Branko Širok: Sve je povezano sa životinjama, stalno smo u opasnosti da negdje nešto eskalira, o tome treba razmišljati i prema tome se ponašat.
Dubrovački veterinar Branko Širok ne treba se posebno predstavljati vlasnicima životinja od Prevlake do Neuma.
Naime, gotovo svi na tom ga potezu dobro poznaju i imaju broj njegova mobitela. Radi već 42 godine i ne namjerava stati. Karijeru je počeo u Njemačkoj, a u Dubrovniku radi još otkako je veterinarska stanica bila u zidinama, u prizemlju današnje Galerije Dulčić Masle Pulitika.
Na području Dubrovačko-neretvanske županije jedini je veterinar koji obilazi teren i radi zakonom propisane poslove od Prevlake do doline Neretve. Svi su drugi njegovi kolege veterinari, njih dvadesetak, zaposleni u inspekciji, ili imaju privatne ambulante koje se bave malim životinjama, kućnim ljubimcima, kaže Širok.
Razgovarali smo s njim o nedostatku doktora veterine u nas, situaciji u poljoprivredi, posebno stočarstvu i vrlo aktualnom pitanju virusnih bolesti koje se prenose sa životinja na ljude, kakav je slučaj s koronavirusom.
Zovu me u Irsku
Da prvo razjasnimo jednu stvar koja upada u oči: kako to da ste jedini veterinar na terenu u cijeloj županiji?
– Već dvije godine tražim veterinara kojeg bih zaposlio u Stanici. Prije tri godine zadnji kolega koji je kod mene radio, otišao je u Irsku. Sada zove i mene da dođem tamo raditi. Njegov šef kaže da trebaju nekoga s iskustvom i da moje godine nisu problem jer se kod njih umire u čizmama.
Raspitivao sam se na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu zašto nema interesa i dekan mi je rekao kako godišnje diplomira 65 posto upisanih studenata. Oni koji žele raditi na terenu idu u svoja mjesta, gdje možda imaju osiguran stan i sličan posao, a kolegice se ipak u prvom redu odlučuju na malu praksu, kućne ljubimce ili rade u inspekcijama. Drugi najveći razlog je što se veterinarima financijski ne isplati raditi na terenu jer je poljoprivreda, odnosno stočarstvo kao njegova glavna grana praktički uništeno.
Jednostavno, posla nema jer nema stočnog fonda. Sustav vrijednosti u ovoj državi je pao u svemu, pa onda i ovdje.
Na primjer, kada idem u Stravču liječiti jednu kozu to košta 450 kuna, a tko će to platiti kada je cijena te koze 500 kuna? Osim toga, veterinari koji su prešli u privatnike više ne mogu obavljati poslove inspekcije, pa ja više nemam pravo gledati ni mlijeko ni meso ni mliječne proizvode, a tu je najveća opasnost i problem. Meni je danas najveći prihod i posao otpad životinjskog podrijetla.
U staroj klaonici na Grudi imam terminal s velikim hladnjačama. Tu sam prvi u Hrvatskoj 2006. godine počeo raditi tako da sve ide u dubinska hlađenja, a zatim to poduzeće Agroproteinka, koja jedina u Hrvatskoj ima zatvoren cijeli krug prerade i proizvodnje, vozi u Sesvetski Kraljevac.
Branko Širok: Prije 30 godina nije bilo nekih većih zaraza, nikada nisam vidio slučaj bjesnoće kod domaće životinje
Ima li još stoke u našoj, “turističkoj” županiji?
– U cijeloj županiji nema 800 krava, niti tri tisuće ovaca i koza zajedno, a svinja nema gotovo uopće! Ta situacija se reflektira s državne razine. U siječnju 1995. godine kada je završio rat, Hrvatska je imala 660 tisuća krava, a sada ih nema ni 160 tisuća, pa se postavlja pitanje zašto?
