Postoji zabluda o najslavnijoj košarkaškoj momčadi svijeta, olimpijskom Dream Teamu NBA legendi iz 1992. godine, Michaelu Jordanu, Larryju Birdu, Magicu Johnsonu, Charlesu Barkleyju, Scottieju Pippenu, Karlu Maloneu, Davidu Robinsonu, Patricku Ewingu i ostalima. Smatra se da je momčad sastavljena kako bi demonstrirala košarkašku izvrsnost Sjedinjenih Američkih Država.
U određenoj mjeri to je točno.
Ali najvažniji razlog zbog kojeg je američka košarka počela okupljati zaista najbolje što ima je to što se odustalo od pokušaja da se svladaju Vlade Divac, Dino Rađa, Dražen Petrović i Toni Kukoč, okosnica jugoslavenske reprezentacije. Na Svjetskom prvenstvu U-19 u Italiji 1987. godine, na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. i na Igrama dobre volje 1990. u Seattleu, Vlade, Dino, Dražen i Toni, a ovaj zadnji bio je vjerojatno najuspješniji među njima, svaki put su nadmašili buduće NBA zvijezde, za nba.com piše Sam Smith.
Prvo su ti dragocjeni klinci iz istočne Europe bili neporaženi 1987. godine, a iza sebe su ostavili američku momčad u kojoj su bili Larry Johnson, Gary Payton, Brian Williams (kasnije Bison Dele), Lionel Simmons, Scott Williams i Dwayne Schintzius. Potom su došle Olimpijske igre 1988. u južnokorejskom Seulu. Zlatnu medalju osvojio je Sovjetski Savez predvođen sjajnim centrom Arvydasom Sabonisom i Šarunasom Marčiulionisom. Ali američka reprezentacija, predvođena budućim igračima iz Kuće slavnih Davidom Robinsonom i Mitchom Richmondom te budućim zvijezdama poput Herseyja Hawkinsa, Dana Majerlea i Dannyja Manninga, osvojila je tek brončanu medalju, zato što je srebro pripalo Jugoslaviji. I to nije bilo vrijeme kad su igrači napuštali koledž nakon samo jedne godine. To su bili igrači treće ili čak četvrte godine, poput Robinsona.
Ipak, NBA liga je okrenula glavu na drugu stranu. Bili su nespretni, bili su spori i nisu bili čvrsti poput Amerikanaca. To nisu bili NBA igrači. Pa su ih pozvali na Igre dobre volje Teda Turnera, koje su osmišljene kao odgovor na američki i sovjetski bojkot Olimpijskih igara 1980. i 1984. godine. Ove će se Igre održavati do 2001. godine. Te 1990. održane su u Seattleu, a američka reprezentacija našla se na drugom mjestu. Odmah iza zlatne Jugoslavije s Tonijem, Dinom, nekim Zoranima i jednim Žarkom te Divcem i Petrovićem koji su već krenuli u NBA. SAD se ovaj put nije šalio. U momčadi su bili Alonzo Mourning, Kenny Anderson i Christian Laettner te budući NBA košarkaši i visoki izbori drafta Chris Gatling, Clarence Weatherspoon i Todd Day. Oni su, dakle, završili na drugom mjestu.
“Cijelo vrijeme smo pobjeđivali Amerikance. U Italiji smo ih glatko pobijedili u juniorskoj reprezentaciji pa onda u Seattleu. Počeli smo razmišljati kako te dečke pobjeđujemo svaki put kad igramo s njima. A to su momci koji će biti visoko na draftu, budući All-Star igrači, koji će nositi NBA ligu. I mi ih pobjeđujemo. Dakle, došlo je naše vrijeme”, prisjeća se Kukoč, trostruki prvak s Chicago Bullsima, koji je danas ambasador i poseban izvršni pomoćnik u Bullsima.
“Bili smo sigurni da možemo zaigrati u NBA-u, ali čak i kad smo se pojavili ovdje ljudi su govorili: ‘Oni su mekani, ne igraju obranu i ne skaču.’ Nitko nije rekao da imamo mnoge vještine koje drugi ljudi nemaju. Volio bih da sam mogao doći kod trenera koji će reći: ‘Evo ti lopta, vjerujemo tvojim odlukama.’ Kao što danas to vidimo s Lukom Dončićem, Nikolom Jokićem i Giannisom Antetokounmpom. Tada liga nije bila spremna za nas”, rekao je Kukoč.
Amerikanci nisu uvijek u pravu, ali na kraju ipak shvate. Tako je bilo i s NBA ligom pa su stranci danas među najuspješnijim, najproduktivnijim i najtraženijim igračima. O Dončiću se već govori kao kandidatu za MVP-ja.
