Okrutan kapetan, obilje alkohola i skup očajnih ljudi izludjelih od gladi rezultirao je jezivom sagu o preživljavanju.
HMS Wager, kasnije zlokobno prozvan “HMS Cannibal” nasukao se na stijene obale otoka na poziciji 47°40′43″S 75°02′57″W, mjesta nedaleko od Čilea koje će kasnije biti nazvano otok Wager. Na brodu je zavladao kaos, dio posade je provalio u zaključane sobe, ukrali su alkohol i napili se, da bi se kasnije naoružali i počeli pljačkati – oblačeći se u odjeću časnika i započinjući tučnjave, piše Express.
Ostalih 140 muškaraca i časnika uzelo je čamce na brodu te su se zaputili na sigurno – prema obali. Sljedećeg dana, u petak 15. svibnja 1741., brod je potonuo povlačeći sa sobom pijane mornare u dubine.
Nakon što su mornari Kraljevske mornarice Njegova veličanstva doživjeli brodolom na obali Južne Amerike, izgubili su sav osjećaj za red. Posada je uspjela naći zemlju gdje su podigli kamp, no u odvojenim područjima, zanemarujući odluke svog kapetana. On je to za njih i praktički prestao biti, jer nisu bili na njegovom brodu. Neki su lutali otokom ludi od gladi, dok su drugi pak očajnički smišljali načine kako pobjeći s otoka.
Jedini put kad su se uspjeli vratiti do broda je bila misija prikupljanja hrane s njega. Međutim, to se pokazalo težim nego su mislili, jer je njihov kapetan pokupio zalihe i čuvao ih pod stražom, piše Vintage News. Nakon što su shvatili da preostalu hranu neće dijeliti s njima, pokušali su ga ubiti postavljanjem baruta oko njegovog šatora. Srećom, kapetan je plan otkrio baš na vrijeme.
Samo nekoliko tjedana nakon što su bili zatočeni na otoku, muškarci su se pretvorili u buntovnike i kanibale. Najprije su počeli jesti leševe nesretnih mornara koje bi more izbacilo na obalu. U trenucima očaja, iskopali su čak i leševe muškaraca koje su prvih dana zakopali. Jedan je preživjeli časnik posade ispričao kako je zatekao malog od palube kako jede jetru svog preminulog prijatelja.
Na čelu HMS Wagera bio je kapetan David Cheap, koji je svoju nesposobnost i manjak autoriteta pokazao tek nakon što se brod potopio. Nije pomogla ni činjenica što je bio vrlo nesiguran čovjek, vrlo nagle čudi, što je rezultiralo time da su njegovi osjećaji preuzeli kontrolu nad racionalnim umom i učinili situaciju još gorom nego što je bila. Išao je tako daleko da je kažnjavao one koje nisu slušali – bičujući ljude koji su uhvaćeni u krađi zatim odbijajući skrbiti o njihovim ranama, što je rezultiralo brojnim smrtima.
Iako je kapetan Cheap mislio kako će njegova čvrstoća pomoći u kontroliranju posade, to ih je samo još više otuđilo, ostavljajući ih da brinu sami o sebi. Gotovo tri tjedna nakon brodoloma, kapetan je intervenirao u svađi između dvojice pijanih mornara. Pucao je svojim pištoljem na jednog od njih, ali je s prvim hicem promašio. Pucao je opet i pogodio ga u obraz, a potom je odbio dopustiti liječniku da mu sredi ozljedu, zbog čega je mornar umro.
To je dodalo još jednog mrtvaca na hrpu trupala na otoku. Kanibalska saga i priča očaja HMS Wagera dosta je nepoznata, umjesto toga svi se sjećaju Bountyja koji je doživio svoju katastrofu pola stoljeća kasnije. Dok je iskustvo Wagera gadna priča o muškarcima koji pokušavaju preživjeti, ono otkriva istinu o tome kako ljudi reagiraju u opasnoj situaciji. Ti su ljudi jeli jedni druge i ubijali jedni druge pokušavajući preživjeti, pa su na kraju poludjeli.
