Ovih se dana hrvatski iseljenici polako pakiraju provesti blagdane u domovini. Svakog nekog čeka. Mnogi će krenuti majci i ocu uljepšati najradosniji kršćanski blagdan Božić. Netko pak svojoj supruzi, djeci.
Rasuti po svijetu Hrvati u svijetu se kao “najveseliji buket skupljaju” kako bi bili zajedno za božićnim stolom sa svojim najbližima. Oni koji putuju u Hercegovinu će, po starom hercegovačkom običaju, trebati ponijeti za svakog po nešto. Jer “da je i čokolada”- ona se treba donijeti svojima iz Njemačke, a pogotovo za Božić.
Navest ćemo par (telefonskih) razgovora između Hercegovaca, u kojima će se pronaći mnogi:
1.”Di, si? ”Kad ćete vamo?”
“Evo rođo, ne mogu ti ove godine prija Badnjeg dana krenut. Već se mi polako spremano. Triba li ti štogod potirat?”
“Triba rode, nije vele. Ako more samo one farove za Mercedesa što sam ti sla sliku!?”
“More, ugurat ću kako god”
2.Ponekad se pozove i na kumstvo koje se u Hercegovini tretira “ko rodbina”
Pa se onda zna reći -“Krvi ti, kome će, ako meni neće. Kumili smo se dva puta”
3.”Tetkice, kad vas očekujemo?
“Cura tetkina, ljepotica svijeta – reci teti svojoj šta ću ponijeti? Znaš da si ti sunce moje i da će tetka sve kupiti što kažeš”
“Hvala tete, mater je rekla da se ne trošiš puno. Ta ne padaju ni vama novci s grane”
“Sunce tetkino, ma neću da čujem skupo. Kupit će tetka zjenici oka svoga, samo reci”
“Hvala tete, ja bi onaj iPHONE 11, znaš novi s dvije kamere. Svejedno koje boje”
“Kupit će ga tetka da je “milijun” i najljepše boje- ništa mi se ti ne sekiraj tetkino zlato”
4.”U koja ste doba? Ja ima sedam dana, generalnu po kući radim. Bojim kuću, štirkam store, a znaš kako je”
“A, znam sestro moja. Kuća je vazda na tebi. Gledaš da svakom ugodiš i da ničeg ne fali. Šta ću ti ponijet sestro? Persil u onim kuglicama, Nutelle djeci, vitamina, ono za izbjeljivanje što si mi ljetos govorila da se pokazalo dobro, djeci medenjaka i gumenih bombona – to sam namirila. Ti reci, nemoj da bi se ustručavala, ako još nešto treba.?”
“Sestro moja, vazda si bila široke ruke. Bog ti dao svako dobro. Ma ne treba ništa, ako mogne samo još koji omekšivač za rublje – po sedam dana miriše posteljina od njega. Nemoj ti, ako ste puni već, ako ima mjesta u gepeku”
“Sestro moja, ta neću ga na sebi nositi. Jašta već ću ponijet. Pa ko mene dočeka s najljepšim šapama, sarmom , peksimetima već moja sele. Ma na rukama bi ga donijela do Mostara svojoj sestri, a kamo li u gepeku”
5.”Pajdo, more li se?”
“Bože podrži pajdo moj. U tebe?”
“Dobro je fala dragome Bogu. Bože podrži.
Nego, triba bi mi nešto potirat”
“Reci pajdo, šta god triba! More li stat u gepek”
6.”Hallo canco. Kad ćeš vamo bona da se sabiremo”
“Joj, ne mogu ti reći koliko sam nestrpljiva..
Baš sam te htjela pitati šta ti treba ženo draga da ti ponesem. Kontam, bolje da sama kažeš već da napamet kupujem?”
“A, joj duša moja draga – vazda misli na mene. Bona, pa baš sam te se poželila.
Kad već pitaš, haj’ mi molim te kupi onaj novi puder, znaš što sam ti govorila da je drama. Ima ovdje, al znaš da to nije ista kvaliteta”
“Ma kakva ista kvaliteta, koliko puta sam to govorila. Moja ti, što ti neću kupiti. Hoću vala od dragosti”
Kako god da okrenete – prtljažnici su puni u oba smjera, a uvijek vrijedi isto pitanje – “More li stat u gepek”.
Iz Njemačke se u njima prenose njemački proizvodi, a prema Njemačkoj će biti još puniji. Suho meso, domaći proizvodi, vino, rakija, sušeno bilje i šta već ne – što nema i što nije kvalitetno u Njemačkoj.
Onda se sjetih jedne istinite priče još prije više od dvadeset godina, kada bi s graničnog prijelaza Rupa slali na sud u Rijeku osobe koje su imale veće količine neprijavljene robe. Djelatnica suda bi tada izišla na hodnik i kazala “Dobro jutro Hercegovci, Imoćani i vozači autobusa”
Tako ju jednom priupita čovjek, koji je prvi put bio tu:
“A, kako ste stručni gospođo i odmah ste prepoznali odakle smo”
Djelatnica je sa smiješkom odgovorila “Nije riječ o stručnosti već nam samo te tri skupine dolaze”
E na kraju, a kakvo je stanje kod vas? “More li stati u gepek”.
Piše: Daniela Škegro