“Tada je nama Europljanima bilo vrlo teško svima dokazati da znamo igrati. Danas su stranci gotovo pola lige. Mi smo se morali boriti za svoje vrijeme, za svoj način igre. Ali ako pogledate kako se košarka razvijala, današnja nam igra više odgovara, dodavanje, tranzicija, šutiranje. Zato je Toni jedan od najvažnijih ljudi koji su promijenili igru”, rekao je Divac, koji je postao jedan od najsvestranijih košarkaša u NBA povijesti, All-Star igrač i danas generalni menadžer Sacramento Kingsa.
Divac i Kukoč bili su dio takozvane Velike šestorke međunarodne košarke tijekom osamdesetih godina, pioniri koji su hrabro krenuli u nepoznato, gdje su uglavnom bili i nepoželjni. Oni su raščistili šumu sumnji kako bi se posadilo sjeme za klijanje posve novog stila košarke, koji se sada čini više ukorijenjen u međunarodnu etiku.
Ta šestorica bili su Vlade Divac, Dino Rađa, Arvydas Sabonis, Šarunas Marčiulionis, Dražen Petrović i Toni Kukoč. Kukoč je jedini koji još nije u Naismithovoj košarkaškoj Kući slavnih. Spomenuti igrači ne razumiju zašto, s obzirom na to da je Toni bio možda i najbolji među njima. Bio je i jedini koji je igrao za momčad NBA prvaka. Tri puta.
“Toni je puno značio. Bio je jedan od najboljih koji su ikad zaigrali”, kaže Divac.
Kukočev međunarodni životopis skoro je sam po sebi svojevrsna kuća slavnih. Osim medalja koje je osvojio pobjedama protiv najboljih američkih momčadi, Kukoč ima mnoge uspjehe u Europi.
Kukoč je pet puta proglašen europskim igračem godine. Mediji su ga četiri puta birali za najboljeg europskog košarkaša. Triput je vodio svoju momčad do naslova europskog prvaka i triput bio proglašen MVP-jem Final Foura. Ima četiri naslova jugoslavenskog prvaka i MVP-ja u momčadi u kojoj su bili i Petrović i Rađa, njegov susjed iz djetinjstva. Bio je MVP Svjetskog prvenstva u Argentini 1990. godine. Sjajno je vladao loptom i zvali su ga Bijeli Magic.
Iako su ga Bullsi prvi put u karijeri pretvorili u krilnog centra, Kukoč je bio ključni član momčadi prvaka od 1996. do 1998. godine, igrač na kojeg se trener Phil Jackson oslanjao na šuteve u posljednjim sekundama kad ne bi bilo Michaela Jordana, koji je pokrio izostanke i propuste Dennisa Rodmana i Pippena.
“Toni je bio presudan igrač kad je Pippen propustio prvih tridesetak utakmica u sezoni 1997./1998. Bio je sjajan igrač, kojeg se podcjenjivalo”, rekao je Jackson. To se ponekad događa kad na prvo mjesto stavite momčad. Što je Kukoč uvijek činio kad je sa svojih 211 cm igrao playmakera u momčadi europskog, jugoslavenskog i talijanskog prvaka.
“Njegov je učinak u NBA-u bio sjajan. Pogotovo u Chicagova druga tri naslova. Bio je glavni, osvajač nagrade za najboljeg šestog igrača. Bio je netko tko se žrtvovao. U Europi je bio velika zvijezda, a kad je došao ovdje, žrtvovao se i postao igrač iz drugog plana”, napomenuo je Divac te dodao:
“Dino je bio primljen prije dvije godine, ja sam primljen prošle godine. Moram reći da Toni zaslužuje biti ovdje, čak i prije mene i Dina.”
Možda je napokon došlo vrijeme i za to.
Košarkaška kuća slavnih Naismith će objaviti tko je u Klasi 2020. tijekom All-Star vikenda sljedećeg mjeseca u Chicagu i NCAA Final Foura u travnju.
Vrijeme je da Toni dobije malo pomoći.
Kukočevu su priču zapravo zasjenili upravo njegovi suigrači iz Bullsa, koji su mu bili naklonjeni unatoč očitim kontradikcijama. Sve se to izgubilo i pogrešno protumačilo zbog dodvoravanja američkim zvijezdama, Jordanu i Pippenu, koji su gajili poznato suparništvo s glavnim menadžerom Bullsa Jerryjem Krauseom. Krause nije Kukoču radio uslugu time kako je predstavljao svoje težnje, skrivajući se u čudnoj tajnovitosti i stvarajući nepotrebnu sumnju. To je naštetilo i Krauseovoj reputaciji jer se dovođenje Kukoča trebalo smatrati velikih skautskim uspjehom. Umjesto toga, preraslo je u spor oko plaća u kojem je Kukoč bio posve nevini simbol. I kad je nakon raspada Jugoslavije Dream Team igrao protiv Kukočeve Hrvatske, a većina novonastalih zemalja nije bila na Olimpijskim igrama, Jordan i Pippen pokušali su uništiti Kukoča kako bi Krauseu poslali poruku.
