Velimir Vuk 38-godišnji je liječnik opće medicine koji uvelike odskače od klasične slike mladog hrvatskog doktora. Jer, dok većina njih sanja o inozemnoj karijeri u zemljama gdje teku med i mlijeko ili barem o specijalizaciji u nekoj od prestižnih zagrebačkih klinika, Vuk rezonira potpuno drugačije
. Em se iz Amerike vratio u Hrvatsku, em je svjetla velegrada zamijenio za pustinjački život na izoliranim otocima za koje ste možda čuli ako baš jako volite rješavati križaljke. Što ga je na to natjeralo, pitate se.
Ovaj altruistični mladi liječnik odlučio se za rad na otocima jer je uvjeren da ondje može učiniti razliku, promijeniti stvari nabolje. Pomoći ljudima koji bi bez njega bili prepušteni samima sebi. „Zvuči malo kao klišej, ali stvarno je tako. Ako si ti internist u Zagrebu, jedan si od mnogo njih. Kad si liječnik u ovako maloj sredini, jedini si i puno toga možeš promijeniti nabolje“, entuzijastično će Vuk.
Svojim kolegama koji su se već razbježali po europskim bolnicama ili to tek planiraju ipak ništa ne zamjera. Problem je u sustavu, kaže. Uvjeti za rad nisu na razini koja bi mlade stručnjake zadržali ovdje. Premalo se ulaže ondje gdje je to potrebno. A pravi će problemi tek stići. Tko li će zamijeniti stotine liječnika koji su pred penzijom, pita se. Grozomorne prognoze ostavit ćemo ipak onima koji bi se njima trebali baviti. Vratimo se mi doktoru Vuku i njegovoj priči.
Velimir Vuk se rodio u Sisku. Kad mu je tata, koji je po struci također liječnik, dobio specijalizaciju u Americi povukao je sa sobom čitavu obitelj. Velimir se ondje, logično, školovao. Kad je stiglo vrijeme za izbor studija nije se htio prikloniti obiteljskoj tradiciji. Iz bunta je upisao biologiju, a nakon studija se zaposlio u jednom laboratoriju. Bio je na dobrom putu da izgradi sjajnu znanstvenu karijeru, a onda je uslijedio kopernikanski obrat. Odlučio je da se vraća u Hrvatsku.
U Zagrebu se u to vrijeme baš bio otvorio studij medicine na engleskom i Vuk nije mnogo dvojio. Spakirao je kofere i preselio se u beli Zagreb grad. Na fakultetu je ostvario zapažene rezultate. Za svoju je izvrsnost nagrađen dekanovom nagradom – nagradom rezerviranom samo za najuspješnije studente.
Za razliku od većine svojih kolega, on je odmah krenuo drugačijim putem. Čvrstog nauma da pomaže ondje gdje je najpotrebniji, javio se na sve otvorene natječaje na svim našim otocima. Odgovor mu je stigao iz Doma zdravlja Zadarske županije. Dobio je zamjenu za liječnika na Istu – malom otoku u zadarskom arhipelagu udaljenom od kopna dva sata brodske vožnje. Trajekt za Ist vozi jednom dnevno, a tijekom zime na otoku boravi nekoliko stotina duša – većinom ljudi starije dobi.
Što je, pitate se, mladog čovjeka u naponu snage nagnalo na takvu odluku? Kombinacija avanturističkog duha i ljubav prema improvizaciji. Ambulanta na Istu mu se učinila savršenim spojem spomenutih komponenti. Jer, kako se smije naš protagonist, posao otočkog liječnika je upravo to – svakodnevna improvizacija.
Razloga za to je nebrojeno. Prvi i vjerojatno najvažniji krije se u činjenici loše opremljenosti ambulanti. No, doktor Vuk je uskoro i to promijenio. U ove dvije godine, koliko je stacioniran na Istu, već je uveo već značajne promjene. Zahvaljujući europskim fondovima modernizirao je svoju ambulantu na Istu.
Trenutačno ga više muči ambulanta na otoku Molatu. Doktor Vuk, vidite, pokriva i taj otok. Ondje je dva puta tjedno, a, za razliku od Ista gdje radi potpuno sam, na Molatu ima i medicinsku sestru. U ove dvije godine tamo je uveo pripravnost za medicinsku sestru, ubrzao je prijevoz do Zadra i poboljšao uvjete za rad. Kad je stigao na Molat ambulanta u kojoj je trebao prakticirati bila je, naime, u raspadnom stanju. Tko onda kaže da se uz malo elana i mnogo predanosti ne mogu pomaknuti brda? Zasigurno ne pacijenti kojima je svojim intervencijama spasio živote!
No reći da njegov novi život nije tražio određene žrtve ili pak iziskivao brzinski tečaj robinzonovskog života, bila bi potpuna laž. Ljeta na otoku su još koliko-toliko ispunjena. U ordinaciju mu, uz standardnu klijentelu, svakodnevno dolaze brojni turisti. Dani su dugi, ulice su pune života. Sve se to mijenja zimi kad ostaju tek malobrojni. Otišao bi tad, kaže, na godišnji odmor, ali ga nema tko zamijeniti. Naravno da mu nedostaju izložbe i koncerti koje je u Zagrebu na raspolaganju imao svaki dan. Sretan je, ipak, što barem jednom tjedno mora u Zadar po opremu pa iskoristi trenutak da prošeće gradom, pluća napuni urbanim životom i gdjekad pohodi koju izložbu.
To ipak nije ništa u usporedbi s mukama koje je prošao kad se tek doselio na Ist. Vrlo je brzo naučio cijeniti luksuz poput centralnog grijanja. Bez obzira na to koliko mu je bilo lako priviknuti se na rad u sve samo ne kliničkim uvjetima u kakvima se uči medicini tijekom studija, cijepanje drva bilo mu je ipak nešto izazovnije. I dalje ništa što se ne bi moglo svladati s nogu, odmahuje rukom.
A mjeseci su mu trebali i da svlada vožnju s mjenjačem. Još se i dan-danas grozi uskih krivudavih otočnih cestica na Molatu. No, ne posustaje. Bez obzira na to što većinu vremena radi sam, što je samom sebi medicinska sestra, što ne radi u idealnim uvjetima i što se često mora snalaziti kako zna i umije, on je sretan i ispunjen čovjek. Kroz šalu priča da se sreća u Americi mjeri u metrima koji kuću dijele od posla. A njegova je od ambulante u kojoj svakodnevno prima svoje pacijente udaljena svega četiri metra. „Prema tome, ja sam vrlo sretan čovjek“, zaključuje doktor Vuk na svom besprijekornom hrvatskom sa simpatičnim američkim akcentom, prenosi T.portal.
