Možda još niste čuli za Dragitzu Rastegorac, ali ste sigurno čuli za simpatičan brend Puro Amor Design koji već neko vrijeme na tržište stavlja šalice s otkačenim i personaliziranim natpisima.
Ova 29-godišnjakinja rodila se i odrasla u Peruu, ali njezini hrvatski korijeni vukli su je u regiju iz koje dolazi njezina obitelj. O životu u Zagrebu, prvom poslu, stand-upu i aktualnom biznisu, govorila je novinarki Telegrama.
Odrastanje u Peruu
Dragitza se rodila i 26 godina provela u Limi, glavnom gradu države Peru. Njezin otac je porijeklom s Kupresa, a majka iz Bugojna, pa je nakon navršenih devet godina imala priliku još dvije provesti u Hrvatskoj prije no što se ponovno vratila u Peru. Nakon što je završila srednju školu i fakultet u Limi, Dragitza je odlučila da više ne želi živjeti tamo i da želi doći u Hrvatsku.
“Nakon završenog fakulteta, nisam ni tražila ondje posao, već sam došla u Zagreb. Ljudi iz Lime najčešće odlaze u Argentinu tražiti posao ili dodatnu edukaciju, ali ja nisam htjela tim putem. Nešto me vuklo u Hrvatsku.”
Dodaje kako to nije zbog ljudi, kaže da su Peruanci jako topli i znaju se lijepo družiti s drugima, ali je Lima vrlo nesigurno mjesto za život.
“Prisutno je jako veliko siromaštvo, korupcija također ne ide na ruku narodu, i jednostavno sam se osjećala da tamo ne pripadam. Dok sam odrastala, često smo provodili vrijeme u hrvatskom društvu, ondje je većina Hrvata došla nakon 2. svjetskog rata, većina ih je već treća generacija, ja sam recimo druga.
Studirala sam komunikologiju, ondje se taj fakultet dosta razlikuje od ovog u Hrvatskoj. Učila sam puno o oglašavanju, ali i grafičkom dizajnu. Nakon studija sam se prijavila za stipendiju u Hrvatskoj, nije ju bilo komplicirano dobiti, ima dosta prostora tu. Mislim da je cilj da se Hrvati iz inozemstva ipak na kraju vrate u zemlju. Ne ostaju svi naravno, neki dođu samo na godinu ili dvije.”
Prvo je došla sama, živjela je u studentskom domu na Savi i u to vrijeme upoznala dosta ljudi iz Perua, Argentine i Kanade.
“Učila sam hrvatski na Filozofskom fakultetu i bilo mi je dosta zahtjevno, ali mislim da je to trenutno najbolji tečaj za naučiti hrvatski. To nije bio moj prvi dodir s hrvatskim jezikom jer sam ja ovdje došla s devet godina i išla sam tu u školu dvije godine.”
Cijeli život priča španjolski, ali ono što je naučila kao dijete joj je dosta pomoglo.
“Hrvatski jezik je jako težak, stvarno je zahtjevan, pogotovo padeži. Nisam ništa mogla usporediti sa španjolskim.”
Danas govori jako dobro i dodaje da još uvijek brka padeže ponekad.
Prvi prvom dolasku ostala je samo mjesec dana, ali se nakon pola godine ponovno vratila i tada je znala da želi biti ovdje.
“Imala sam super cimericu iz Slavonskog Broda, upoznala sam i dosta stranaca, nekako mi je sve sjelo na mjesto.”
Prvi posao u Hrvatskoj bio je neobičan izbor
“Moj prvi posao u Zagrebu bio je u Muzeju iluzija. Vidjela sam oglas u kojem je pisalo da traže nekog tko govori engleski i da je španjolski prednost. Prijavila sam se na to radno mjesto misleći kako ću ja biti vodič u muzeju, a ne da ću voditi cijeli muzej. Međutim, ispalo je da sam voditeljica muzeja i ondje sam se zadržala oko godinu dana.”
Ističe kako joj nije bio problem pronaći posao, te kako je odbila čak dva koja su se dogodila u međuvremenu.
“Mnogi su mislili da sam posao dobila preko veze, ali stvarno nisam. Nakon godinu dana u Muzeju radila sam na još jednom njihovom projektu, ali to nije baš dobro funkcioniralo i kada sam dobila otkaz bila sam baš sretna. Svi oko mene su se čudili kako nosim taj osmijeh na licu, a meni je baš to trebalo.” Već tada je imala u planu svoj obrt, točnije već ga je otvorila samo još nije ništa radila.
Pokretanje vlastitog biznisa
Prvo je imala ideju da želi raditi šalice jer ih i sama skuplja.
“Stalno sam bila u potrazi za šalicom s nekim fora hrvatskim natpisom i nisam ju nigdje mogla naći. Danas ih već ima, ali tada nisam mogla pronaći ništa zanimljivo.”
Logično, palo joj je na pamet da ih sama počnem izrađivati, pa je krenula lagano s crtanjem, a malo se inspirirala i španjolskim brendom Mr. Wonderfull koji radi slične stvari na svim jezicima.
“I tako sam ja krenula, pokazala sam prijateljici neke ideje i jako su joj se svidjele. Tata mi je posudio novac za tiskanje prvih 250 komada, otvorila sam paušalni obrt (još uvijek ne znam točno što to znači, ali evo ja sam paušalac) i krenula s poslom.”