Iako je to postala velika priča, koja je Kukoča slijedila i kad je 1993. godine napokon potpisao za Chicago, njega kao da nije bilo previše briga. Bio je zauzet učenjem engleskog jezika i novom pozicijom.
“Morao sam potpuno promijeniti svoju igru. Bio sam ono što je bio Scottie. Ono što je on radio ovdje, ja sam radio u Europi. Kad se Michael umirovio, dobio sam nešto prilike biti broj 2, imao sam nešto slobode. Nikad nisam igrao na poziciji krilnog centra. Znao sam da će me neki ljudi masakrirati svojom snagom. Mogli su me fizički uništiti. S druge strane, i ja sam to mogao učiniti njima. Michael, Scottie i Dennis se nisu promijenili. Umjesto da netko od njih kaže kako mi vjeruje, Tex mi je rekao: ‘Ne šutiraj, ne driblaj.’ Zatim sam pogodio nekoliko šuteva i on mi rekao da trebamo još toga”, prisjeća se Kukoč.
Kukoč se smije kad se prisjeti toga. Bilo je zabavno, iako nije uvijek razumio što se od njega očekuje.
“Morao sam promijeniti svoj stil. Mislim da me to najviše boljelo. Osvajao sam titule, ali nisam puno zabijao, samo 14 ili 15 poena. Za druge momke, Dražena i Dina, govorili su kako postižu više poena, da nisam All-Star igrač. Kako je moguće da momčad sa 72 pobjede ima samo dva All-Star igrača, dok druge momčadi imaju tri ili četiri igrača? Mi smo osvajali sve, a oni nisu došli ni do doigravanja!? Ali ok, meni je drago da sam bio s pobjednicima”, govori Kukoč.
Kukoč je odrastao u Splitu u Hrvatskoj, prekrasnom gradu na Jadranskom moru. Njegov je otac radio u brodogradilištu koje je zapošljavalo gotovo polovinu grada, a majka je bila tajnica. Njegov je otac bio sportaš, igrao je vaterpolo i rukomet, dok je Toni igrao nogomet. Impresionirao je čak i svoje suigrače kad je nevjerojatnom koordinacijom ruke i oka postao prvak u stolnom tenisu. Nakon NBA karijere počeo se baviti golfom i postao solidan golfer.
U vrijeme dok se nije bavio košarkom, kad mu je bilo 14 godina, na plaži u društvu prijatelja jedan je košarkaški trener zamijetio njegove duge noge. Pitao je Tonija ima li koordinaciju. Smiješno pitanje. Toni je uskoro postao dio momčadi. Kao i kod mnogih europskih trenera, treninzi i osnove bili su na prvom mjestu. Nije se igralo dok nisu stekli vještinu. Uskoro je došao i njegov prijatelj Dino.
Dogodilo se da se Toniju svidjela košarka. S 15 godina prestao je odlaziti u školu jer je trenirao ujutro, popodne i navečer.
“To je bio problem. Sporadično bismo dolazili na nastavu. Učitelji su bili zainteresirani za utakmice. Kad bih se pojavio u školi, pitali bi s kim igramo u sljedećoj utakmici i kako mislimo pobijediti. Ali moja mama bila je šokirana kad je iz škole dobila obavijest da sam izbačen zbog izostanaka s 200 dana nastave. Otišla je u klub i rekla da me jedna ozljeda dijeli od prekida karijere i da moraju sklopiti neki dogovor sa školom. Sportski direktor kluba bio je rođak ravnatelja škole pa su se dogovorili da mogu trenirati i potom učiti kako bih na kraju godine položio ispit i prošao razred”, govori Kukoč.
Hrvatsko kućno obrazovanje.
Pojavio se i jedan problem. Iako je Toni imao 48 od 50 bodova iz završnog ispita iz kemije, učitelj je rekao kako je pao i da mora cijelo ljeto dolaziti na produžnu nastavu. “Sori”, rekao mu je Toni, “odlazim u reprezentaciju i više se ne vraćam”.
Igranje za reprezentaciju nije bilo posebno unosno i Toni je i dalje živio s tatom i mamom. Napokon je potpisao ugovor u Italiji, kupio je auto i stan, a onda je došao rat koji je podijelio Jugoslaviju. Nekoliko mjeseci Kukoč čak nije mogao doći kući u Hrvatsku.