Stočarstvo je glavna grana poljoprivrede. Ubijte kravu i domino efektom sve ode kvragu. U jednu prosječnu kravu koja daje 20 litara mlijeka po vrijednosti stane vagon i pol žita, a može se izračunati koliko je to maslina ili grožđa. Krava za šest mjeseci samu sebe reproducira u svojoj punoj vrijednosti.
Ne mogu zaboraviti izjavu američkog političara Henryja Kissingera koji je rekao: “Ako hoćeš vladati nekom zemljom, uzmi joj naftu, a ako hoćeš vladati ljudima u nekoj zemlji, uzmi joj poljoprivredu”. To bi po mom mišljenju trebalo pisati na ulazu u Sabor, da svaki dan vide što je najbitnije za ovu zemlju.
Promijenilo se 20 ministara poljoprivrede, a nisu napravili ništa osim destrukcije. Kada nedjeljom gledam poljoprivrednu emisiju pa vidim da je netko otvorio farmu sa 100 krava, podigao kredite, nabavio muzilice, opremu… Da, ali da bi se dostiglo stanje od 1. siječnja 1995. godine, trebalo bi 600 takvih farmi. Država treba poticati proizvodnju mlijeka, makar hrvatsko mlijeko bilo i skuplje od onoga koje uvozimo. Mlijeko je poslije nafte najvažnija sirovina i o tome trebamo razmišljati. Kada sve to osnovno zadovoljimo, možemo nadograđivati s drugim.
U Pekingu sam vidio kako nasred ulice sijeku meso na panju
Nažalost, u nas se jedino radi u turizmu, a hrana se ne proizvodi dovoljno ni za svoje potrebe, ni za plasman kroz turizam…
– Hrvatska uvozi tri milijarde dolara hrane godišnje. Siguran sam da 60 posto ide na turizam, pa treba vidjeti kako taj turizam funkcionira. Stalno se govori o prometu u turizmu, a ne govori se o razlici u cijeni od koje se podmiruju troškovi, bruto plaće, itd. Nije to tako veselo kako izgleda, a dovedeni smo u stanje jedne abnormalne monokulture, gdje ne daj Bože da negdje zapne, pa ćemo vidjeti kakav je to problem.
U globalnom svijetu, uz hranu i životinje vezane su stalne opasnosti od novih bolesti. Aktualni koronavirus krenuo je od životinja, zar ne?
– Kad god se javi određena bolest, a u središtu je neka placa, mjesto gdje se prodavalo mlijeko, meso i žive životinje, problem je veterinarski. Koronavirus, kažu, krenuo je od šišmiša, ali je moguće i da se prenosi mlijekom i mesom. To nije ništa novo, taj sam virus već vidio kod pasa, koje radi toga i cijepimo, a ovaj sadašnji virus verzija je sarsa, koja je bila prisutna 2002. godine.
Međutim, svi se virusi mijenjaju, mutiraju i u jednom trenutku bit će fatalni. Zašto dolazi iz Kine? Zato jer je tamo velika napučenost i imaju običaje koji su nama strani. Recimo, u Pekingu sam nasred ulice vidio kako se siječe meso na panju. U nas se, ipak, sve kontrolira.
Prije trideset godina nije bilo nekih većih zaraza, nisam nikada vidio slučaj bjesnoće kod domaće životinje, a od kada sam nakon rata otvorio ambulantu, imao sam 36 slučajeva bjesnoće domaćih životinja! U zadnjih 20 godina bilo je i kravljeg ludila, ptičje gripe, svinjske gripe, sarsa, alfatoksina, bolesti plavog jezika, lišmanioza, sada koronavirus.
Čini mi se da se to prečesto pojavljuje da bi bilo prirodno. Kao da se želi napraviti remake španjolske gripe koja je ubila milijune ljudi. I ona je počela tako da je čovjek kašljao u svinjcu i virusom zarazio svinju, u čijem se organizmu virus modificirao i svinja je vratila mutirani virus na čovjeka.
Mi smo i zbog granice posebno ugroženi, što se toga tiče. Vi ste prvi u nas dijagnosticirali bolest plavog jezika?
