Bitka za Maslenicu bila je, zapravo, prekretnica. Priznaje to i Milorad Ulemek Legija, jedan od zapovjednika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, elitne jedinice koja je nakon prodora Hrvatske vojske poslana u zadarsko zaleđe s jednim jedinim ciljem: da vrati ono što je Hrvatska vojska oslobodila u posljednjem tjednu siječnja te 1993. godine.
U svojoj knjizi “U tigrovom gnijezdu” koju je napisao dok u Požarevcu guli 40-godišnju kaznu za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića, ovaj ratni zločinac detaljno opisuje kako je Željko Ražnjatović Arkan gardistima u njihovoj bazi u Erdutu tijekom operacije Maslenica držao motivacijski govor o “napadnutoj svetoj srpskoj zemlji”, “ustašama koji su ponovno krenuli u krvavi pir” i “srpskoj nejači koja bježi u zbjegovima”. Kako je Garda prešla granicu tutnuvši svakom unproforcu po 10 tisuća maraka. I kako ih je Dragan Vasiljković u Benkovcu dočekao otrježnjujućom porukom.
– Ovdašnji generali neće da shvate da to više nije ona hrvatska vojska koju su oni pobijedili prije dvije godine. Tad su sličili lovačkom društvu, a danas su izrasli u respektabilnu armiju te im, ako ovako nastave, za koju godinu više nećemo moći parirati – otvoreno je “arkanovcima” priznao Kapetan Dragan.
– Znao sam da je u pravu – napisao je u svojoj knjizi Ulemek Legija, podsjećajući na legendarni status koji su u Legiji stranaca, dok je on u njoj boravio, imali Ante Rosso i Miljenko Filipović, koji su ratovali na hrvatskoj strani.
Legija otkriva kako se u odsutnom trenutku ponašao Ratko Mladić, nakon što je shvatio da hrvatske postrojbe, paralelno s akcijom Maslenica, održavaju pritisak i duž čitave linije fronte koju je u BiH držala Vojska Republike Srpske.
– Tu postoji očigledna koordinacija jer su nam svojim napadima vezali većinu snaga tako što su nas razvukli po cijeloj fronti. Znaju oni dobro da mi, ako se kod nas ništa ne događa, možemo poslati dio naših jedinica na ovu bojišnicu i pomoći vam. S druge strane, Hrvati dobro znaju da se Jugoslavija neće direktno miješati u ovaj sukob jer su joj ruke vezane raznim dogovorima pa su tako dovukli mnoštvo snaga s drugih bojišnica, prije svega s onog dijela koji je naslonjen na Slavoniju i Baranju. Imamo informaciju da su ovdje gardijske brigade iz Osijeka i Zagreba. I oni, Arkane, imaju brigadu Tigrova – kazao je Mladić.
Krajinska vojska prethodnih se dana povlačila u rasulu. Tada je pala odluka da pokušaju protuudar. Angažirali su svoje najelitnije postrojbe.
Srpska garda poslana je u bitku za Kašić, selo koje se nalazilo na važnoj komunikaciji Islam Grčki-Smilčić. Legija opisuje kako su im hrvatske postrojbe blokirale sustav veze. Kako je komunikacija ponovno otvorena. Kako ga je Borislav Pelević obavijestio da stiže s pojačanjem te da se nalazi ispod dalekovoda. I kako su ni tri minute nakon njihova razgovora plotuni hrvatske artiljerije napali upravo lokaciju na kojoj se Pelević nalazio.
– Odmah sam znao da nije dobro – opisao je Legija. Osam srpskih gardista je poginulo, 11 je bilo teško ranjeno. Poginule su nosili u šatorskim krilima: tijela su bila potpuno raznesena topničkim granatama.
– Činjenica je da je druga strana bila spremnija, i vojno i na svaki drugi način. Hrvati su imali jasan cilj i o tome kod njih nitko nije imao dilemu: nezavisna Hrvatska – piše Legija. Vidno frustriran kasnijim razvojem događaja, ponajviše Olujom.
– Mile Jastreb u Vukovaru borio se protiv sto puta jačeg protivnika i uspio izdržati tri mjeseca. Jesmo li mi Srbi postali tolike pičkice da se nismo mogli boriti niti jedan dan za svoje, a ne tuđe – ustvrdio je Legija.
Nakon katastrofalnog poraza u Kašiću, dobio je zapovijed da se prebaci na Velebit. A onda i da pokuša zauzeti Škabrnju. Prema njegovoj verziji, u tome je gotovo i uspio. No onda je tijekom bitke stiglo naređenje da se mora povući u bazu u Benkovcu.
– Hrvatima nije trebalo dugo da shvate da je naš napad posustao i da vide da se događa nešto potpuno neuobičajeno te da su od potpunog poraza na ovom terenu dobili šansu da sve okrenu u svoju korist. Odmah su nas zasuli najtežom artiljerijom što je naše povlačenje pretvorilo u agoniju. Do tada nismo imali ni jednog ogrebanog vojnika, a sad su počeli stizati izvještaji o poginulima i ranjenima. Bio sam na rubu ludila i ni sam nisam znao kako smo se uspjeli izvući – zapisao je Legija. Prema njegovoj bilanci, Garda je imala četiri mrtva i osam ranjenih.
U ovom dijelu Legija opisuje interne ratove koji su među sobom vodili čelni ljudi Krajine.
Milan Martić i Arkan nakon poraza u bitci za Kašić, svjedoči Legija, skoro su se potukli.
– Ti si, Martiću jedan običan prometnik i zato nemoj nama ovdje pričati o nekakvoj taktici, nego se vrati u Knin i nastavi regulirati promet – obrušio se Arkan na Martića.
– A tko mi to kaže? Kriminalac koji si je umislio da je nekakav komandant. Što je, nema ovdje diskoteka ni kafića gdje ti i tvoji možete da se kurčite. Ovdje se malo i puca – nije mu dužan ostao Martić.
Nakon toga Arkan je nasrnuo na Martića, a Martić uzmakao prema vratima. Umiješali su se Martićevi tjelesni čuvari, umiješao se i Legija. A Arkan i Martić su se još deset minuta preko njih sočno psovali.
Arkan se potom vratio u Beograd.
– Stigla je hitna poruka i rečeno je da odmah napustim ove krajeve jer je Martić napravio plan da me ubije negdje na bojišnici. To bi trebalo biti kao pogibija u borbi. Što me tako gledaš, rekao sam ti da je to jedna p… pandurska. Samo, mislim da to nije baš tako. Mislim da se on žalio gore, možda direktno Slobi, i onda su ovi pustili tu priču o tome kako hoće da me zvekne kako ne bi ispalo da me oni opozivaju i da imaju neke veze s tim. Pa sad, kao, ovaj me hoće ubiti, a oni me obavještavaju i ujedno brinu o mojem zdravlju. To je moje mišljenje – prepričava Arkanove riječi Legija.
Legija je sam sebe tješio.
– U izjednačenim uvjetima rata Hrvati nikad nisu imali ni najmanju šansu protiv nas. Međutim, još jednom se pokazalo da ratove ne dobivaju hrabri, nego lukavi i snalažljivi. Što su Hrvati svakako bili, zaključuje ovaj ratni zločinac.
Slobodna Dalmacija