Za one koji su preživjeli, njihove su priče postale vrlo popularne i javnost je žudjela čuti grozote koje su se dogodile. Pomorski povjesničar, kontraadmiral C.H. Layman, koristio je te priče i nadopunio ih je s pismom kapetana Cheapa, s ciljem povezivanja lošeg vodstva i obilja alkohola s gubitkom ljudskosti.
Mnogi povjesničari vjeruju da je putovanje HMS Wagera bilo osuđeno od samog početka. Bio je jedan od šest brodova koji su krenuli napadati Španjolsku, engleskog ratnog neprijatelja. Destinacija im je bila Južna Amerika, gdje su naumili zarobiti španjolske brodove, piše Express.
Prvobitno je bio skladišni brod, no pretvoren je u borbeni s postavljanjem 28 puški i 160 članova posade. Ne samo da je brod prevozio oružje, već i ogromnu količinu alkohola koju su trebali razdijeliti među ostalim brodovima. Budući da je odaziv za vojačenje posade bio loš, posadu je činila ekipa mahom staraca i poluinvalida, s rijetkim izuzecima. Neki od njih uopće nisu bili u stanju da plove.
Prije isplovljavanja, već je na pristaništu bilo problema, zbog čega je odlazak odgođen. Zbog toga je brod morao proći kroz rt Horn, gdje je more uvijek nemirno. Jedan se jarbol slomio, pa se brod odvojio od drugih. Ubrzo nakon toga, kapetan Cheap je pao i slomio ključnu kost. Liječnik mu je tada dao opijate za bol, pa je bio u stanju polusvijesti kad je brod uletio u oluju.
Brod je udario u stijene u 4 sata i 30 minuta ujutro, a muškarci koji su bili ispod palube odmah su se utopili, dok je ostatak očajnički pokušao pobjeći. Nakon što su se nasukali, neki su mornari veslali prema obali, dok su drugi na brodu otvarali vino i viski. Krajem lipnja te 1740. na otoku je umrlo 40 muškaraca od njih 140 koji su preživjeli brodolom. John Byron, tada 16-godišnjak koji je pisao o svom iskustvu na otoku, uspio je ukrotiti divljeg psa kojeg je posada naposljetku ipak pojela. Tjednima kasnije, pronašao je ostatke psa – šape koje je jeo sirove, lud od gladi, piše Express.
U jednom trenutku su na otok došli domoroci s kanuima te su muškarcima dali školjke i ribe. Međutim, preživjeli su se pretvorili u tolike divljake da su navalili na njihove žene, pa su domoroci pobjegli. Iako je bilo puno planova za bijeg od otoka, kapetan Cheap ih je sve odbio. Ljudima koji ga više nisu željeli trpjeti kap je prelila čašu te su ga zavezali i zatočili u njegovom šatoru, zajedno s liječnikom i jednim časnikom. Uzeli su dugi brodski čamac i dva manja čamca te su se otisnuli s otoka.
U dva mala čamca, John Bulkeley i 72 muškaraca imali su hrane za samo 12 dana, a preživljavali su na malo brašna, postajući umorni i bolesni. Jedanaest muškaraca tražilo je da ih iskrcaju na obalu džungle i nikad više nisu viđeni. Na obali Atlantika kraj Južne Amerike, muškarci su uspjeli otplivati do otoka i ubiti neku divljač. Na kraju, samo 30 muškaraca preživjelo je putovanje.
Začudo, muškarci koji su ostali na otoku bili su još živi. Jeli su morske alge i žvakali vlastite cipele kako bi preživjeli. Cheap i Byron naposljetku su uspjeli s još nekoliko ljudi doći do Santiaga, gdje su se ukrcali u brod za Englesku. Preostali mornari koji su preživjeli bili su zarobljeni i prodani Španjolcima kao zarobljenici.
Dnevnik.ba
