Vjerujemo da vam je poznato ime Rafaela Dropulića-Rafe. Nakon povlačenja s estradne scene, Rafaelov se je život promijenio o čemu je posvjedočio u razgovoru za časopis Book.
Book: Rafaele, čuli smo da u svojoj kolekciji imaš velik broj Bookova. Kako si počeo čitati naš časopis.
Rafael: Ako se ne varam, to je bilo negdje oko 2010. godine. To je bilo vrijeme duhovnog buđenja u cijeloj Hrvatskoj. Sve je više ljudi hrlilo u crkve, osnivalo se sve više novih zajednica. Širio se je i karizmatski pokret i Neokatekumenski put, kao i sve druge stvarnosti unutar Crkve.
Book: Zadnjih desetak godina mnoge osobe s naše estrade svjedoče kako im se promijenio život nakon obraćenja. I ti si netko tko se povukao s glazbene scene. Kako je došlo do te velike promjene u tvom životu.
Rafael: Kod mene se obraćenje nije dogodilo preko noći. Trajalo je to dosta godina. Tragao sam za Bogom intelektom- čitanjem knjiga i razgovarajući s drugim osobama koje su Ga tražile. Pronašle ili mislile da su ga pronašle. Usput sam se molio Bogu da mi svaku novu spoznaju usadi i u srce. Kad sam imao 17 godina, doživio sam jednu veliku traumu koja je zapravo bila vrhunac depresivnog razdoblja koje je trajalo nekoliko godina. Tinejdžerske sam godine proživio kao prosječno „svjetovno“ dijete, iako tradicionalno odgojen katolik, a s obzirom na to da sam hipersenzibilna osoba bio sam dosta zatvoren i sklon traženju utjehe u grijehu, što je jako loše utjecalo na mene.
Book: Što se najviše promijenilo u tvom životu otkad si se obratio?
Rafael: Sve se promijenilo. Najveća je promjena bila ta što sam postajući više Božji, istovremeno postajao i više svoj. Nisam više morao nositi maske koje sam nosio. Shvatio sam da me Bog voli i ljubi takvog kakav jesam, kakvog me je stvorio i da ima plan s mojim životom te da se ne trebam brinuti na za što, osim da ga ljubim i da mu služim. Kad sam to počeo primjenjivati u stvarnom životu, sve je drugo došlo na svoje mjesto. Duša mi se oslobodila okova i tereta koje sam godinama nosio. Život je jednostavno postao lijep i jednostavan, koliko god je istovremeno bio i težak. Vratio sam se na fakultet ,obnovio odnose s roditeljima i braćom, počeo sam bolje koristiti vrijeme koje mi je dano. Moj odnos prema ljudima se promijenio, a posebno prema djevojkama. Posebno sam sretan i zahvalan što mi je Bog podario predivnu ženu i dijete (i još jedno na nebu). To mi je najveći blagoslov i dar koji sam dobio od Njega, jer da se nisam obratio vjerojatno se ne bih ni oženio.
Book: Negdje smo pročitali da je jedna od važniji osoba u tvom životu tvoj prijatelj Nikola…
Rafael: Nikola je jedan od mojih najbolji prijatelja. Upoznao sam ga još u osnovnoj školi. Povezala nas je nevjerojatna strast i ljubav prema glazbi. Počeli smo zajedno svirati u različitim kombinacijama a ti se je nastavilo i u Zagrebu. Obojica smo multiinstrumentalisti pa smo imali različite bendove u različitim kombinacijama. No za razliku od mene Nikola je imao još nešto. Bio je katolik koji ide na Svete Mise nedjeljom i čita duhovnu literaturu. Ja sam vjerovao u Boga, ali još sam bio u potrazi za Istinom i pravom Crkvom. Zanimljivo, Nikola nikad nije bio napadan niti me je pokušavao obratiti.
Book: Jesi li možda, u nekom trenutku nakon obraćenja, razmišljao i o svećeničkom pozivu?
Rafael: Da, razmišljao sam o svećenstvu, ali me je mučilo to što sam dugo bio u vezi s jednom djevojkom pa sam se pitao je poziv pravi ili nije. Ljudi nerijetko nakon obraćenja razmišljaju o svećenstvu i redovništvu. Otišao sam na razgovor sa svećenikom i on mi je rekao da ako poziv i želju nisam osjetio još kao dijete, da onda to nije pravi poziv. Prihvatio sam odgovor, iako sam bio nezadovoljan. Mnogi ne ostvare poziv jer možda nisu naišli na pravu osobu s kojom bi mogli razgovarati o tome. Dobar duhovnik može nam puno pomoći u osobnom rastu u vjeri.
Book: Što bi poručio mladima koji misle da biti sretan i ispunjen znači biti poznat, ugledan,“slavan“ ili to sve možda traže u porocima?
Rafael: Biti poznat, ugledan i slavan zapravo najčešće znači biti nesretan, jer slava pripada samo Bogu. Osim ako si za života bio poslušno dijete pa si Božjom voljom postao i „slavan“, kao, primjerice, Majka Marija, Padre Pio ili bilo koji drugi svetac. I oni su slavni, ali oni nisu htjeli slavu. To je važna razlika. Trčanje za slavom je pogrešan postulat, pogrešno polazište. Ali ako krenemo od toga da u životu tražimo Boga i Božju volju i ako sve što radimo, radimo njemu na slavu moglo bi nam se dogoditi da i sami postanemo „slavni“, ali u pravom kontekstu. Stoga, mladima želim poručiti da treba težiti svetosti, tj. vršenju Božje volje jer to je izvor jedine, prave i istinske sreće i radosti.
Book: I za kraj – razmišljaš li možda da se jednom ipak vratiš na glazbenu scenu?
Rafael: (smijeh) Nikad nisam gledao na stvari tako. Nema tu povratka ili odlaska sa scene. Jednom kad se pojaviš, ti si tu. Samo je pitanje koliko si aktivan i na koji način. Ja, primjerice, zadnjih godina nisam bio toliko aktivan, ali sam imao nekoliko dobrih projekata koji su me ispunjali i u kojima sam uživao i to mi je postao temeljni kriterij. Mislim da ću i dalje ići tim putem po pitanje glazbe, osluškujući Boga i njegovu volju jer tako je uvijek najbolje.
Hercegovački portal