– Jesam, prvi sam dijagnosticirao bolest plavog jezika, a prije toga i lišmaniozu kod pasa. Prvi slučaj zabilježio sam 1997. godine, kao bolest koja se u ovim krajevima nije javljala 80 godina. Zanimljivo je kako ta bolest nije nikada prije bila zabilježena sjevernije od Stona!
Danas se, međutim, proširila, pa je ima širom Dalmacije i u Istri. Bolest prenosi komarac te ljudi obolijevaju. U Konavlima je oboljelo četvero djece i jedan odrasli. Nakon lišmanioze došla je bolest plavog jezika, vrlo opasna za preživače, naročito za ovce. Ona može i kod ljudi izazvati teške gripe i upale pluća. U našoj županiji, još se jedan problem pojavio prije nekoliko godina na Pelješcu, denga groznica, a virus također prenose komarci. To je jedna od deset fatalnih virusnih bolesti u svijetu!
Veliki je problem borelioza, a uzrokuje je bakterija koju u sebi nosi milijarda ljudi i ne zna se kada će buknuti i gdje. Prisutna je i trihineloza kod svinja, pogotovo kod divljih svinja. Prošle godine zabilježio sam četiri slučaja, i to stalno treba pratiti. Pčela nema, nikad ih nije bilo manje, i njih ubija parazit. Sve je povezano sa životinjama, stalno smo u opasnosti da negdje nešto eskalira, o tome treba razmišljati i prema tome se ponašati.
Obnoviti stočni fond
Međutim, nije trihineloza razlog što se u nas više ne kolju svinje u domaćinstvu. To je, izgleda, običaj koji se potpuno gasi?
– U Konavlima sam ove godine pregledao 150 svinja za klanje, a to je nekada bio dnevni broj zaklanih svinja. Nema više klanja svinja, uzimaju se sve iz uzgoja, pa jedino možemo govoriti o kvaliteti toga mesa, a ono je kvalitativno loše. Država mora raditi na obnovi stočnog fonda. Naš slavonski seljak nije mogao konkurirati cijeni od jednog eura za svinjsku polovicu bez glave koja se uvozila od 1998. iz Češke. Svinjogojstvo se sukcesivno uništavalo. Hrvatska je nekad imala najveću farmu svinja u Sesvetama, nekadašnje Sljeme. Bilo je tamo 280 tisuća komada na jednome mjestu, a sada je livada. Hrvatska nema ukupno 600 tisuća svinja.
Dubrovačko-neretvanska županija, na primjer, bez obzira što je turistička, područje vinove loze, agruma, mora imati 7 tisuća krava, odnosno 15 do 20 tisuća grla sitnog zuba i desetak farmi svinja, tek bi onda mogli govoriti da imamo nekakvo zaleđe u hrani, pa i za turistički plasman. Ovako, to se sve iz nekih interesa sustavno uništavalo.
Što biste napravili da ste ministar poljoprivrede?
– Što se može napraviti za četiri godine? Može se na zdrave osnove postaviti mljekarstvo. Da se iz 2,5 milijardi kuna iz proračuna sufinancira mlijeko, što bi pomoglo da farme profunkcioniraju. Efekt bi bio velik, ljudi bi počeli investirati, povlačiti novce iz EU-a. Poticaje treba davati na rezultate rada i proizvodnju, a ne na grla. Kad se pokrene mlijeko, pokrenut će se i meso, jer bez teladi nema mlijeka. Svinjogojstvo je najlakše pokrenuti jer je period razmnožavanja najkraći. Inzistirao bih na proizvodnji hrvatskog žita bez obzira na cijenu, i na proizvodnji hrvatskog krumpira koji je još zdrav u Lici i Čakovcu. To se sjeme treba zaštititi i sufinancirati kako bi se pokrenula proizvodnja i kako na naše tržište ne bi dolazio GMO krumpir.
Slobodna Dalmacija
