Ovih dana čast i privilegija je biti Hercegovac. Učinili su nas ponosnima naši zlatni rukometaši. Ovih dana ni oni lijevi mediji u Lijepoj našoj ne prozivaju nas Hercegovce.
Teško je za povjerovati, ali to je uistinu tako. Ovih dana nikome nisu na pameti izbori, plaćanje poreza, bijele čarape i mercedesi.
Lijepo bi bilo da se to što se događa ovih dana proširi na sve dane u godini. Ono što nama Hrvatima ne treba to su podjele koje nam netko uporno podmeće. Potenciranje na podjele dolaze iz dobro uhodanih kuhinja bivšeg sustava, a njihovi Masterchefovi su majstori da zavade pa da onda zavladaju. To je već viđeno, i valjda će narod konačno opametiti. ne mi u Hercegovini nego naša braća u Hrvatskoj. Nama je svejedno tko vlada u Hrvatskoj, od nje nismo nikada ništa ni dobili osim humanitarne pomoći, a i ne treba nam ništa.
Da je Hrvatska, (pogotovo one vlade kojima smo mi u Hercegovci skloni) htjela pomoći mogla je napraviti dvoranu u Mostaru. Tim činom ne bi Hrvatska pomogla nama nego bi pomogla sebi. Iz te dvorane bi izašlo tko zna koliko Karačića, Bogdanovića i Marića koji bi opet tko zna koliko medalja i titula donijeli Hrvatskoj. Lovorike bi pokupila svakako Lijepa naša, a mi bi bili ponosni jer su na puteve slave krenuli iz našeg grada.
Na koncu konca nama nitko ne može uzeti Hrvatsku. Ona nama nije rezervna domovina i nije nikada bila. Možda ovi dani ponosa i slave koje nam uljepšavaju naši rukometaši donesu neke nove vjetrove koji će u ladicu prošlosti opuhati sijače mržnje i podjela. Mi smo svi Hrvati ponosni u pobjedi i ponizni u porazu. Pjesma u autobusu kojom su rukometaši proslavljali pobjedu nas je održala u najtežim momentima, a evo i po tko zna koji puta ujedinila jer svi mi smo Hrvati bez obzira na mjesto prebivališta.
Ponosna moja je zemlja Hercegovina
Hrvatska gruda nam sveta već tisuć ljeta
Nedam te nikom majko, Hercegovino
Neretvu, sunce i smokve, kamen i vino
Petar Zrinski | HERCEGOVINA.IN
