti umjetnički i „natjerati publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu.“

Kako bismo se osjećali da Hrvatska napravi takav film? Osjećali bismo se odvratno, mučno, postiđeni što živimo u državi koja radi takve stvari. To je nezamislivo! Iako je u Jasenovcu doista mladi elektroinženjer Emerik Blum održavao struju i poslije napravio „Energoinvest“ i organizirao Zimsku olimpijadu, iako jesu održavani koncerti i predstave za koje je jedan nadareni logoraš komponirao glazbu, iako strogi ustaše u jurišu nisu pucali nego samo bacali ručne bombe, iako su nekim logorašima isplaćivane plaće i iako su mnogi otpušteni iz logora u više prigoda koje su za NDH bile važne.

A mi bismo ipak povraćali od muke i grčili se od stida da Hrvatska napravi takav film pa da joj donese i najveću političku korist na svijetu.

Jasenovac je previše važno mjesto, previše sveto da bi o njemu itko lagao. I najmanje laž o tom mjestu strašna je uvreda svima onima koji su tamo patili i stradali.

Prof. dr. sc. Matko Marušić