Nakon što je kontaktirala Instagram profil @zagrebfacts jer je u ponudi imala puno natpisa zagrebačkog slenga, ljudi su se počeli raspitivati.
“To je bilo prije dvije godine, sjećam se samo u nekoliko dana prodala sam gotovo sto komada. To mi je bio dobar vjetar u leđa i motivacija za dalje.”
Nakon toga je kupila jedan stroj za tiskanje, pa drugi pa treći. Posao je započela u sobi iznajmljenog stana pa se s vremenom prebacila u dnevni boravak.
“Naglasak sam stavljala na personalizirane šalice, kupcima sam nudila pet opcija koje su mogli birati. Onda je došao Majčin dan i posao se jednostavno zarolao do te mjere da su me kontaktirali i dućani sa svojim narudžbama.”
Onda su krenuli i mediji, nagradne igre, probala je čak suradnju s hrvatskim influencericama, ali to baš i nije bila neka sreća. No, velika je sreća bila otvoriti showroom u Jurišićevoj.
“Sama sam tamo, pomaže mi moja najbolja prijateljica i tamo se odvija sve, od proizvodnje do prodaje.”
Iako je krenula sa šalicama, u veljači prošle godine je krenula i s platnenim torbama i pernicama, a u veljači nas očekuju i T-shirti te majice s kapuljačom. Danas može jako lijepo živjeti od toga.
“Ne očekujem bogatstvo, ali mislim da je ovako nešto trebalo u Hrvatskoj. Barem se za sada tako pokazalo.” Bren Puro Amor Design možete pratiti na Facebooku i Instagramu.
Uspjeh u stand-up nastupima
Kako je u Peruu polazila satove glume i bila dio jednog glumačkog ansambla, Dragitza iza sebe ima i nekoliko predstava.
“To je jedan od razloga zašto sam nakon fakulteta htjela ići u Ameriku, prošla sam čak i audiciju na New York Conservatory for Dramatic Arts, što je dosta zahtjevno, ali i preskupo pa sam od toga odustala. To mi je bila dobra potvrda da imam talenta pa kad sam došla u Zagreb upisala sam se Studio Kubus, ali sam skužila da mi je dosta teško glumiti na hrvatskom jeziku.” Nedugo nakon toga naletjela je na radionicu stand-upa u Studiju Smijeha i odlučila otići tamo.
“Marina Orsag mi je rekla da sam jako simpatična, da imam super naglasak te mi je savjetovala da napišem neki tekst. Uskoro me pitala kad planiram na open mic, i iako sam bila uzbuđena nisam nikome rekla da idem. Prošlo je odlično, ekipa je urlala od smijeha, a tema se vrtila oko mojih roditelja, života u Zagrebu, o tome kako su mi rekli da nikad naći posao ovdje, i tako o nekim stvarima koji primjetiš kao stranac.”
Inspiraciju crpi iz svojeg ljubavnog života za koji kaže da je totalno kaotičan.
“Pa malo posudim priče od frendica, simpatične stvari iz zemlje, ali sam dosta fokusirana na žensku tematiku. Od PMS-a do ginekologa.” Ne piše tako često koliko bi htjela, ali se nada doći do toga da svaki mjesec ima novu stvar. “Puno ljudi dolazi slušati stand-up, genijalno je kad skužiš da možeš od srca nasmijati ljude oko sebe. Optimističan sam tip, vidim u svakoj osobi dobru stvar i po prirodi sam dosta pozitivna.”
Karaoke, kuhanje i ritam života u Zagrebu
U slobodno vrijeme odlazi u Praćku na karaoke, dok za ples bira Katran.
“E, to mi je bio mali šok, u Peruu se pleše gdje god se stigne, a ovdje ništa. Tako je teško mrdnuti se ljudima tu, u početku sam išla na latinoameričke plesove, falilo mi je to jako.”
Jako voli kuhati, najčešće peruansku kuhinju, mama joj redovito šalje začine kako bi to bilo izvedivo.
“Jedemo jako začinjenu hranu, dugo pripremamo meso, a korijander i žuti chilli su mi omiljeni začini.” Priznaje kako ne briljira u pripremi ribe, a u Peruu je jedno od najpoznatijih jela upravo sirova riba, poznatija kao ceviche.
“Od hrvatske kuhinje obožavam pašticadu, grah i zelje i istarske specijalitete koje šalje cimeričina mama.”
Dragitza je baš sinoć prošla u polufinale u TV emisiji Kuhan i pečen.
Sviđa joj se ritam života ovdje, Zagreb nije tako velik grad i ovdje stignem sve obaviti u jednom danu.
“Tužno mi je jedino što Hrvati žele otići iz zemlje i često mi kažu kako ću se ovdje sigurno zadržati samo neko vrijeme. Mislim da dovoljno ne cijene ovo što imaju, ne znam. I nije mi bilo tako lako započeti ovu avanturu. Bilo je dana kada sam prodala samo jednu ili dvije šalice, ali ako si uporan i ako uporno radiš, nema tih vrata koja nećeš otvoriti. Hrvati nemaju baš tu svijest da nakon završenog školovanja pokrenu neki svoj posao, dok je to u Peruu uvriježena praksa. Ako ne nađeš posao, smisliš si ga sam. Samo ja imam još desetak ideja, ali nemam vremena za sve.”
Pa evo, Dragitza je dobar primjer da ako predano utabaš put do cilja, nema toga što ćete pokolebati da odustaneš. Divna je.
Pogled.ba