“Uvijek sam razmišljao o NBA-u. U reprezentaciji smo pobjeđivali američke i ruske momčadi. Svi smo se našli na NBA draftu. Prvo je krenuo Dražen, potom i Vlade, a onda i ostali. Ali nisu igrali, recimo, Volkov i Paspalj. Prilika je bila problem. Dečki su se bojali. Hoću li otići u Chicago Bullse i osvajati titule, ali sjediti na klupi u najboljim godinama svoje karijere? Možda bi se to isplatilo s 31 ili 32 godine, ali ne i s 24”, govori Kukoč i nastavlja:
“Jerry Krause mi je rekao: ‘Ne, ne, ne, vidjet ćeš. Uhvatit ćeš loptu u skoku i Michael će trčati na jednu stranu, a Scottie na drugu. Iskoristit ćeš svoje talente. Tvoja nam igra odgovara.’”
Znamo da Amerikanci vole prodavati priču.
“Onda sam došao i morao nositi torbe s aerodroma u autobus i donositi hamburgere i krafne. Govorili su mi kako treba driblati i kretati se terenom.”
Znajući Amerikance, vjerojatno su govorili glasno i polagano.
“Potom su se pojavila pitanja medija i suigrača. Može li ovaj momak uopće igrati? Je li zaslužio igrati za moćne Bullse? Ovaj mršavi komunistički jugoslavenski dečko misli da je ok. No kad danas razmišljam o tome kako se sve razvijalo i kad vidim druge igrače koji su dolazili i koje se bolje tretiralo, poput Nowitzkog, Parkera i Ginobilija, znam što smo učinili. Tada nas nisu mnogo cijenili, ali mi smo probili led. Uvijek je teško biti prvi. Netko mora i to učiniti, a mi znamo da smo olakšali put momcima koji su došli nakon nas. Danas vidimo kako je košarka globalna igra i kako NBA gleda na strane igrače.”
“Gledao bih San Antonio kako igra i prepoznao akcije iz ruske i jugoslavenske reprezentacije. Zato mislim da je trener Gregg Popovich ispred svog vremena. Nikad nije imao otpor prema takvoj igri i tim igračima. Danas trener može prenijeti poruku momčadi. Je li u ono vrijeme netko mogao reći Michaelu da doda loptu Toniju? Možete li zamisliti da New York kaže Ewingu ili Johnu Starksu: ‘OK, dajte loptu tom momku iz Europe?’ Popovich je otišao u Seul, u Europu. On je to vidio.”
Igra se promijenila, i to ne samo matematika nego i metode.
Nowitzki je imao 213 cm i šutirao je izvana. Rađa je činio to isto. Vlade je dodavao s vrha reketa, isto kao i Johnny Kerr i Tom Boerwinkle.
“On je bio Otis Thorpe i Charles Oakley i Karl Malone na poziciji četvorke. Ovo nije uvreda, ali oni nisu bili vješti košarkaši. Oni nisu mogli inicirati takav napad. Ti su momci bili krupni, obrambeni igrači i skakači. Tako je bilo kad smo mi došli. A danas neka je svima Bog na pomoći ako Giannis nauči pogađati skok-šut.”
“Drago mi je da smo pokazali da znamo igrati. Nismo ih mogli pobijediti fizički niti nadvladati atletizmom. Ali pobijedili smo ih svojim umijećem. Nismo ih pokušavali proći driblingom niti proći iznad njih. Ali prolazili smo pickovima, dodavanjima, nismo mnogo driblali, nego smo pokušavali pronaći prave ljude u pravo vrijeme. Neću reći o kojem se beku radilo dok sam igrao u Bullsima, ali kad bih uzeo loptu, on bi mi prišao i rekao: ‘Ti mi uzimaš kruh.’ Nisam znao što to znači pa sam ga pitao na što misli. Rekao sam mu da ću mu dodati loptu ako jurne preko terena, puca i zabije. On mi je rekao da nisam shvatio. On je bio razigravač i ja sam mu uzimao kruh. Njemu je trebao određeni prosjek u asistencijama.”
“U počeku mi je bilo teško. Ako bih uhvatio loptu u skoku i pred sobom imao otvoreni prostor, zašto sam morao tražiti nekoga ili ga čekati da se vrati po loptu? Samo trči i imat ćeš otvoreni šut. Ali oni nisu razmišljali tako. Bilo je dosta prilagodbi”, zaključio je Kukoč,prenosi Index
Ipak, to je i dalje bila košarka i Kukoč je to shvatio tijekom 13-godišnje NBA karijere te tri momčadska naslova. Kukoč se nadao i četvrtom, ali su ga Philadelphia 76ersi trejdali prije nego što su 2001. godine došli do finala. Larry Brown je kasnije priznao da je to možda bilo ishitreno. No Kukoč je napokon do lopte došao u Atlanti, gdje je imao prosječno 19,7 poena, 6,2 asistencije i 48 posto ubačaja za tricu. Karijeru je završio u Milwaukeeju, ali nikad nije napustio Chicago. Već je odavno trebao dobiti mjesto u Springfieldu u Massachusettsu.
